oluja kolona izbjeglica Mladog povjesničara Milana Gulića pronašao sam u Institutu za savremenu istoriju na Trgu Nikole Pašića u Beogradu, u zgradi koja gleda na spomenik istoimenog političara koji je gotovo sudbinski utjecao na povijest Balkana, ali je okrenuta i prema današnjoj Narodnoj skupštini Srbije u kojoj su se nekada lomila koplja socijalističke Jugoslavije i njenih naroda i narodnosti. Milan Gulić je bio dijete kada se s roditeljima, službenicima iz Benkovca, našao u onoj nesretnoj koloni nakon 'Oluje', a danas je doktor nauka kojem je profesionalna specijalnost postala sudbina Srba iz Hrvatske.

Interesantno je da su mnoga djeca srpskih prognanika završila studije političkih nauka ili suvremenu istoriju, očito motivirana sudbinom vlastitih roditelja, dok je drugi dio ove mlade populacije, potaknut opet porodičnom frustracijom, studirao nešto potpuno apolitično, marketing ili informatiku, želeći što dalje pobjeći od događaja iz prošlosti. Povjesničar Milan Gulić rođen je u Zadru 1985. godine i s obzirom na to da je rat počeo već šest godina kasnije, njegova prva sjećanja nisu bila naročito blistava.

"Prvo čega se sjećam bio je predizborni skup HDZ-a u Benkovcu na kome se dogodio onaj inscenirani incident s plinskim pištoljem, i kada mi je majka zabranila da izlazim na ulicu. Sjećam se da je FK "Crvena zvezda” 1991. postala šampion Evrope i to je bilo nešto lijepo. Nakon toga je došao rat i opet prvo čega se sjećam bila je proslava krajiških vojnika nakon neke pobjede nad hrvatskom vojskom. Mogu reći da su u vremenu kada se dijete sjeća jedino detalja ratna sjećanja bila uglavnom moja jedina sjećanja: Benkovac je bio na prvoj crti fronte pa je tu bilo čestih razmjena vatre između Hrvata i Srba, paljevina i nestanka struje. Moja sjećanja su bila intenzivnija od one djece koja nisu morala ići u sklonište ili nisu imala sjećanja da netko u školu nije došao zato što mu je netko poginuo.

Dr Milan Gulić Dr Milan GulićSjećam se da smo mi bili porodica koja je pripadala sloju koji je najviše nastradao jer je to bio taj srednji sloj koji je radio u javnim službama i koji se i u izbjeglištvu najteže snalazio. Taj rat sigurno nije bio njihov rat. Moja traumatična iskustva bila su vezana za odlaske: 1991. godine su počeli odlaziti ljudi hrvatske nacionalnosti pod pritiskom, koji je bio nesumnjiv, ili zbog straha, koji je također bio nesumnjiv. Odlazili su i Srbi koji su se osigurali kod rodbine u Srbiji; to nije bio Drugi svjetski rat kada ljudi nisu imali gdje otići. U ratu u Jugoslaviji odlazili su ljudi 'dobrovoljno' ako su imali 'plan B' i rodbinu na sigurnom. Danas je Benkovac grad u koji često odlazim, ali koji više nikada neće biti ono što je nekada bio. Danas je to sjena nekadašnjeg Benkovca. Nešto bolje se sjećam Benkovca iz 1993. kada su u njega dolazili Srbi iz Zadra, kome je Benkovac gravitirao, Splita, Zagreba i Rijeke, čak iz Ljubljane. Dolazili su ljudi iz Islama Grčkog i Kašića, koji su stradali u akciji 'Maslenica'. Sjećam se da je cijelo vrijeme rata radilo kino i da smo mi djeca uživali u filmovima Brucea Leeja, bez obzira što bi na pola projekcije nestalo struje; bio je to privid normalnog života u ratnoj zoni.

Benkovački klub "Velebit” dobro se držao, a kninska 'Dinara' mu je bila glavni rival, i u tim okvirima se zbivao moj život. U svemu tome ja ipak nisam mogao zaboraviti kada bi se neka hrvatska porodica iselila i kada bih poslije vidio nepoznate ljude kako iznose namještaj iz njihove kuće. Ili, morao sam tada upamtiti da je neko nekome poginuo ili me je morao uhvatiti strah kada sam čuo da je u nekom selu neko upao i pobio hrvatsku porodicu koja je tamo ostala. Ili Hrvate i Srbe zajedno. U benkovačkom kraju bilo je toga dosta. Sistem se raspao i činilo se da je u ratu sve moguće. U odnosu na Republiku Srpsku Krajinu Jugoslavija je bila ozbiljna pravna država. Odlazili su autobusi iz Knina u Beograd i bilo je situacija da su na granici policajci maltretirali krive ljude s krivim prezimenom: Srbina zato što ima hrvatsko prezime i obratno. Bilo je to generalno teško vrijeme za svakoga, bez obzira na kojoj ste strani.” Pitam ovog mladog čovjeka sjeća li se trenutka kada su on i njegovi roditelji napustili Hrvatsku.

