Nadzornik 2 Već se i ja slabije sjećam. Čini mi se da smo pasoše...ovaj putovnice, mislim i lične karte, da ne kažem osobne išli dizati u neko selo. To je bilo negdje poslije Tovarnika prema Vinkovcima. Čini mi se da se zvalo Srijemske Laze.

Prva je u redu naša snaša Mara. Nekako je išlo dok se nije došlo do rubrike o nacionalnosti. Pita ju cura što radi na dokumentima:

- Gospođo, po nacionalnosti ste?

- Jugoslavenka!

- Gospođo te nacionalnosti nema. Razmijete, ne-ma.

- Razumijete vi mene. Ja sam Jugoslavenka...

I tako je razmjena išla par puta. Uglavnom dobi snaša Mara svoje papire sedam mjeseci poslije nas sviju. Pa ti budi Jugoslaven.

Nadzornik 1 Iza nje u redu Dule. Moj rođak iz Beograda, kod njega sam na Voždovcu smješten kao izbjeglica. U desnom uhu nosi slušni aparat prikriven kosom. Nisu to ovi novi aparati, mali i diskretni. To je onaj stari model. Brate, ima cijev što savija iza uha k'o omanji kuhinjski sifon.

- Gospodine, gdje ste bili prijavljeni zaključno sa 1948. godinom?

Dule nakreće glavu na desnu stranu, izgleda da je baterija riknula.

- Molim vas glasnije malo. Nisam vas čuo najbolje.

- Gdje ste bili prijavljeni zaključno sa 1948. go-di-nom?

- Pa ... sa Željom...Željo me jutros dovezao.

- ???

Aj, jedva Dule uz moju pripomoć obavi prijavu. Ja se vratim nazad na svoje mjesto. Na red dođe nekakva naša baba, krajiška sirotinja. Govori svoje podatke. Ime, prezime, djevojačko...Iz kog je sela, zadnja pošta...

Pita je cura:

- Što ste po zanimanju?

- Kuvarca

- Kuhali ste u restoranu, hotelu, negdje u menzi?

- Njesam diko.

- Nego ste kuhali? Kome,gdje?

- Koće, čojku. Familji svojoj.

- Aha, znači vi ste onda domaćica.

- Da, da diko. Domaćica sa ja, domaćica...

Nadzornik 3 Iza babe nestrpljivo čeka neki rmpalija. Premješta se sa noge na nogu. Mjerim ga sa leđa. Blizu je dva metra. Vižljav je, suvonjav. Krilo može igrati lako, a možda i centra. Na sebi ima tamnoplave hlače,kaputić i svijetloplavu košulju. Potraja babina prijava dulje, dođe dugajlija na red. Priđe stolu, provlači ruku kroz rudlastu kosu. Češka se po oštroj, prosjedoj bradici. Pita ga cura za generalije. Nisam mu tačno zapamtio prezime. Al nije ono da završava na ić, nego neka kombinacija. Prezime je dolje iz kamenita kraja, gdje završava Lika, a počinje Dalmacija. Nekako, je li Munižaba, Munibaba...možda Munikrava.

Po njegovim iskazima vidim da je iz Ličke Kaldrme. To je selo, odnosno usamljena željeznička stanica na "Unskoj pruzi" koja ide prema Splitu. Ljeti tu čuješ samo poskoke i pisak lokomotiva. Ima više sporednih željezničkih kolosjeka, nego kamenih kuća oko stanice.

Cura za stolom unosi podatke:

- Gospodine, po zanimanju ste?

- Nadzornik!

- Oprostite, ne razumijem.

- Šta ne razumješ sad?

- Pa ne razumijem to. Mislim to, što ste nadzirali?

- Što sam nadzira, eli?

- Pa da, što ste nadzirali?

- Šta ti misliš mala što sam ja moga nadzirati u Ličkoj Kaldrmi, e?

- Pa ne znam.

- Pa valjda prugu pička mu materna, e! Što sam ja drugo moga nadzirati u Ličkoj Kaldrmi neg prugu,e!
Jedna od sedamdesetak kratkih ratnih i poratnih priča iz “zadnjeg” rata, iz zbirke pod nazivom “Krajino neko misli nate… Ma misli moj k . . . c
Ako ikad izađe ova zbirka priča na zadnjoj strani omota će stajati tekst: Napisao ŽELJKO KRESOJEVIĆ.
Živi u Holandiji, ne svojom krivicom. Ovo mu je prva knjiga, do sada nije ništa izdao smiley-smile , pa ni Krajinu.smiley-wink
 
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!