oluja izbjeglice 1 Beograd. Glavna željeznička stanica je poput venecijanskog mosta uzdaha: mnogi namjernici i mladi željni uspjeha, znanja i života stoljećima su dolazili u ovaj grad, kao i nevoljnici, probisvjeti, vojnici i osvajači gladni osvete, slave i dukata. Beograd je u svojoj povijesti bio osvajan i spaljivan više od 40 puta, ali isto toliko puta naseljavan je izbjeglicama koje su drugi željeli spaliti ili porobiti. Ili, kako bi rekao Dragoljub Jovanović, jedan od najznačajnijih intelektualaca između dva rata, Srbija je zemlja imigranata: "Na prostor Srbije uselili su se najborbeniji i najizdržljiviji ljudi južnih i zapadnih krajeva i u njoj su pribežište nalazili i begunci sa istoka i severa. Nisu dolazili pojedinačno, već u grupama i porodičnim zajednicama, polako, onako kako stado putuje sa kraja na kraj. Glavno bogatstvo Srbije jesu ljudi...”

Mjesto gdje je izgrađena beogradska željeznička stanica zvalo se Ciganska bara i kasnije Bara Venecija. Prvi vlak s ove stanice krenuo je prema Zemunu, uz dvorske počasti, 20. avgusta 1884. godine u 15 sati, a prvi putnici bili su kralj Milan, kraljica Natalija i prijestolonasljednik Aleksandar Obrenović, na putu za Beč. Svečanom otvaranju stanice prisustvovalo je više od 200 inostranih zvanica i više hiljada građana. Na potezu od željezničke stanice do Terazija nalazi se i pomalo zaboravljena Balkanska ulica, koja to ime nosi još od 1872. godine i koja je nekada bila čuvena po sladoledu, ćeten-alvi i zanatima kojih danas više nema. Ponešto strma, ova ulica je za siromašne studente iz unutrašnjosti i sve one koji prvi puta dolaze u Beograd bila posljednje iskušenje prije nego stignu na široke bulevare Beloga Grada.

Tu negdje oko te magične željezničke stanice, bliže običnim ljudima i stvarnijem životu, svoju advokatsku kancelariju ima i Dragan Pjevač, rodom iz Medačkog džepa, koji je u Beograd također stigao nakon 'Oluje'. Ovaj čovjek u ranim šezdesetima, dobroćudnog držanja i blagog pogleda, prima me i nudi kafom u svojoj jednostavnoj kancelariji u kojoj, osim uobičajenih klijenata, besplatno zastupa i izbjeglice iz Hrvatske.

Dragan Pjevač Dragan PjevačVeć godinama Dragan Pjevač rješava njihove više nego teške probleme sa starom domovinom i muke s novom postojbinom. U njegovoj vlastitoj priči obiteljska tragedija i porodična sreća priljubljene su obraz uz obraz. "Nakon završenog studija prava u Zagrebu jedno vrijeme sam živio i radio u Topuskom. Onda sam sredinom 1980-ih po nagovoru predsednika općine Vrginmost Dmitra Obradovića došao za sekretara Sekretarijata za opšte poslove u Vrginmostu. Dmitar je bio vrlo poseban i vidovit čovjek. Kada su stvari u Hrvatskoj i Jugoslaviji postajale sve lošije, sjećam se onog velikog narodnog mitinga u rano proljeće 1990. na Petrovoj gori kada je Dmitar govorio da će Srbi "dobiti šaku brašna za šaku krvi”, i da zato "ne žele biti mast ni za čije sjekire”, aludirajući na ono što se spremalo s jedne i druge strane. Hrvatska televizija je snimala samo četnike iz Beograda, ali ne i miroljubive poruke s mitinga. Kada su u Vrginmost došli Martić i Babić, on je rekao: 'Dragane, ova dvojica će završiti u hajdučiji.'

Dmitra su 1992. ubili u zasjedi ljudi kojima je smetala njegova miroljubiva politika: ni Beogradu ni Zagrebu pacifistička rješenja nisu bila u interesu, ali narod nije htio rat. Svatko tko je bio za miroljubivo rješenje i s jedne i s druge strane bio je izdajnik jer su tako pisali mediji, i mirotvorci su bili prezreni. Bio sam jedan od onih koji je vjerovao da rata neće biti, i kada je u sedmom mjesecu 1991. nastupila mobilizacija Srba, ja sam od te mobilizacije pobjegao u Srbiju i vratio se s dolaskom uNPROFOR-a 1992. godine.
Bio sam jedno vrijeme 'izdajnik' i živio sam u svom stanu u Topuskom u koji se prethodno uselio jedan Srbin, no uspio sam taj stan vratiti.