"Jako se dobro sjećam tog ranog jutra 4. avgusta 1995. i napada na Benkovac, često čak i sanjam taj događaj i pitam se i stručno i privatno da li je moglo biti drugačije. Nemam odgovor na to pitanje. Tog jutra se i taj nekakav sistem potpuno srušio, zavladalo je beznađe i kaos; bilo je čak slučajeva provaljivanja u dućane. Na radiju se toga dana jedino mogao čuti proglas tadašnjeg predsednika Tuđmana upućen Srbima da ostanu, koji sam jedno vrijeme znao napamet. Proglas o evakuaciji Vrhovnog savjeta obrane RSK do nas nije stigao, nego je samo kolala informacija među stanovništvom da se mi povlačimo do sela u zaleđu i da se radi o ograničenim dejstvima.

Značajnije povlačenje bilo je 4. avgusta navečer kada sve više i više ljudi odlazi, ne zna se kamo i dokle. Kada smo mi stigli do benkovačkih sela i vidjeli tu rijeku ljudi, znali smo da se tu neće stati i da se ide dalje. Gdje dalje, nitko nije znao. Kao što nitko nije znao gdje se nalazi hrvatska vojska, gdje srpska, tko se nalazi iza nas; to stanovništvo je bilo sasvim sigurno prepušteno samo sebi. Bio je to potpuni slom. U izbjegličkoj koloni putuje se teško, nema vode, hrane i benzina. Ide se nekom improviziranom, probijenom cestom i putuje se kroz krajeve zahvaćene ratom. Kaos od gladi i žeđi. Nešto malo benzina dotureno je u Martin Brodu; za ime tog sela nikad ne bih čuo da se nisam tu zatekao. Tek u Banjaluci dobivamo prvu hranu, u kasarni "Kozara”. Tu srećem svog prijatelja iz škole, pričamo šta se sve desilo i onda slijedi moja dječja fantazija i rečenica: 'Zamisli šta će Hrvatima sada naši raditi'. Nakon Banjaluke potpuno je jasno da
povratka više nema. Na ulazu u Srbiju jedva smo pušteni, ali tu se pokazala ogromna solidarnost ljudi koji imaju kuće uz cestu i koji su nam davali hranu, zvali na ručak i smještaj od kiše. Po ulasku u Srbiju situacija je kaotična, ali ne toliko turobna kao u Hrvatskoj i Bosni. Međutim, svi izlazi s autoputa bili su zatvoreni, što je značilo da se čitavu tu kolonu usmjerava prema jugu - prema Kosovu.

Mi smo se uspjeli izvući iz te kolone zaustavivši se na jednoj benzinskoj stanici i čovjek s te pumpe nas je uputio na jedan sporedni put kojim se izlazi s autoputa. To je nakon svega što nam se dogodilo za nas bio trenutak potpunog poraza: u zemlji koju smatrate svojom maticom, što ona nesumnjivo jest, morate se skrivati i osjećate da se režim neprijateljski odnosi prema vama. Taj sistem i tada i sada tretira Srbe iz Hrvatske kao strane državljane. Morali su aplicirati za državljanstvo jer ga nisu imali a priori, za razliku od Hrvata rođenih izvan Hrvatske, nisu imali pravo glasa, imali su izbjeglički status i nije im bio priznat borački staž jer su ti vojnici tretirani kao vojnici strane vojske. Moram reći da je ta administrativna nesolidarnost sa srpskim izbjeglicama iz Hrvatske u priličnom nesuglasju s općeprihvaćenom predodžbom o Srbiji koja želi zaposjesti dijelove hrvatskog teritorija. Sistem je te izbjeglice gledao kao strance koji nisu dobili podršku od te države onda kada je bilo potrebno. Moja porodica i ja smo se formalno zaustavili u Beogradu, ali ja do danas u svojoj glavi i osjećajima lutam između kraja iz kojeg sam došao i grada u kojem živim. Koliko god da sam svjestan da je taj odlazak trajan, to sebi ne želim priznati. Da li se ovaj egzodus morao dogoditi? Kao istoričar, znam da je srpsko rukovodstvo bilo teško za razgovore s hrvatskom stranom i da dva mjeseca prije 'Oluje' srpski vođe nisu bili za dogovor, ali dva dana prije napada one to jesu bile. Zato mislim da nije adekvatno reći da je tada 'bilo prekasno', jer za mir nikada nije kasno."

