Brko 5 Ako se za nekog može raći da je rođen i živio baš u centru Vojnića (kome je usput koliko je velik :) željeznička stanica udaljena skoro desetak kilometara od užega centra koje čini magični kvadrat "vojnićkog križa": zadruga-slastičarna-voćara-pošta) :) , onda to može reći Brko. Stanovao je u potkrovlju poštanske zgrade. Odoljeva ova zgrada godinama. Uvijek mi je to zdanje bilo nekako posebno lijepo, skladno. Građena je još po Ćaničinim planovima, kad je izgrađivan novi poratni Vojnić. Od hratsovog je drveta. I danas joj bez obzira na starost „žmire“ gerinzi tzv. slijepi sjekovi na ćoškovima. Zgrada vojnićke pošte ima dva kraka. Što naši vele savijena je na „ključ“. Pamte je mnogi sa onih prvih razglednica u boji. Kraj nje velika vrba. Brkin pokojni ćaća, Ante“Žicar“ radio je u pošti. Održavao je instalacije i mrežu. Rano je preminuo. Mati Tina mu je čistila u pošti, i tako nakon prerane muževe smrti teško podizala djecu. Sve ih je na put izvela. Brko je bio najmlađi od njih troje.

Kasnije ode u PTT školu u Zagreb. Ne znam baš puno detalja, možda je i Pošta tu pomogla kakvom stipedijicom da dobije kruh u ruke, a kasnije i posao. Kao stručnjak za komunikacije i veze, što bi drugo bio u vojsci nego vezista. Tako se i nekih sredinom osamdesetih godina aktivirao kod vojske kao podoficir veze. Oženi se našem domaćom curom, gore sa gornjega kraja, prema Bosni. Stanovao je u Karlovcu u onim oniskim sivim zgradama na Rakovcu. Između autobusnog i sportske.. Rodiše im se dvije lijepe djevojčice. Alo dobro kod nas nikad ne traje dugo. Zarati se...

Brko 1 Silom datih prilika ne sretnemo se često. Ja sam otišao u stranjski svijet. Zadnji put ima tome pa skoro desetak godina. Doveli smo FC „Petrovu goru“ prvi put poslije rata u Srbiju. Nakon Kljaićeva, igramo u Busijama. Poslije utakmice je večera u nekom restoranu. Drži je naš Krajišnik. Brko voli uvijek doći gdje se okupe Kordunaši, pogotovo naši Vojnićani. Veseli se majici FC „Petrova gora“ Vojnić koju mu poklanjamo. Zadnju sam čuvao za njega. Pred večeru tučemo po rakiji, prebiremo uspomene. Stariji je neku godinu od mene. Smijemo se njegovim dogodovštinama sa Ljubanom Pajićem. Na kraju kao i sve naše priče završe ratom:

- Jeba te ja, što njesi osta u Karlovcu?

- A ... jebi ga. Nisam.

- Čojče, danas si moga biti barem potpukovnik. Kad su Rojs i šoferi mogli postati generali. Kad je vodničak, Đuro Dečak i ekipa moga postati generali jedne armje? Ivan Čermak, predratni serviser caffe-aparata. Danas gazda, po Hrvatske je njegovo? Vladimir Zagorac, nekadašnji geometar-šofer? Padobranski narednici iz bjelosvjetskih legija danas su multi milijarderi?!!... Pa ti si čojk iz struke. Moga si velim ti, barem potpukovnik biti. Znaš ono, Brko. Oficirsko smeđe odjelce, Oznaka HV i one munje ukrštene isprepletene na reveru. Par šarenih odlikovanja na prsima, sunčane naočare na nosini, brčurde tvoje... Pleter na šapci, ej. Pa dani ponosa i slave...

Brko 6 Brko se smješka ispod onoga svoga rano posivjelog nakostrešenog brka. Ništa mi ni odgovara. Zakreće glavu u stranu. Pripali svoju crvenu „Drinu“. Povuče duboko. Kroz nozdrve suknu dim cigarete. Drmnu dunjevaču naiskap.

- Ma moga si ko gospodin za vikend gore skupim terencem đedu na selo. Sadiš voćke, strickaš, bereš. Uzimaš poticaj. Sadiš bašču, kopaš...Zajebavaš se. Pečeš rakiju, delaš vino. Pa malo u lov. Mogao si kakvu lađicu, jedrilicu imati privezanu u Ičićima. Roniti rakove, školjke. Ribu loviti. Po ljeti kad udare vrućine na Koranu, Mrežnicu. Po zimi pariti jaja u Topuskom. Skoknuti odskijati na Roglu, Kranjsku goru, Italiju, Austriju...U Karlovcu stančina trosobna. Ko bi ti zamjerio? Među svojima si osta?

Znate već i sami kad stojite u redovima pred blagajnama u samoposlugama i redovno izaberete baš onu gdje neka stara baba nikako ne može izvući sitne pare iz novčanika, il kasirka ne zna cijenu, pa traži pomoć. Ili kad završavate dionicu auto-puta i gledate prema naplatnim kućicama gdje manji red, manje vozila. Unatoč prvotnoj misli i računu, čekate dugo. Da ste stali u onaj drugi red već bi davno završili. Ili recimo kad ste u šumi, gdje nema oznaka ni putokaza. Dijele se dva puta. Ne znaš koji je od njih pravi. Kojim moraš ći? Na jednom se jedva pozna otisak traktorskih guma i po nekoj logici bi trebao važniji. Ali vama nešto govori da moraš ići drugim, makar vodi u krivu stranu. Tako i cijeli narodi odabiru neki krivi put. Isto tako i male jedinke. Obični prosti ljudi. Često čovjek ne razmišlja racionalno. Nema pravoga rezona, srce te vodi. Možda i instikti ili sama podsvijest.

