grubori Zločin u Gruborima dogodio se 25. avgusta 1995. i o njemu su poznati brojni fakti. Pokojni Božo Knežević snimio je sjajan dokumentarac “Oluja nad Krajinom” u kome su govorili svjedoci događaja. Neki su još živi, neki su u međuvremenu umrli. U arhivi Informativno-dokumentacionog centra “Veritas” pronašli smo potpisanu izjavu svjedoka Jovana Grubora, rođenog 1927. godine u Plavnu. Jovan Grubor je umro prije nekoliko godina u izbjeglištvu. Izjavu je dao u Beogradu, 14. marta 1997. godine.

U njoj se, među ostalim, kaže: “Dana 4. avgusta 1995. godine, rano ujutro, otišao sam u Plavanjske uvale da kosim djetelinu. Cijeli dan sam zajedno sa Savom GruboromSavinim (1927.), mojim prvim komšijom, kosio, a u sumrak se vratio u selo. Preko dana nismo čuli intenzivno pucanje, bolje reći samo po koji put. Na putu do kuće sreo sam Savu Đurić, koji mi je rekao da je cijela Krajina napadnuta te da bi bilo najpametnije da se spakujem i da bježim. Tad još nije bilo velike gužve niti panike u selu. Inače, moje selo je imalo 24 porodice, preko 70 seljana u 24 kuće.

Negdje pred jutro 5. avgusta 1995. godine, probudile su me komšije da se evakuišemo iz sela i da bježimo prema Srbu. Obzirom da sam imao problema sa lijevom nogom i nisam bio sposoban za bilo kakvo pješačenje, odlučio sam da ostanem kod kuće u našem zaseoku. Sa mnom su ostali Sava Grubor (1927), Miloš Grubor(1915), njegova supruga Milica (1919), Jovo Grubor (1922), njegova surpuga Milica (1925), Marija Grubor(1929) i njena zaova Milica (1944), Jovo Grubor (1930), supruga mu Dušanka (1929), njegova majka Marija(1905), Milica Karanović (1927) i njen sin Đuro (1954).

U selu se skrivamo jedino u toku noći. Ne spavamo u kućama nego u trapovima, po ogradama, jer nismo htjeli da nas više spava na jednom mjestu. Dana 8. avgusta 1995. godine prvi put u selo dolazi Hrvatska vojska. Njih pet vojnika tražila su put do planine Orlovice. Nisu nikoga tukli niti provocirali. Tražili su naše vojnike. U selu bijaše sve mirno do 25. avgusta 1995. godine. Tog dana imali smo poziv od hrvatskih vlasti da ujutro dođemo kod škole radi popisivanja i odlaska iz sela, dalje ko to želi, ili ostanka. Nas sedmero je otišlo prema školi radi popisa dok je njih šest ostalo. Uz put smo sreli dosta hrvatske vojske koji su išli u pravcu našeg zaseoka. Navodno da su krenuli radi obezbjeđenja pruge zbog prolaska voza na relaciji Zagreb-Split. Za jedno pola sata iz pravca Grubora vidio se dim i vatra i čula se pucnjava. Bilo nam je jasno da su vojnici išli da pale i ubijaju, a ne da obezbjeđuju prugu. Za kratko cijelo selo je bilo u plamenu. Tada su u zaseok otrčale Mika Grubor te Milica, Mara i Milica Karanović.”

IŽIVLJAVANJE NAD MRTVIM

Jovan Grubor dalje nastavlja: “Nas dva muškarca i jedna žena ostali smo kod škole. Nismo imali hrabrosti da krenemo prema kućama. Ipak, poslije jedan sat vremena, oko podneva, došao sam u zaseok. Od 24 kuće samo tri nisu bile zapaljene. Zapaljeni su svi stogovi sijena, djeteline, sve staje, sva stoka koja je bila na polju je pobijena, a koja je bila vezana u štali tu je i izgorila. Popaljeno i pobijeno je dosta stoke, sedam krava i deset svinja. Čak ispod moje kuće sam našao tri svinje rasporene bajonetom, a prethodno pogođene metkom. Kod kuće Jovana Grubora (1930) njega smo zatekli sveg krvavog i izmasakriranog, bio je zaklan. Imao je 14 uboda nožem. Njega smo stavili u ćebe i odnijeli u kuću. U kući Miloša Grubora (1915) našli smo ga ubijenog pored kreveta u sobi. Pored njega je pronađeno 14 čaura. Njega smo ostavili u kući. Sutradan je u selo stigla hrvatska vojska, a poslije nje UNPROFOR. Mi smo u međuvremenu pronašli ubijenu Milicu Grubor i Đuru Karanovića, koji su ubijeni na livadi. Ubijeni su iz vatrenog oružja. U kući od Marije Grubor našli smo je izgorjelu. Kosti Jove Grubora nismo našli, vjerovatno je izgorio sa kućom, a kosti su ostale u šutu. Čuo sam da su nagorjele kosti Marije Grubor (1905) vojnici stavili u kutiju od keksa i bacili u džak. Svi pobijeni tog nesretnog 25. avgusta 1995. godine, sem Jove Damjanovog, sahranjeni su na groblju u Kninu. O ovom slučaju UNPROFOR, na čelu sa Alunom Robertsom, zna sve.