Kako danas živi Milan Gulić?

"Živim i radim ovdje u Beogradu, ali odlazim u Benkovac kad god mogu. Moje srce je tamo i ja bih se zaista vratio, ali mogućnosti za povratak ne postoje; nosilac sam onog famoznog stambenog prava koje ne vrijedi ništa, a stambeno zbrinjavanje je propalo. Benkovac je danas crna rupa povratka i atmosfera tamo je loša kao i svugdje. Osjećam se da ne pripadam nigdje iako moj život protječe sasvim redovno. Završio sam Filozofski fakultet u Beogradu, radim u Institutu za savremenu istoriju i bavim se položajem Srba na prostoru Hrvatske u razdoblju od 1990-ih do danas. Zapravo čitavo vrijeme pokušavam odgovoriti na pitanje da li je moglo biti drugačije..."

DALEKO JE AUSTRALIJA

Najbitnija činjenica koja je odredila život i sudbinu Darka Dobrijevića, prema njegovom vlastitom uvjerenju, jest što je on dijete iz tzv. miješanog braka. Pritom se radilo, kako kaže, o jednoj ekstremnoj kombinaciji: majka mu je Hrvatica iz Imotskog, a otac Srbin iz Knina.

"Rođen sam 1981. godine i imao sam, što bi se reklo, normalno djetinjstvo. Majka je bila učiteljica u školi, a otac ekonomist. Otac, majka, sestra i ja živjeli smo sasvim lijepo do te 1991. godine, i baš zato što je čitava hrvatsko-srpska rodbina bila razbacana od Zagreba do Knina i od Zadra do Imotskog, moji roditelji nisu vjerovali da će se dogoditi nešto loše. Pokazalo se da je njihovo uvjerenje bilo u potpunom neskladu sa stvarnim razvojem događaja. Kada je zaratilo, valjda posljednji auto iz Knina prema Zagrebu bio je auto mog ujaka. Kada se uspostavlja Krajina, familija se razdvojila; jedni su u Kninu, drugi u Imotskom, treći u Zagrebu. Ono čega se sjećam kao desetogodišnje dijete je da često nije bilo škole, da su se sporadično čuli topovi, ali negdje u daljini, i da smo se mi, djeca, odjednom počeli igrati rata...

Tek kasnije sam postao svjestan da je majka imala određenih problema u svojoj okolini zato što je bila Hrvatica i da su djed i baba, roditelji moje majke, morali napustiti Knin jer su im učestalo pucali pod prozorom. Zapravo tek poslije 'Oluje', kada smo došli u Beograd, postao sam svjestan ludila i jednih i drugih, koje mi se danas prilično gadi. Odjednom sam shvatio da je taj moj položaj, 'dijete Jugoslavije', kako sam sam sebe doživljavao, odjednom postalo nešto nepoželjno. Ja se nisam uklapao u novo stanje ni na jednoj strani.

Ovdje u Beogradu gdje živim od te 1995. vidim to četnikovanje, velike križeve i pritisak Crkve, a kad odem u Hrvatsku, vidim njihovo crnilo: grafiti, izjave. S obzirom na to da je sve to kulminiralo u najnovije vreme, moje osjećanje je takvo da bih ja najradije otišao odavde. U Knin sam počeo odlaziti s majkom svakog ljeta, već godinu dana nakon 'Oluje', i dobro se sjećam atmosfere. Prvih godina se riječ 'Srbin' nije smjela upotrebljavati i na to me je upozorio moj najbolji prijatelj, također dijete iz miješanog braka, koji je ostao u Kninu. Onda su se koju godinu kasnije u kafićima gledale utakmice "Crvene zvezde” sa spuštenim roletama, kasnije su se te rolete podignule, da bi se u novije vrijeme moglo i otvoreno navijati za Zvezdu...