U Topuskom, srećom, do 'Oluje' nije bilo borbenih dejstava, ali 1993. u Medačkom džepu ubijena mi je majka zajedno s još 36 civila. Jedna žena se sakrila u grmlje i vidjela je kako su moju majku prvo grubo ispitivali, "gdje su vam sinovi”, a onda je dobila rafal preko prsa. Nakon svega mogu samo reći da su za mene zločinci svi koji mogu ubiti nečiju majku, bili oni Hrvati ili Srbi. U trenutku 'Oluje' bio sam predsjednik Izvršnog vijeća Vrginmosta i zarobljenik Hrvatske vojske. Tada je general Stipetić odigrao dosta važnu ulogu i da nije bilo njega, vjerovatno bih bio mrtav. Taj slučaj samo dokazuje da tamo gdje se nije dopustilo nije bilo zločina. U Srbiji me je čekala nova trauma: sa suprugom i dvoje djece nekako smo se ugurali kod mog brata u jedan mali stan, kada je zazvonila vojna policija i kao kakvog kriminalca u 'marici' isporučili su me u centar za obuku Željka Ražnatovića Arkana u Erdutu. Bilo je to užasno nasilje koje sam tamo doživio i najgore iskustvo u životu nakon smrti moje majke. Nakon 'obuke' odlazilo se u Bosnu, gdje se u principu gubila glava, a mene je spasila činjenica što je u međuvremenu potpisan Dejtonski sporazum i kamp je raspušten. To iskustvo s arkanovcima na mene je presudno utjecalo da pokupim ženu i dvoje djece i 1998. godine odem u Ameriku. Sedam godina bio sam taksist u Manchesteru, u državi New Hampshire, a jedno vrijeme sam bio i agent za nekretnine.

Taj boravak u Americi mi je omogućio da u Beogradu kupim stan i prostor za advokaturu. Djeca su tamo ostala; sin se oženio s Filipinkom , a kćerka je pošla za Amerikanca. Vratio sam se 2005. jer ovdje se ipak lakše živi, a i učinilo mi se da će stvari u Hrvatskoj krenuti na bolje... U Beogradu sam branio vojna lica za naknadu štete od države Srbije i taj proces smo pravno uspjeli dobiti, što jest jedna od boljih stvari kada se radi o pravnoj državi u Srbiji. Radim i s porodicama nestalih s Kosova, iz Bosne i Hrvatske. Želio bih reći da kada se govori o našim žrtvama, mora se misliti i na žrtve druge strane. Zalažući se za naše žrtve, borimo se za sve žrtve, ali suočavanje sa zločinima u ovim državama nije se još uvijek dogodilo na zadovoljavajući način. Tužno mi je da danas samo govorimo o ratu umjesto da uživamo u životu. Pokušao sam svoju djecu da sačuvam od tih priča i zato sam s njima otišao u Ameriku. Da li je Srbija u prihvatu
izbjeglica mogla napraviti više? Možda, ali morate znati da je ona bila iscrpljena ratovima i teško da se mogla bolje baviti s nama. S druge strane, Hrvatska je napravila sve da se ti ljudi ne vrate: u deset godina 60 ljudi koji su se vratili ubijeni su. Također je sramno da u Hrvatskoj iskopaju posmrtne ostatke 40 ljudi godišnje i tu su međunarodne organizacije dosta trome u pritisku na njihove institucije. Imam i brata u Crikvenici; njemu je zapaljena kuća i trgovina u Gospiću i sada u Crikvenici radi kao pomoćni radnik i živi u podstanarskom stanu. On je bio sa mnom u Americi pa se vratio, a sestra je u Zagrebu, živi sama, sa hiljadu osamsto kuna penzije, u strahu je, i kad ja dođem kod nje, parkiram auto u sporednoj ulici. Nezgodno je, tablice su beogradske registracije... Hrvatska je otjerala svoje najsposobnije ljude: na primjer Veljko Pjevac iz Topuskog, inženjer, puno je doprinio za razvoj svoje firme, pobjegao je u Beograd kada su mu minirali kuću.