Dana 27. avgusta 1995. godine zaseok je još jednom zavijen u crno, što nije izgorilo i popaljeno sada je sravnjeno granatiranjem. Tog dana, negdje popodne oko 16 sati, iz pravca Došnice i mosta Vundukova, otvorili su artiljerijsku paljbu po zaseocima Grubori, Karanovići i Zorići. Grubori su sada sravnjeni sa zemljom, a kuće u Karanovićima i Zorićima nisam vidio, ali su sigurno i one uništene ili oštećene. Poslije ovog događaja istjerani smo iz zaseoka, nas sedam, i 28. avgusta 1995. godine u ponedjeljak svi smo prebačeni u srednjojšokolski centar u Kninu gdje ostajemo sve do 10. septembra 1995. godine kada smo prebačeni u južnu kasarnu kod UN-a, a 16. septembra u konvoju od 1.200 izbjeglica dolazimo u SRJ.”

UVEČE I PO NOĆI NE BI DOLAZILI…

Svjedok Milan Letunica, rođen 1933, preživio je zločin u Gošiću, danas živi u Australiji, a izjavu je dao u Beogradu, 17. jula 1996.

“Dana 4. avgusta 1995. godine, rano ujutro oko pet sati, probudila nas je žestoka artiljerijska paljba koja je obuhvaćala cijelo naše područje i oko Benkovca, zatim Stankovaca, prema Promini i Bribiru, ali su se zapravo najviše čule detonacije oko i u pravcu Knina. U toku tog cijelog dana zadržavam se u našem selu Gošiću. Do kasno uveče nismo ni čuli da je počela evakuacija. Kada sam saznao šta se dešava, moju ženu Mandu(rođena 1932. godine) šaljem u zbjeg zajedno sa mojim komšijom Milošom Borkom. Moje selo broji 37 kuća sa oko 50 stanovnika, a te večeri u selu ostaje nas dvanaestoro. Negdje oko 11 sati otišao sam spavati, ali nisam mogao zaspati. Cijelu noć sam slušao traktore i aute kako u kolonama prolaze i bježe prema Kninu. Ujutro sam obišao selo. U selu sam našao Savu Letunicu (1922), Marka Letunicu (1931), Mariju Letunicu (1925) i Gojka Ležajića (1930), svi iz zaseoka Letunice, a u zaseoku Borci našao sam Mariju Borak (1914), Kosu Borak (1925), Grozdu Borak (1922), Vasilja Borka (1925), Savu Borka (1927), Dušana BorkaStevana (1940) i Milku Borak (1919). U zaseoku Žeželji nisam našao nikoga.

U nedjelju su u selo došli vojnici Hrvatske vojske, pretresali su kuće, odnosili su lovačke puške i što su našli od vojničke opreme. Nisu me tukli, samo su me ispitivali kako se zovem, da li ima još ‘četnika’ u selu i gdje mi je familija. Rekli su da bi bilo bolje da sam i ja otišao. Drugi dan po odlasku ovih vojnika dolaze drugi vojnici u uniformama, naoružani i u grupama po troje do petero. Dolaze u osobnim automobilima. Pljačkaju sve. Najprije janjce i telad. Kasnije svinje, krave i konje. Iz kuća uzimaju šporete, frižidere, škrinje, telefone i sve drugo što se sa sobom moglo ponijeti. Ja sam bježao u šumu kad su oni dolazili, a od mojih komšija koji su ostali, kad bi pljačkaši došli, tražili su da se sklone i da ih ne smiju gledati što to oni rade. Stalno bi pucali kad bi prilazili i došli u selo. Dolazili bi obično u devet ujutro a odlazili oko tri popodne. Uveče i po noći ne bi dolazili. Pljačkanje je bilo sistematsko svaki dan. Otprilike sedam dana, pošto su moje komšije izbjegle, oko 14 sati čula su se dva pucnja iz pravca kuće Ležajić Gojka. Sava Letunica je baš tada krenula po vodu na Gojkovu gusternu. Našla ga je mrtva u avliji. Pogođen je sa jednim metkom u predjelu grudi, a drugi metak je ostavio trag na bradi. Pozvala je mene, Marka i Mariju. Otrčali smo tamo i vidjeli pljačkaše koji su upravo odlazili. Gojka smo sahranili noću, na našem groblju u Gošiću. Preko dana nismo smjeli jer smo se bojali da će nas sve pobiti.”