Kako ja vidim stvari, i Hrvati i Srbi iživljavaju svoje nacionalističke komplekse: Srbi imaju kompleks veličine, a Hrvati kao manji narod imaju kompleks inferiornosti. Srbi su traumatizirani zato što nemaju more, a Hrvati bi željeli biti veći nego što jesu. Već sa 17-18 godina, kada sam počeo graditi neki svoj svjetonazor, više se nisam želio uklopiti u taj nacionalni obrazac, ni s jedne ni s druge strane. Iz vremena 'Oluje' jedina stvar koju ću vjerojatno zapamtiti za cijeli život je trenutak kada smo vidjeli neke vojnike Krajine koje smo pitali kakva je situacija, a oni su nam rekli: 'E, djeco, morat ćete vi bježati odavde.' I kasnije su mi se događale ružne stvari; umirali su neki dragi ljudi, ali rečenica tih vojnika me je presjekla valjda jedini put u životu do te mjere da sam morao sjesti na jedan zidić da bih došao k sebi. Bio sam bio toliko vezan za taj kraj da je spoznaja da ga moram napustiti za mene bila ravna katastrofi. Kada je zaista počelo napuštanje Knina, znam da smo se uključili u tu beskrajnu kolonu, a onda je tati pukao film i rekao je 'Vraćamo se, nemamo nikoga u Srbiji'. I zaista smo se počeli vraćati. Bili smo valjda jedini auto koji ide u suprotnom smjeru.

Iz kolone su počeli vikati ocu da nije normalan i da ponovo krene s njima, mi djeca smo počela plakati... Na kraju je majka presjekla i uvjerila oca da moramo kuda i ostali, i krenuli smo dalje. Na granici sa Srbijom policija nas je preusmjeravala prema Loznici i mi smo čuli kako hoće da nas pošalju na Kosovo. Jednog jutra u tri sata mi smo iz tog sabirnog centra krenuli za Beograd. Tamo smo znali prijatelje našeg rođaka i smjestili smo se u prvo vrijeme kod njih. Onda smo pronašli neku kuću u Bariću kod Obrenovca, pa smo opet promijenili nekoliko stanova u Beogradu.

Te jeseni upisao sam se u srednju školu tako da je formiran jedan razred ekonomskog smjera u gimnaziji u Beogradu samo za nas djecu izbjeglice. To je za mene i u socijalnom smislu bilo dobro jer je u razredu bilo 7-8 mladića i djevojaka iz Knina s kojima sam i danas dobar. Moji roditelju su se uspjeli zaposliti u Srbiji, nastavili su raditi i ovdje su uspjeli napraviti kuću.

Beograd je i prije rata izazivao u meni neko strahopoštovanje, ali kada sam se našao u njemu, uspostavio sam neki svoj 'đir' sa svojom ekipom. Upoznao sam Beograd i sve njegove čari, i ono što danas mogu reći je da Beograd ima svoje prednosti velikog grada, ljudi su gostoljubivi, ali sam grad nije dovoljno urban. Godinu dana nakon 'Oluje', i svako iduće ljeto, majka, sestra i ja provodimo u Kninu; prvo idemo preko Mađarske, uz gnjavaže s graničarima, pa onda nekim sporednim putovima. Ja u tim dolascima u Knin nisam imao nekih problema iako su svi znali tko sam, a kasnijih godina bilo je sve opuštenije. Odlazio sam i k tetki u Zadar i k djedu i baki u Imotski. Kada bih dolazio kod svog bratića u Zadar, morao sam mu objašnjavati svoju jugoslavensku orijentaciju; prve godine nakon 'Oluje' smo se i posvađali oko toga kako se ispravno izgovara neka riječ...

Iza toga je, naravno, stajala ta politička barijera koja nam se ispriječila, ali danas smo dobro. On je čak bio u Beogradu kod mene u posjeti sa svojom suprugom. Paradoks moje jugoslavenske orijentacije je što ja ni ne mogu razmišljati na drugi način; moj otac je iz četničke familije, a majka iz ustaške, i njihove familije bi se poklale, a moji roditelji se nikada ne bi sreli da nije bilo Jugoslavije. Zaista mislim da je Jugoslavija najoptimalniji okvir za sve ove ljude, ali u ovoj situaciji ono što ću ja učiniti jest da se maknem od svega ovoga i da negdje daleko uživam u svojim mislima na ovu zemlju.

Tragikomična metafora su, na primjer, dva košarkaša Bogdanovića-jedan u košarkaškoj reprezentaciji Hrvatske a drugi Srbije, koje su igrale jedna protiv druge na Olimpijadi u Riju. Nemoguće je da negdje u konačnici ova dvojica ne potječu iz iste, šire, porodice, ali ako bi ponovo zaratilo, oni bi morali biti jedan protiv drugoga. I zato ja želim napustiti ovu zemlju.

Moja sestra je inače bila dugo godina odbojkašica; prvo je igrala za 'Obilić', onda je 2000. došla u 'Šibenku', pa je onda otišla u Finsku, pa se vratila u Srbiju. Danas radi u vrtiću, udata je, ima jedno dijete, čeka drugo.

