1 Srijeda je, popodne. Deveti je dan augusta u godini kad je za Svetog Savu grmjelo. Krenule su iz Topuskog prve kolone krajiških izbjeglica koje su se tamo zatekle u okruženju. Uglavnom su to Kordunaši. Nije ih malo. Nikad zaboravljene slike traktora, prikolica, auta...Zabrinuti brko u šarenoj uniformi stisnutih vilica steže volan traktora. Ne vidi puta od suzna oka. Otraga njegovi. Žena obuzeta mislima smiruje plačljivu djecu. Zabrinuti mati i ćaća u „šaragama“. Niko ne opisa tu kolonu stihom kao Nikola Korica, naš krajiški pjesnik sa Banije:

. . .
Sve je to bilo
kol'ko juče,
odjednom puče
Ko rolac pun krvi ...
. . .
3 Skreću sa petrinjske ceste, pa ispod sisačkog groblja Viktorovca. Novi doček sa kamenicama, psovkama pljuvanjem... U koloni, kao solidaran sa nama, i američki ambasador Peter Galbrajt. Sjedi nevješto nakrivljene guzice na blatobranu „fergusona“, a sinoć je Tuđmanu davao savjete i „naputke“ kako da nas se najpametnije riješe. Prskaju stakla, šajbe na autima. Vriska. Krv... Ne staje se. Slijedi još nekoliko tura kamenovanja. Zadnja u Stružecu. Kolona se konačno dočepala auto-puta. E jebem mu ime „Bratstva i jedinstva“ !. Ovdje bar nema kamenovanja. Ide se ipak brže. Al' isto tako često se zastaje. Negdje prije Novske kolona duže stoji.

Na ono malo stvari i prtova što ponesoše sjedi starica. U kakvoj bi robi bila stara krajiškinja nego u crnoj. Njeni otišli naći se sa rodbinom i komšijama. Zgrčene vilice, suze u krajevima oka. Prebira po pucima crne maje. Svi smo isti. Misli se roje:
. . .
Po licu pokočenih vilica
može da se dokuči
da na svakom srcu njima jedan
klječan il riđovka čuči,
pa otrov u žile im luči ...
A svoje misli čvrsto stisli
u bore, iznad nosa na čelu.
Mislele li ti oni
O svom selu...o prelu...
O delu, o njivama,
nepokupljenim šljivama,
krumpjeru neizvađenom,
o ćaći izrađenom,
što nje ćio
ognjišta svoga laditi.
(Bože moj, šta li će sve od jega raditi) ...
. . .
oluja Padne joj glava na prsa. Ostane u tom položaju dugo. Podigne glavu nebu. Prekrsti se. Uzdahne duboko...

Lomi ruke. Misli joj lete tamo. Proleću k'o pčele u roju. Sudaraju se. Učini joj se načas da čuje Krlovino blejanje. Misli o blagu svome. O kravama, telcima. O prascima, kokošima...ćeni što osta da pazi na praznu kuću.
. . .
Avlija pusta,
nezatvoenih vratnica, zjapi.
kao nesahranjenog borca
mrtva, otvorena usta.
Krave, kao razvezane lađe
lagano se kreću po šljivarima,
žito prosuto pred ambarima
(da živad bar ne gladuje)
kao kad se ide daleko
pa da ne pocrka bar ona,
dok ne naiđe neko...

. . .
Pogled joj seže tamo daleko. Vide se u izmaglici obrisi bosanskih planina. Na čas jasno. Onda se pogled opet muti. Ne vidi topole uz Savu i šaš kako se njiše. Škiljavo sunce što zalazi ne probi joj suze. Pokapa ih par po najlonu na brzinu prebačenom povrh te njihove malo sirotinje što stigoše ponjeti. Otra suzne oči krajem rubca.Crnog.

2 Traktoru prilazi hrvatski policajac iz ekipe koja prati kolonu. Pozdravi babu, ona ne odgovori. Možda ga i neču. Sa zanimanjem zagledava traktor. Saginje se ispod, njuška oko motora. Tko zna, možda je i sam seosko dijete. Udari nogom po prvoj gumi zelenog „Hanomaga“ bar dvaput starijeg nego on. Sređen je skoro. Generalka urađena. Crvene mu se felge. Onako, više za sebe kaže:

- Eee, dosta će ovih novih, i „Fergusona „ i „Zetora“ ostati po auto-putu. Moj ćaća ima istog ovakvog.Vjerujete da će ovaj doći gdje ste naumili.

Stara kao da ga ne čuje. Ne pomiče glavu. On prođe sa zadnje strane prikolice, da joj vidi lice.

- Mati.

Stara okrenu glavu na stranu.

- Ooo, Mati.

Stara ga pogleda.

- Šta je, dijete?

- Kud ste krenuli, pobogu? Kuda bježite? Godinamo je stvarano, što ostavljate to sve? Tuđman vas poziva da ostanete. Od koga bježite?

- OD VRAGA!

- Po volji vam bilo, kad tako odlučiste. I, sretno da stignete.

Znate li bar kuda idete? Slobi vašeme? Kome?

- K VRAGU!
. . . . .
U sklopu ove priče korišteni su stihovi Nikole Korice, našeg krajiškog pjesnika sa Banije. Stihovi su iz poeme "Đe ćemo sad?", izdavač SKD "Sava Mrkalj" Novi Sad, 1997. godine.
Jedna od sedamdesetak kratkih ratnih i poratnih priča iz “zadnjeg” rata, iz zbirke pod nazivom 
“Krajino neko misli nate… Ma misli moj k . . . c
Ako ikad izađe ova zbirka priča na zadnjoj strani omota će stajati tekst: Napisao ŽELJKO KRESOJEVIĆ.
Živi u Holandiji, ne svojom krivicom. Ovo mu je prva knjiga, do sada nije ništa izdao smiley-smile , pa ni .......
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!