POBIJENI SVI U ZASEOKU BORCI

ReckeMilan Letunica još svjedoči: “Tih dana obilazi nas Crveni križ, tim iz Benkovca. Sve su nas popisali, dali nam hrane, rekli su nam da smo bezbjedni, da nam nitko neće ništa naškoditi, te da će nas obilaziti redovno i donositi nam hranu. Nas jedanaest svaki dan smo bili u neposrednom kontaktu, bježali smo kad bi nailazila vojska koja pljačka i uvečer se ponovo vraćali u kuće. Pred kraj mjeseca, negdje oko 16 sati popodne, vidio sam jedno auto bijele boje kako ulazi u Gošić. Sakrio sam se u jednoj ogradi i promatrao.

Poslije par minuta sam čuo pucnjavu, po nekoliko metaka iz automatske puške iz sela. To je trajalo kratko. Poslije desetak minuta isti auto se vratio u pravcu odakle je i dojurio. Odlazim kući, a odmah mi u kuću dolazi Bogdan Dobrić (1925) koji mi je sav uzbuđen rekao da su svi u zaseoku Borci pobijeni. Odlazimo najprije u kuću Dušana i Milke Borak. Milka je krunila kukuruz i tako je ubijena, a Dušan je sjedio u avliji i tako je strijeljan. Ubijeni su sa više metaka u grudi. U kući Save Borka nalazimo Savu, Grozdu i Vasilja, svi su presječeni rafalima. U dvorištu susjedne kuće nalazimo Kosu, isto ubijenu sa više metaka u prsa, a u kući do nje nalazimo Mariju Borak koja je isto krunila kukuruz i ubijena je sa više metaka niže vrata.

Uveče je došao Živko Borak iz Zadra i prijavio ovaj masakr policiji u Benkovcu. Nikoga od mojih ubijenih komšija nismo dirali, svi su ostali onako kako su ubijeni i na istim mjestima, sve do jutra. Ujutro je došla vojska i policija, bilo ih je desetak. Vidio sam da su slikali leševe, posipali nekakvim prahom i stavljali ih u crne vreće. Ja sam im morao reći podatke o godištima i o njihovim imenima. Odvezli su ih u Knin i zakopali na gradskom groblju.


Po ovom događaju nitko iz Crvenog križa nije dolazio. Nas sada četvero, već u strahu da ćemo i mi biti ubijeni, odlučujemo napustiti Gošić. Sava odlazi u Šibenik, Marko i Marija odlaze u UNPROFOR u Knin, a ja odlazim u Zadar. Tu ostajem kod Srećka Egića sedam dana. Odlazim poslije toga u sabirni centar u Zadru gdje sam čuo da je ovdje umrlo 15 starijih ljudi iz Bukovice. Vidio sam i osam nepokretnih starih lica. Ovdje ostajem jednu noć i sutradan idem u konvoju prema Sremskoj Mitrovici, a u SRJ stižem 17. septembra 1995. godine.”

UMJESTO ODŠTETE SUSTIGLI GA SUDSKI TROŠKOVI


Jovanu Beriću, žitelju Varivoda, ubijeni su roditelji i stric. Prošle godine, 4. avgusta, na javnom slušanju koje je organizovala Koalicija za REKOM u Kninu, govorio je o zločinu počinjenom u Varivodama. Integralni tekst njegovog iskaza je preuzet sa sajta korekom.org.