Što se mene tiče, ja sam završio magisterij iz ekonomije i radim u državnoj upravi. Oženio sam se i žena mi je ginekolog, iz Subotice je. Živimo dobro, ali mislim da ćemo supruga i ja definitivno otići iz ove zemlje: pokušat ćemo doći do Australije, ali postoji opcija da to prvo bude Velika Britanija. Zamišljam da ćemo tamo supruga i ja raditi, da ćemo imati djecu, i jednoga dana otići u penziju. Tada bih se želio vratiti u Knin, jer moje srce je ostalo tamo. Kad god idem u Knin po Ličkoj magistrali, kada dođem do Zrmanje, srce mi se stegne, a oči napune suzama. To je moj kraj. Ja sam se sa svojom ličnom tragedijom izborio, ali mi je žao onih ljudi koji su živjeli tamo toliko vremena i koji se više nikada neće vratiti. I ne samo u Krajinu.”

ČESTO SE PITAM ŠTA BI BILO SA MNOM DA NIJE BILO OVOG RATA?

Porodica Maje Bogunović iz Karlovca dolazila je u Srbiju 'na rate'.

Prvo je 1990. došla sestra s idejom da u Beogradu studira, u trenutku kada se u Hrvatskoj još ništa loše nije događalo, bar ne na vidljiv način. Kada su stvari zaista postale loše, u Beograd je 1992. došao Majin otac. Njemu su već na početku počeli prijetiti; bilo je anonimnih telefonskih poziva, prijekih pogleda susjeda, kucanja na vrata, a na kraju su mu i auto dignuli u zrak. Stara prijateljstva su se preko noći raspala i odjednom se sve srušilo. Posljednje su u Beograd 1993. došle Maja i njezina majka i zato je njihova situacija na neki način bila delikatna: svi nisu došli odjednom, a nisu došli ni nakon 'Oluje'. Danas je Maja odrasla žena koja uspješno radi u jednoj turističkoj agenciji, nakon završenog fakulteta i solidnog iskustva u novinarstvu. Beograd osjeća svojim gradom. Razgovaramo u vrtu jednog ugodnog kafića u blizini crkve sv. Marka, u samom centru Beograda.

"U slučaju moje majke i mene bilo je teže dobiti izbeglički status jer je nas izbeglica 1993. u Srbiji ipak bilo mnogo pa je država htela da nas preseli na Kosovo”, počinje svoju priču Maja. "Iskoristili smo zakonsku mogućnost 'spajanja porodice' i ja sam u peti razred osnovne škole krenula u Beogradu. Kasnije su roditelji izgubili izbeglički status, a ja sam ga na neki famozni način zadržala - zagubila sam se u administraciji. Godine 2000. po automatizmu dobivam srpsko državljanstvo iako to nisam tražila: tek ove godine prestala sam formalno biti izbeglica i postala sam građanka Srbije.”

Pitam Maju zašto je njena familija tako dugo ostala u Hrvatskoj kada je rat već uvelike trajao i kada su prijetnje postale sve vidljivije?

"Srećom, mi nismo imali stanarsko pravo nego svoje vlasništvo, i majka je pokušavala da proda naš stan kako bismo imali kakav-takav kapital tamo gde ćemo morati otići, a u trenucima kada bi za nas u Karlovcu postajalo nepodnošljivo, odlazili bismo u Sloveniju na sigurno. Naime, moj otac je bio direktor Komercijalne banke u Karlovcu i on je bio najviše na udaru. Nama se događao scenarij koji se događao i drugim Srbima: muškarci su dobivali vojne pozive, bili su upućivani na kopanje rovova, mogli su se vratiti ali i ne vratiti, pa bi im onda obeležavali vrata, pretili i minirali auto. Mi smo znali da nećemo ni u jednu vojsku jer je svaka loša i puno bi nas koštala.

Živeli smo u Karlovcu u skloništima, ali smo se držali bliže vratima.

Ljudi su u to vreme u Karlovcu preko noći ostajali bez ičega, nasilno su iseljavani iz stanova da se u njih više nikada ne vrate. Moje sećanje na to vreme je da sam se od 10-godišnjeg u zgradi gde smo živeli pretvorila u nekog kome niko više neće da otvori vrata i da ponese bicikl... Sećam se da me je jedan klinac s kojim sam išla u školu iz čista mira i iz sve snage lupio motkom po leđima. Tada sam mislila da taj udarac neću preživeti, ali posle dugo vremena sam shvatila da se sve može preživeti.