Radio je tri godine u Kanadi, mučio se da dobije domovnicu i 8 godina je vodio postupak za obnovu. Čitav taj prostor, koji je nekada bio poljoprivredno uzoran, zajedno sa tvornicom "Gavrilović” i sa stočnim fondom, sada je uglavnom pust. Zašto Hrvatska tako uporno radi u korist svoje štete?”

PRVO NAPRAVI ŠTALU, A ONDA GRADI KUĆU

Fabrika namještaja "Estia" Fabrika namještaja "Estia"Do poduzetnika Pere Bajića nije sasvim jednostavno doći jer on ne živi i ne posluje u gradu Beogradu, nego njegov komad svijeta predstavlja mala tvornica namještaja koju je sam podigao na nevelikoj parceli na rubu Zemuna. Ovaj gradić koji Dunav dijeli od ostatka Beograda oduvijek je bio tzv. rezervni položaj i pribježište za sve one koji su od nekoga bježali i negdje se sklanjali. Tako je bilo za vrijeme Turaka, u dva svjetska rata, a i danas. Zato Zemun ima i svoje latinsko ime - Taurunum, mađarsko Zimony i njemačko Semlin, uz dvadesetak narodnih zajednica koje trenutno u njemu žive. Smatra se da u Zemunu živi i nekoliko desetaka hiljada izbjeglica iz Hrvatske koji su na širokim parcelama oko gradske jezgre dobili mogućnost da grade svoja naselja. Kafane u tim naseljima imaju karakteristična imena, "Kordun”, "Banija” i "Vukovar”, ali stanovnici su se prilično pomučili dok od pustih i blatnjavih ledina nisu stvorili prostor za život. Među njivama i kukuruznim poljima nalazi se i tvornica namještaja "Estia” koja već vanjskim izgledom sugerira da se radi o brižljivo njegovanoj privatnoj inicijativi stvorenoj marljivim radom.

Osnivač, vlasnik i direktor tvornice započinje svoju priču:

"Rođen sam 1952. u Nedeljcima pokraj Slatine u kojoj sam završio gimnaziju i onda posle završetka Šumarskog fakulteta u Zagrebu zaposlio sam se u Drvno-prerađivačkoj industriji "Gaj” u Slatini. Zapravo, dugo sam radio u Voćinu kao direktor tamošnjeg 0UR-a u sklopu iste tvornice. U osmom mjesecu 1991. izbjegli smo u Srbiju, što se pokazalo dobrim, jer smo došli među prvima. Iako, tada smo mislili da je to samo privremeno i da ćemo se vratiti kada to političko ludilo prođe. Pritiske na nas počeli smo osjećati godinu dana prije; anonimni telefonski pozivi, česte kontrole i pregledi automobila, priče o tome da mi 'smetamo', dojava da sam ja na nekakvom spisku... Nismo imali problema sa komšijama i kolegama, osim činjenice da su me optuživali da vodim 'nacionalnu' politiku u tvornici iako tada nisam ni znao ko je ko i koje nacionalnosti. Krenuli smo za Srbiju supruga, sin, koji je tada bio sasvim mali, i ja. Ćerka se rodila kasnije, ovde u Beogradu. Tu smo imali ujaka i dio familije, ali mi smo tada imali ideju da ćemo se sigurno vratiti. Objektivno, tada je bilo vrlo teško vratiti se jer opšta situacija je bila loša; velik broj ljudi iz Slatine, jedna trećina, tada je otišla i vladala je psihoza silnog straha. Koliko je tome doprinijela vlast u Hrvatskoj, a koliko propaganda iz Srbije, o tome se može razgovarati, ali strah je bio velik. Nakon tri mjeseca sam shvatio da to više nije privremeno i zaposlio sam se u 'Jugodrvu'. Tamo sam radio kraće vreme, a nakon toga sam prešao u 'Progres' koji je tada započinjao projekat gradnje fabrika u Rusiji i trebao im je neko da to vodi. Tu sam radio četiri godine, do završetka tog projekta, i ključna dilema u tom trenutku bila je da li da počnemo privatni biznis ili da kupimo stan. Mi smo odlučili da se ponašamo kao naši seljaci kada kažu: Prvo napravi štalu pa onda gradi kuću. Tako smo prvo započeli biznis: krenuli smo u kooperaciju sa jednom grčkom firmom kojoj smo slali drvo, a oni su nama slali gotove proizvode. Nakon nekoliko godino smo sami kupili strojeve i počeli proizvoditi nameštaj.