“Ja sam živio i radio u Zadru i otišao u to vrijeme iz Zadra u prostor Kistanja s prepolovljenom obitelji. Jedan dio obitelji je ostao u Zadru, ja sam otišao vamo. I ta su dešavanja u tom vremenu barikada i svega toga sam bio tražen da idem u tu neku formaciju vojnu i tako dalje. Nisam prihvatio, jer nisam ni mogao. Iza toga dolazi drugi dio obitelji i bili smo skupa, takoreći do ‘Oluje’. Kuću smo u Zadru napustili, zapaljena je za dan priznanja Hrvatske. Kad sam otišao sa radnog mjesta, nakon dana ostao sam bez posla. Odlazim u druge prostore izvan Hrvatske, ostavljam roditelje tu u Varivodama. Imao sam neke kontakte s njima za vrijeme same ‘Oluje’. Imam sestre koje su tu u Hrvatskoj, koje su odmah nakon ‘Oluje’ došle, obišle majku i kao najgore je prošlo. Međutim, nakon mjesec i dvadeset dva-tri dana, odnosno preciznije za 28. septembar 1995. čuo sam vijest o njihovom stradanju. Otac, majka, stric i još šest komšija. Javio sam sestrama tu vijest. One su se uredno bile prijavile ovdje u Kninu u policiji, obilazile, ako bi se nešto loše desilo da one saznaju i tako dalje. Međutim, kad su stradali, oni su pokupljeni i sahranjeni u Kninu. Njima nisu javili, ali ih je iza toga nakon nekoliko godina Haški tribunal odvezao na Institut sudske medicine u Zagreb gdje smo kasnije izvršili prepoznavanje, da bi nakon osam godina bili sahranjeni na svoje groblje. Imovina koja je tada ostala od stoke, oruđa, traktora pod policijskom nazočnošću, nestala je. Nikada nismo dobili u tom smislu šta je s njom. Kasnije dolazi do jednog moga angažmana preko raznih organizacija koje su bile prisutne u Kninu, da bi ih sahranio u svoje groblje, pa sam na neki način bio uključen i saznao neke informacije. I pokrenuli smo tužbeni zahtjev koji se vodio par godina. Rezultat tog odštetnog zahtjeva koji smo pokrenuli, ja i sestre, da smo dužni u prvostupanjskom procesu platiti državi 54.000 kuna.”


Berić je kasnije pokušavao dobiti pravdu na Županijskom sudu, ali zasad bez rezultata. Vratio se u Varivode, sa suprugom prima 640 kuna socijalne pomoći, bavi se pčelarstvom i nekako preživljava. Kako sam kaže, danas se nađe u društvu ljudi koji nisu njegove nacionalnosti, koji nisu Srbi. “Sjedim s njima, razgovaram. Još uvijek ima onih koji me osuđuju, s moje strane, Srbi, jer da što ja imam s njima razgovarati, oni su ti roditelje pobili, a ti s njima sjediš. Naravno da ja tako ne razmišljam i da ne smatram da je to počinio svaki Hrvat, nego da su to pojedinci počinili”, kaže Berić.

Šta dodati ovome, osim da je pravda ono što bi vratilo dostojanstvo žrtvama, a državu učinilo vjerodostojnom.

Objavljeno na "Portalu Novosti"  31.12.2009 
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!

Banija

gljive-ukrasi-banijskih-sumaGljive - ukrasi banijskih šuma
Nije moderno ali je korisno, bar ja mislim tako i pokupim malce i zaputim se u jednu od mnogobrojnih, prelijepih i raznolikih banijskih šuma.Dan je...
ubijanje-srba-u-sisku-1991-1992-godineUbijanje Srba u Sisku 1991-1992 godine
Nestanci Srba u Sisku ili Slučaj Sisak predstavlja niz ratnih zločina tokom rata u Hrvatskoj u Sisku i okolini. koje je Republika Hrvatska izbegavala da...
casni-krstovi-na-mjestima-unistenih-pravoslavnih-hramova-na-banijiČasni Krstovi na mjestima uništenih pravoslavnih hramova na Baniji
PETRINJA - Parohiju petrinjsku pored grada Petrinje čini još 55 naseljenih mjesta, na čijem je području do Drugog svjetskog rata bilo čak 18 funkcionalnih...
optuznica-protiv-dvojice-okrivljenika-zbog-ratnog-zlocina-u-volinjiOptužnica protiv dvojice okrivljenika zbog ratnog zločina u Volinji
ZAGREB - Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je optužnicu protiv državljanina Republike Srbije (1968.) i državljanina Bosne i Hercegovine...