Mi smo početkom rata malo živeli u Karlovcu, malo u Sloveniji, ali smo znali kada jednom konačno odemo da se više nećemo vratiti. U Sloveniju smo odlazili da izbegnemo te prve udare i sećam se da su nas neki tatini kolege i prijatelji smeštali kojekuda. Jedno vreme bili smo u hotelu "Union" u Ljubljani, gde je moja majka u sobi premirala od straha i užasa, a ja sam se vozikala liftom jer sam bila dete i to mi je bilo zabavno. Onda smo bili u Termama Čatež, koje su tada bili u izgradnji, i živeli smo u nekim kućicama. Danas kada mi dođu potencijalni turisti za Terme Čatež i pitaju me da li sam bila tamo, odgovaram: 'Jesam, jesam, tamo je fantastično'.

Moja priča nije najteža, niko od nas nije stradao, ali izgubili smo prijatelje, kontakte, rodbinu. Moja tetka je udata za Hrvata i oni danas žive u Karlovcu, imaju dva sina koji su Hrvati i katolici: nekada smo sa njima pili kafu svaki dan, danas to više ne možemo. Ipak, kada možemo da se sa njima sastanemo, onda je sve dobro i kao nekada, zato što je u mojoj porodici (crni) humor rešavao mnoge probleme. Da li ih je prikrivao ili amortizo- vao to je drugo pitanje, ali brakovi i porodični odnosu održali su se na tom autoironiziranju i pretvaranju nacionalističkih stereotipa u vic.

FERAL TRIBUNE SPAŠAVA ŽIVOT

oluja kolona izbjeglica 11 Mene je u Karlovcu zaštitila profesorica iz Hrvatskog jezika da ne budem izložena u školi baš najgorem bulingu, ali nisam mogla izbeći učitelja muzičkog odgoja koji je u školu dolazio u maskirnoj uniformi i kod kojeg sam neprestano imala dvojku iz tog predmeta. Zamislite dete u drugom razredu osnovne škole koje ima sve petice i dvojku iz muzičkog? Konačno 1993. majka i ja odlazimo iz Karlovca i dolazimo u Beograd koji je u to vreme tegoban i pust. Srbija je pod sankcijama i ne znam da li je tada neko od iz- beglica uopšte mogao da nađe kakav pristojan posao. Mi se zaustavljamo u Zemunu koji je tada za nas bio manji i pristupačniji i ne toliko ogroman kao Beograd. Specijalno je moja majka imala strah od velikog grada.

Živimo u iznajmljenom stanu; moji roditelji su imali kakvu-takvu ušteđevinu, ali tada je bilo dosta važno da se ta ušteđevina ne razmrvi na svakodnevne troškove. Otac je tražio načine da se zaposli; imao je neke kolege, takođe izbeglice iz Hrvatske, i oni su se počeli baviti trgovinom kako su znali i umeli. Fama o pomoći koju su ljudi u nevolji pružali jedni drugima trajala je samo prvo vreme. Kasnije su sitni interesi i egoizam zameni- li solidarnost i tada se pokazalo ko je kakav zapravo. Ko je bio lopov u Hrvatskoj, bio je i u Srbiji. Ne verujem u masovno bratstvo Srba koji će se ispomagati u nevolji. U devedesetima Beograd je bio prazan, nije bilo struje i benzina i ljudi su se snalazili kojekako.

Sećam se Knez Mihajlove tada i danas. To je bila druga ulica; bez auta, trolejbusa i ljud... ali ružne stvari se brzo zaborave. Moji deda i baka su ostali u Krajini, u Krnjaku, i naš prvi zadatak je bio da ih ponovo vidimo. Kada smo se konačno sreli, deda i baka su imali svoju priču i strahove koje su preživljavali, a sama Krajina delo- vala je kao privremena država koja neće dugo trajati i kao društvo u kome ljudi samo što se nisu međusobno poklali. Za vreme 'Oluje' baba i deda, koji tada imaju oko 80 godina, beže u šumu, jer je baba shvatila da treba izbeći taj prvi udar vojnika koji su pijani i nervozni, koji pucaju, ruše i pale. Našla ih je neka međunarodna organizacija nakon tri dana u šumi, gladne, blatnjave i promrzle. Od 1997. ponovo smo raspuste provodili sa dedom i babom u Krnjaku i oni su bili jako važni u našem životu. Bili su veliki čitaoci "Feral Tribunea” i spasili su nas od pomisli na mržnju i nacionalizam.

Danas sve to doživljavam kao 'banalnost zla'; možda je ovaj što me razvalio motkom danas dobar čovek i uvaženi član lokalne zajednice.