Kad se zaratilo, kud će Brko s curicama i ženom neg u đedovinu. Tamo preko Slunjskih brda. Tamo na Kordun gdje je rođen i odrastao. Kad je kolona kreula, Brko opet s nama u koloni. U izbjeglištvo smo se mjestili nablizo. Ja na Voždovcu kod rođaka, on poviše „Zvezdinog“ stadiona u kasarni. Obiđem ga ponekad. Viđamo se i u gradu. Kod Bože u „Le Mondu“ na Novom Beogradu il kod Jase u Ruzveltovoj. Jednom natrči name u Zemunu. Ja u društvu sa kumom Nadom Pricinkom. Kuma je intersantan tip. Ko joj što god nudi ona uzima. Kad joj nude mrkve koje ona ima u svom vrtu, ona opet uzme. Tako nam negdje ne zam ni ja sam nude neki zgodan rasklopiv krevet. Ja mlatim rukom, odgovaram je. Veli kuma:

- Muči Željo. Nekome će on trebati.

Brko nam reče da baš njemu treba ležaj za jednu od curica. Stavimo ga u moga pick-upa i pravac kasarna. Imao sam svakakvih perioda u životu. Bilo je svega. Al ne znam baš za neku veliku oskudicu. Jedan period u početku rata bio sam jedino željan vode, žedan. Kasarna je bila u okruženju. Zato je bilo jela u izobilju. Nekakvih konzervi sa kiselim kupusom i slanom govedinom. Šurjak mi je mesar. Ne oskudjavamo barem sa mesom. Nađe se uvijek po koja štruca salame, koji par kobasica, žmara, koščurina za juhu... Ponesem kad imam ponešto Brkinima u kasarnu. Tanka je vojna plaća, neredovna. Treba obući, obuti, otpraviti u školu tu lijepu i bistru djecu. Treba preživjeti...

Brko 4 U međuvremenu ja sam otišao igrom sudbine na neku drugu stranu. On osta u Beogradu. Zahvaljujći kompjuterima razmjenimo povremeno po koju poruku. Dosta je vojnih lica rješilo stanove. Velika većina. Nosači zvjezdica i hrastovih grančica dočepaše se luksuznih stanova u „Cvjećari“ na Dedinju. Ti isti i slični kojima je po Dobrovoljačkoj ginula vojska. Golobrada djeca. Da ih dobiše barem ratnici. Neko od časnih i hrabrih oficira tko je imao muda staviti pištolj Aliji na čelo u transporteru i reći mu da kad ispale prvi metak na njegovog vojnika ili ne daj Bože pogine vojnik da će dobiti kuglu u glavu. Da li je taj koji stan dobio neko sa Košara?..

Brko jadan nije nigdje prispio. Ne vjeruje ti niko. Hrvat ( znaš onu našu: Hrvat, al dobar čojk :) ), pa još vezista. Na kraju priče, još je i danas jedan od rijetkih koji sa familijom živi u kasarni!?? U međuvremenu je, teško je za to uopće naći odgovarajuću riječ. Ajmo reći „odstranjen“ sa posla. Nema definiran status vojnog penzionera. Time nema niti kakva, takva redovna primanja...
. . .
Bi to negdje onih zadnjih mjeseci rata. Polažu se neki kablovi za potrebe sistema veza, tamo negdje na onom kraj prema Lici. Brko vodi te radove i dodjeljena mu je grupa Muslimana za kopanje kanala za kablove. Sad neću vam znati točno reći o kome se radi. Mislim da nisu bili zarobljenici 5. Korpusa, nego Fikini. Poslani su za ispomoć, na radnoj obavezi. Udarila žega, sklonili se ljudi pod neko drvo da predahnu malo. Brko im podjeli po „Moravu“. I sam nema što pušiti, al izvlači iz nekih svojih vječno tankih zaliha. Iz bjedne krajiške podoficirske plaće kupi im još i sanduk „Jelen“ piva. Ljudi mu se zahvališe.

Brko 3 Jedan od njih potegnu zadnje gutljaje iz zelene pivske politre. Iskapi je do samoga kraja. Otrese malo pjene iz nje. Stavi flašu „rogonje“ u žuti pivski sanduk. Udari Brku po ramenu:

- E... VJERE MI, BRATE....
TI SI PRAVI SRBIN !!!

Opor smješak na kraju usana nije se mogao primjetiti. Sakriše ga kostrešni brci u kojima je već bila po koja prosjeda. Po sredini dobili pomalo žutila od „Drine“. Brko povuče dugačak dim. Nevidje da je cigara došla skoro do kraja. Zapeče ga izmđu prstiju. Baci ju na zemlju prošaranu kamenom. Zgazi ju vojničkom čizmom. Pljunu. Zagleda se magličasta pogleda u daljinu prema Plješevici.
Jedna od sedamdesetak kratkih ratnih i poratnih priča iz “zadnjeg” rata, iz zbirke pod nazivom “Krajino neko misli nate… Ma misli moj k . . . c

Ako ikad izađe ova zbirka priča na zadnjoj strani omota će stajati tekst: Napisao ŽELJKO KRESOJEVIĆ.
Živi u Holandiji, ne svojom krivicom. Ovo mu je prva knjiga, do sada nije ništa izdao smiley-smile > Priče iz izbjeglištva: Nadzornik , pa ni .......
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!