Ovde pored Beograda kupili smo plac gde je tada bilo kukuruzište i otvorili tvornicu i prodajni salon nameštaja. Imamo četrdeset zaposlenih. Kada kažem 'mi', to smo žena i ja, koja je isto šumarski inženjer, a sada sa nama radi i ćerka. Sin se bavi uglavnom prodajom automobila i nešto malo radi za nas.

U Slatini smo ostavili porodično imanje o kojem se brinu sestra i zet koji su tamo ostali. U jesen 1991. bila je hrabrost ostati u Slatini; moja sestra je došla sa nama u Beograd, a posle se vratila. Zet je čitavo vreme rata bio u Slatini: on nam je pričao kroz šta je sve prolazio, ali nikada nije ispričao sve... Danas su njih dvoje u penziji i žive više-manje normalno, kako danas mogu živeti Srbi u Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva iz 1991. u Slatini je bilo oko 40 posto Srba, a mnogi su se izjašnjavali i kao Jugosloveni. Ta činjenica, kao i činjenica da je bilo mnogo Srba na rukovodećim položajima, Hrvate je dodatno iritirala. Kako bilo, mi smo prošli izbegličko iskustvo i sa obzirom na to da znamo kako je to, pomažemo drugim izbeglicama koliko možemo. Zato je većina naših zaposlenika iz starog kraja; oni ovde rade, imaju svi svoje kuće, neki čak i bolje nego što su imali tamo. To je najveća pomoć koju ja mogu dati našem izbegličkom narodu. Postoji i udruženje Slavonaca u Beogradu u kojem sam jedno vreme bio aktivan. U svakom zlu ima nešto dobro: mislim da su ljudi u Srbiji sa nama izbeglicama dobili nešto novo, neku drugačiju energiju i kulturu, i to je ono dobro što se u svemu tome dogodilo. Jednako kao što je bila dobra različitost svih nas koji smo nekada zajedno živjeli u Jugoslaviji. Postoji dosta srpskih izbe- glica koji su se ovde snašli, ali ima mnogo ljudi koji žive loše. Ja sam uspeo samo beskonačnim radom: na godišnjem odmoru nisam bio 10-15 godina. Važno je u svemu tome sačuvati stabilan mentalni sklop, a takođe su važni rad, znanje i iskustvo - i malo sreće. Možda smo ja i moja porodica imali i nešto malo takve sreće."

Kako danas izgleda Slatina, pitam na kraju ovog čovjeka koji je očito prošao sito i rešeto, iako se malo tih užasa ogleda na njegovom licu.

"Slatina danas izgleda dobro, u centru ušminkano, ali potpuno drugi ljudi sada tamo žive. Nekada je u centru postojao korzo, naveče je sve bilo krcato, a danas toga više nema, odnosi su postali puno hladniji, svako gleda svoja posla. A mi? Mi smo tu gde smo."
Objavljeno u Biltenu br. 9 pod nazivom "Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije" kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV) iz Zagreba.

Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!

Banija

gljive-ukrasi-banijskih-sumaGljive - ukrasi banijskih šuma
Nije moderno ali je korisno, bar ja mislim tako i pokupim malce i zaputim se u jednu od mnogobrojnih, prelijepih i raznolikih banijskih šuma.Dan je...
ubijanje-srba-u-sisku-1991-1992-godineUbijanje Srba u Sisku 1991-1992 godine
Nestanci Srba u Sisku ili Slučaj Sisak predstavlja niz ratnih zločina tokom rata u Hrvatskoj u Sisku i okolini. koje je Republika Hrvatska izbegavala da...
casni-krstovi-na-mjestima-unistenih-pravoslavnih-hramova-na-banijiČasni Krstovi na mjestima uništenih pravoslavnih hramova na Baniji
PETRINJA - Parohiju petrinjsku pored grada Petrinje čini još 55 naseljenih mjesta, na čijem je području do Drugog svjetskog rata bilo čak 18 funkcionalnih...
optuznica-protiv-dvojice-okrivljenika-zbog-ratnog-zlocina-u-volinjiOptužnica protiv dvojice okrivljenika zbog ratnog zločina u Volinji
ZAGREB - Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je optužnicu protiv državljanina Republike Srbije (1968.) i državljanina Bosne i Hercegovine...