To nikada neću znati iako mogu reći da bi moja priča bila sasvim drugačija da je neko od mojih bio ubijen i ne znam da li bi tada ovog razgovora uopšte bilo. Na kraju su moji roditelji stali na noge, uz štedljivost koja je bila porodična strategija do dana današnjeg. Ali takođe, tu je bio i stres kojeg se od izbegličkih dana nismo uspeli rešiti. Moji roditelji su imali konstantan šok velikog grada i zato su ostali u Zemunu. Sa druge strane, mene je kao dete Beograd dočekao vrlo fino. Od toga da sam imala dobro društvo u školi, koje imam i danas, do toga da je svako od tih mojih novih prijatelja bio došljak u nekom trenutku u ovaj grad. Imala sam dobrog novinarskog iskustva na Radio Beogradu još u srednjoj školi i akademskog uspeha na Fakultetu političkih nauka. Počela sam vrlo rano da izlazim, ali ne na mesta gde trešti turbo-folk i gde sevaju kič, ludilo i pištolji, nego su to bili studentski klubovi sa finim ljudima. Danas tri godine radim u turističkoj agenciji što mi je omogućilo da vidim razne zemlje sveta.

Mnogi ljudi koje sam ovde srela su me motivisali i dosta toga dobrog su mi doneli. Danas mogu reći da se osećam Beograđankom. Sa druge strane, ja imam i zemunski identitet, što je ipak nešto drugo od Beograda, jer sa nama u Zemunu je bilo dosta izbeglica iz Hrvatske, 'dođoša', sa kojima smo napravili mrežu druženja i poznanstava. Roditelji su godinama izgledali izbezumljeni zbog proživljenoga, a danas moja mama, koja ima 65 godina, izgleda bolje nego kada je bila sva raščupana i luda u trenutku kada smo napuštali Karlovac.

Danas je Beograd grad sa puno zgodnih mesta, a nekad je bio jadan - onda kada je Zagreb predstavljao pojam uglađenog velikog grada. Moja najbolja prijateljica na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, Marija, takođe izbeglica, ona se vratila, jer je osećala nostalgiju prema Hrvatskoj, ali ja tu nostalgiju nemam. Kada bi se vraćali leti kod dede i babe i gledali te trijumfalne proslave 'Oluje', meni je sve to bilo previše, kao što ni ovde ne želim da sudelujem na krajiškim večerima i želim da budem dalje od svega toga. Zašto ne pomišljam da se vratim?

Možda bi se moglo reći da sam u Hrvatskoj previše puta dobila šamar. Jedino kada zaista hoću da odem u Hrvatsku, to je onda kada želim da obiđem dedinu i babinu kuću u Krnjaku. Paradoks je u tome da u Hrvatskoj, u koju ne želim da se vratim, znam nazive mnogih gradova i sela, a u Srbiji, iz koje ne želim da odem, topografiju ne poznajem uopšte. Taj identitet je jako fluidan kod svih nas iako smo doživeli sličnu sudbinu, i on se menja s obzirom na činjenicu da li smo sa svojima iz Hrvatske ili sa novim prijateljima iz Srbije. Što se mene tiče, ja u Beogradu živim uredan civilni život sa svakodnevnim pitanjima i problemima i sa dečkom kojeg zanimaju kompjutori a ne politika, ali u podsvesti ponekad vidim lice devojčice koja se u petom razredu osnovne škole osetila jako povređeno. Zapravo, ponekad se pitam šta bi bilo sa mnom i kakav bi bio moj put da nije bilo toga rata...”

Objavljeno u Biltenu br. 9 pod nazivom "Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije" kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV) iz Zagreba.


Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!

Banija

gljive-ukrasi-banijskih-sumaGljive - ukrasi banijskih šuma
Nije moderno ali je korisno, bar ja mislim tako i pokupim malce i zaputim se u jednu od mnogobrojnih, prelijepih i raznolikih banijskih šuma.Dan je...
ubijanje-srba-u-sisku-1991-1992-godineUbijanje Srba u Sisku 1991-1992 godine
Nestanci Srba u Sisku ili Slučaj Sisak predstavlja niz ratnih zločina tokom rata u Hrvatskoj u Sisku i okolini. koje je Republika Hrvatska izbegavala da...
casni-krstovi-na-mjestima-unistenih-pravoslavnih-hramova-na-banijiČasni Krstovi na mjestima uništenih pravoslavnih hramova na Baniji
PETRINJA - Parohiju petrinjsku pored grada Petrinje čini još 55 naseljenih mjesta, na čijem je području do Drugog svjetskog rata bilo čak 18 funkcionalnih...
optuznica-protiv-dvojice-okrivljenika-zbog-ratnog-zlocina-u-volinjiOptužnica protiv dvojice okrivljenika zbog ratnog zločina u Volinji
ZAGREB - Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je optužnicu protiv državljanina Republike Srbije (1968.) i državljanina Bosne i Hercegovine...