Društvo

izumire-selo-genijalacaIzumire selo genijalaca
PODUM - Mnoga povratnička sela imaju neku svoju priču. Zajedničko im je da su nekada bila puna života, a...
u-zemunu-obiljezena-26-godisnjica-zlocina-na-koranskom-mostuU Zemunu obilježena 26. godišnjica zločina na Koranskom mostu
ZEMUN - Dana 21. septembra u Zemunu je obilježeno  26 godina od zločina na Koranskom mostu u...
zbog-novca-nije-odrzan-jubilej-formiranja-pete-kordunaske-udarne-brigadeZbog novca nije održan jubilej formiranja Pete kordunaške udarne brigade
Na samoj granici Bosne i Hercegovine, u Petrovoj poljani u općini Vojnić, prije 75 godina, 16. septembra...

Novosti

hapsenja-bucna-sudjenja-u-tisiniHapšenja bučna, suđenja u tišini
BEOGRAD - Dokumentaciono-informativni centar Veritas upozorava da su hrvatski sudovi ovog meseca...
hrvatski-ratni-veterani-traze-prognanici-su-agresoriHrvatski ratni veterani traže: Prognanici su agresori?!
ZAGREB - Udruženja hrvatskih ratnih veterana insistiraju da u tekstu novog zakona o braniteljima ostane...
strah-u-vodotecuStrah u Vodoteču
VODOTEČ - Selo Vodoteč u Ličko-senjskoj županiji, sedam kilometara udaljeno od Brinja, krasio je...

Kultura

veljko-ostojic-trag-i-sjecanjeVeljko Ostojić: Trag i sjećanje
Gledam ova brdaprepuna zelenila ,njihove poljane milekoje su nam život bileNekada plodne poljanice...
mala-gospojina-u-pakracuMala Gospojina u Pakracu
Rođenje Presvete Bogorodice ili kako se u narodu naziva, Mala Gospojina, obilježena je 21. septembra u...
oluja-razvejala-bacuske-tamburase"Oluja" razvejala bačuške tamburaše
Sve bačuške tamburaše, članove nekad čuvenog orkestra, ratni vihor je rasuo u daljini, a svake godine se...
18-31-krajiski-likovni-salon-od-13-oktobra18 (31) Krajiški likovni salon od 13. oktobra
Krajiški likovni salon biće otvoren 13. oktobra 2017. u Galeriji Muzeja želјeznica Srbije (Nemanjina 6,...

Oluja

franjo-hvala-ti-sto-si-nas-proterao-tekst-zrtve-oluje-koji-tera-na-razmisljanje"Franjo, hvala ti što si nas proterao": Tekst žrtve "Oluje" koji tera na razmišljanje
„Da smo ostali dolje, neko bi možda uspio kao i ovdje, ali većina nas bi se oslanjala na roditeljske veze za zaposlenje, ostali na roditeljskim...
svjedocenja-prezivjelih-iz-grubora-gosica-i-varivodaSvjedočenja preživjelih iz Grubora, Gošića i Varivoda
Zločin u Gruborima dogodio se 25. avgusta 1995. i o njemu su poznati brojni fakti. Pokojni Božo Knežević snimio je sjajan dokumentarac “Oluja...
bogdan-rkman-pravo-na-tugovanjeBogdan Rkman: Pravo na tugovanje
Kako ocjenjujete ovogodišnje obilježavanje godišnjice Oluje?Da je bilo mirnije, jeste. Da je incidenata bilo, jeste. Ove godine u Kninu ritualno nije...

Politika

pupovac-referendum-o-pravima-manjina-veoma-opasan-projekatPupovac: Referendum o pravima manjina veoma opasan projekat
ZAGREB - Predsednik SDSS-a i predsednik Srpskog nacionalnog veća Milorad Pupovac ocenio je da je inicijativa o održavanju referenduma o ljudskim i...
dss-napad-na-bjelajca-pokazuje-u-kakvim-uslovima-zivi-vecina-pripadnika-srpske-zajedniceDSS: Napad na Bjelajca pokazuje u kakvim uslovima živi većina pripadnika srpske zajednice
ZAGREB - Demokratski savez Srba  danas je najoštrije osudio napad na svog stranačkog kolegu - zamjenika župana Sisačko-moslavačke županije iz reda...
sdss-osudio-pokusaj-fizickog-napada-vijecnika-hsp-a-na-zamjenika-zupana-bjelajcaSDSS osudio pokušaj fizičkog napada vijećnika HSP-a na zamjenika župana Bjelajca
SISAK - Predsjednik Izvršnog odbora SDSS-a Boro Rkman, vijećnica županijske Skupštine Sisačko-moslavačke županije Mirjana Oluić-Voloder i vijećnik Branko...