Društvo

izumire-selo-genijalacaIzumire selo genijalaca
PODUM - Mnoga povratnička sela imaju neku svoju priču. Zajedničko im je da su nekada bila puna života, a...
u-zemunu-obiljezena-26-godisnjica-zlocina-na-koranskom-mostuU Zemunu obilježena 26. godišnjica zločina na Koranskom mostu
ZEMUN - Dana 21. septembra u Zemunu je obilježeno  26 godina od zločina na Koranskom mostu u...
zbog-novca-nije-odrzan-jubilej-formiranja-pete-kordunaske-udarne-brigadeZbog novca nije održan jubilej formiranja Pete kordunaške udarne brigade
Na samoj granici Bosne i Hercegovine, u Petrovoj poljani u općini Vojnić, prije 75 godina, 16. septembra...

Novosti

hapsenja-bucna-sudjenja-u-tisiniHapšenja bučna, suđenja u tišini
BEOGRAD - Dokumentaciono-informativni centar Veritas upozorava da su hrvatski sudovi ovog meseca...
hrvatski-ratni-veterani-traze-prognanici-su-agresoriHrvatski ratni veterani traže: Prognanici su agresori?!
ZAGREB - Udruženja hrvatskih ratnih veterana insistiraju da u tekstu novog zakona o braniteljima ostane...
strah-u-vodotecuStrah u Vodoteču
VODOTEČ - Selo Vodoteč u Ličko-senjskoj županiji, sedam kilometara udaljeno od Brinja, krasio je...

Kultura

veljko-ostojic-trag-i-sjecanjeVeljko Ostojić: Trag i sjećanje
Gledam ova brdaprepuna zelenila ,njihove poljane milekoje su nam život bileNekada plodne poljanice...
mala-gospojina-u-pakracuMala Gospojina u Pakracu
Rođenje Presvete Bogorodice ili kako se u narodu naziva, Mala Gospojina, obilježena je 21. septembra u...
oluja-razvejala-bacuske-tamburase"Oluja" razvejala bačuške tamburaše
Sve bačuške tamburaše, članove nekad čuvenog orkestra, ratni vihor je rasuo u daljini, a svake godine se...
18-31-krajiski-likovni-salon-od-13-oktobra18 (31) Krajiški likovni salon od 13. oktobra
Krajiški likovni salon biće otvoren 13. oktobra 2017. u Galeriji Muzeja želјeznica Srbije (Nemanjina 6,...

Oluja

franjo-hvala-ti-sto-si-nas-proterao-tekst-zrtve-oluje-koji-tera-na-razmisljanje"Franjo, hvala ti što si nas proterao": Tekst žrtve "Oluje" koji tera na razmišljanje
„Da smo ostali dolje, neko bi možda uspio kao i ovdje, ali većina nas bi se oslanjala na roditeljske veze za zaposlenje, ostali na roditeljskim...
svjedocenja-prezivjelih-iz-grubora-gosica-i-varivodaSvjedočenja preživjelih iz Grubora, Gošića i Varivoda
Zločin u Gruborima dogodio se 25. avgusta 1995. i o njemu su poznati brojni fakti. Pokojni Božo Knežević snimio je sjajan dokumentarac “Oluja...
bogdan-rkman-pravo-na-tugovanjeBogdan Rkman: Pravo na tugovanje
Kako ocjenjujete ovogodišnje obilježavanje godišnjice Oluje?Da je bilo mirnije, jeste. Da je incidenata bilo, jeste. Ove godine u Kninu ritualno nije...

Politika

pupovac-referendum-o-pravima-manjina-veoma-opasan-projekatPupovac: Referendum o pravima manjina veoma opasan projekat
ZAGREB - Predsednik SDSS-a i predsednik Srpskog nacionalnog veća Milorad Pupovac ocenio je da je inicijativa o održavanju referenduma o ljudskim i...
dss-napad-na-bjelajca-pokazuje-u-kakvim-uslovima-zivi-vecina-pripadnika-srpske-zajedniceDSS: Napad na Bjelajca pokazuje u kakvim uslovima živi većina pripadnika srpske zajednice
ZAGREB - Demokratski savez Srba  danas je najoštrije osudio napad na svog stranačkog kolegu - zamjenika župana Sisačko-moslavačke županije iz reda...
sdss-osudio-pokusaj-fizickog-napada-vijecnika-hsp-a-na-zamjenika-zupana-bjelajcaSDSS osudio pokušaj fizičkog napada vijećnika HSP-a na zamjenika župana Bjelajca
SISAK - Predsjednik Izvršnog odbora SDSS-a Boro Rkman, vijećnica županijske Skupštine Sisačko-moslavačke županije Mirjana Oluić-Voloder i vijećnik Branko...