Društvo

izumire-selo-genijalacaIzumire selo genijalaca
PODUM - Mnoga povratnička sela imaju neku svoju priču. Zajedničko im je da su nekada bila puna života, a...
u-zemunu-obiljezena-26-godisnjica-zlocina-na-koranskom-mostuU Zemunu obilježena 26. godišnjica zločina na Koranskom mostu
ZEMUN - Dana 21. septembra u Zemunu je obilježeno  26 godina od zločina na Koranskom mostu u...
zbog-novca-nije-odrzan-jubilej-formiranja-pete-kordunaske-udarne-brigadeZbog novca nije održan jubilej formiranja Pete kordunaške udarne brigade
Na samoj granici Bosne i Hercegovine, u Petrovoj poljani u općini Vojnić, prije 75 godina, 16. septembra...

Novosti

hapsenja-bucna-sudjenja-u-tisiniHapšenja bučna, suđenja u tišini
BEOGRAD - Dokumentaciono-informativni centar Veritas upozorava da su hrvatski sudovi ovog meseca...
hrvatski-ratni-veterani-traze-prognanici-su-agresoriHrvatski ratni veterani traže: Prognanici su agresori?!
ZAGREB - Udruženja hrvatskih ratnih veterana insistiraju da u tekstu novog zakona o braniteljima ostane...
strah-u-vodotecuStrah u Vodoteču
VODOTEČ - Selo Vodoteč u Ličko-senjskoj županiji, sedam kilometara udaljeno od Brinja, krasio je...

Kultura

veljko-ostojic-trag-i-sjecanjeVeljko Ostojić: Trag i sjećanje
Gledam ova brdaprepuna zelenila ,njihove poljane milekoje su nam život bileNekada plodne poljanice...
mala-gospojina-u-pakracuMala Gospojina u Pakracu
Rođenje Presvete Bogorodice ili kako se u narodu naziva, Mala Gospojina, obilježena je 21. septembra u...
oluja-razvejala-bacuske-tamburase"Oluja" razvejala bačuške tamburaše
Sve bačuške tamburaše, članove nekad čuvenog orkestra, ratni vihor je rasuo u daljini, a svake godine se...
18-31-krajiski-likovni-salon-od-13-oktobra18 (31) Krajiški likovni salon od 13. oktobra
Krajiški likovni salon biće otvoren 13. oktobra 2017. u Galeriji Muzeja želјeznica Srbije (Nemanjina 6,...

Oluja

franjo-hvala-ti-sto-si-nas-proterao-tekst-zrtve-oluje-koji-tera-na-razmisljanje"Franjo, hvala ti što si nas proterao": Tekst žrtve "Oluje" koji tera na razmišljanje
„Da smo ostali dolje, neko bi možda uspio kao i ovdje, ali većina nas bi se oslanjala na roditeljske veze za zaposlenje, ostali na roditeljskim...
svjedocenja-prezivjelih-iz-grubora-gosica-i-varivodaSvjedočenja preživjelih iz Grubora, Gošića i Varivoda
Zločin u Gruborima dogodio se 25. avgusta 1995. i o njemu su poznati brojni fakti. Pokojni Božo Knežević snimio je sjajan dokumentarac “Oluja...
bogdan-rkman-pravo-na-tugovanjeBogdan Rkman: Pravo na tugovanje
Kako ocjenjujete ovogodišnje obilježavanje godišnjice Oluje?Da je bilo mirnije, jeste. Da je incidenata bilo, jeste. Ove godine u Kninu ritualno nije...

Politika

pupovac-referendum-o-pravima-manjina-veoma-opasan-projekatPupovac: Referendum o pravima manjina veoma opasan projekat
ZAGREB - Predsednik SDSS-a i predsednik Srpskog nacionalnog veća Milorad Pupovac ocenio je da je inicijativa o održavanju referenduma o ljudskim i...
dss-napad-na-bjelajca-pokazuje-u-kakvim-uslovima-zivi-vecina-pripadnika-srpske-zajedniceDSS: Napad na Bjelajca pokazuje u kakvim uslovima živi većina pripadnika srpske zajednice
ZAGREB - Demokratski savez Srba  danas je najoštrije osudio napad na svog stranačkog kolegu - zamjenika župana Sisačko-moslavačke županije iz reda...
sdss-osudio-pokusaj-fizickog-napada-vijecnika-hsp-a-na-zamjenika-zupana-bjelajcaSDSS osudio pokušaj fizičkog napada vijećnika HSP-a na zamjenika župana Bjelajca
SISAK - Predsjednik Izvršnog odbora SDSS-a Boro Rkman, vijećnica županijske Skupštine Sisačko-moslavačke županije Mirjana Oluić-Voloder i vijećnik Branko...