Valerijan Pribićević Valerijan PribićevićNije baš bio najbolјi đak u gimnaziji u Sr. Karlovcima i u Karlovcu. Jednom je po ocjenama bio dvadeset treći od dvadeset pet đaka, te mu otac reče: "Oho! Pa ti si prvi odostrag!" Obično, kad bi mu svjedodžba bila slaba, on uopće ne bi dolazio kući preko lјeta, nego bi išao od sela do sela, od manastira do manastira, i već za rana napravio mnoga poznanstva. A. ipak, kao odrastao čovjek bio je najnaučeniji, najveći znalac, od sve braće.

Poslije mature, Vaso (po ocu) Pribićević pohađao je bogosloviju u Sr. Karlovcima dvije godine, a potom otišao u Rusiju u Kijev, i tamo poslije četiri godine svršio duhovnu akademiju. Htio se oženiti i biti seoski sveštenik, ali ga otac natjera u kaluđere, misleći da će tako napraviti karijeru i pomagati porodicu. Tako se Vaso 1894. zakaluđerio i dobio ime Valerijan. Poslije je postao starješina manastira Jazak u Srijemu i to ostao sve do 1939. Godine 1897. prešao je u Srbiju, odakle ga srpsko ministarstvo spolјnih poslova pošalјe za nastavnika srpske gimnazije u Carigrad. Tu je poslanik Srbije bio čuveni istoričar Stojan Novaković. Kod njega se redovno sastajalo društvo iz francuske i ruske diplomatije, gdje je pozivan i Valerijan. Tako je Valerijan naučio francuski i novogrčki. Sarađivao je i u „Carigradskom glasniku“, listu za Srbe u Turskoj. Poslije dvije godine vrati se protjerani kralј Milan Obrenović u Srbiju kao glavni komandant vojske. Vlada je odmah organizirala poklonstvene deputacije i telegrafske pozdrave. Direktor srpske gimnazije u Carigradu sazove profesorski zbor i pozove profesore da potpišu pozdravnu depešu kralјu Milanu. Potpisaše svi osim Valerijana i još dva Srbina prečanina. Odmah ih najuriše iz službe i protjeraše u Austro-Ugarsku. Onda Valerijan bude postavlјen za profesora bogoslovije u Sr. Karlovcima. Godine 1901. odlazi u Lajpcig i Beč radi specijalizacije u vizantologiji i starogrčkom jeziku kod tamošnjih poznatih profesora Leskina, Jagića, Rešetara i Hirta, a kod Vunta u Lajpcigu je studirao i filozofiju. Poslije Dvije godine vraća se u Sr. Karlovce, opet za profesora bogoslovije. Valerijan je, kao i Milan, ušao u revolucionarnu organizaciju »Slovenski jug“ u Srbiji. Godine 1908, kako je ranije kazano, sa bratom Adamom i 51-dnim Srbinom iz Hrvatske, optužen je u zagrebačkom veleizdajničkom procesu i osuđen na 12 godina robije, te sa drugima pušten iz zatvora poslije abolicije procesa 1910. U zagrebačkom zatvoru Valerijan je prvi otpočeo zajednički štrajk glađu, kojim se tražilo okončanje dugotrajne istrage i izvođenje pred sud. Godine 1914. pred sam rat, izabran je za poslanika (zastupnika) u hrvatskom Saboru na listi Hrvatsko-srpske koalicije za srez Vrginmost u Baniji.

U početku I svjetskog rata 1914. Valerijan je ponovo uhapšen i interniran u Zagrebu do 1917. Poslije 1918. u novoj državi Valerijan je redovno biran za narodnog poslanika Demokratske i poslije Samostalne demokratske stranke u srezu Vrginmost. Odbio je poziv Nikole Pašića da ide za episkopa u „Južnu Srbiju“ (Makedoniju). Godine 1939. postao je vikarni episkop za Srijem i napustio makastir Jazak. Kad je u martu 1941. Cvetkovićeva vlada potpisala pakt sa Hitlerom, ne samo da je dr Srđan Budisavlјević dao ostavku (jedini!) kao ministar, nego je i Valerijan dao ostavku kao episkop. Umro je u Splitu 1941, uskoro poslije talijanske fašističke okupacije od raka na plućima (kao i Svetozar 1936. u Pragu). Sa samrtne postelјe ukazivao je rukom na Jadransko more govoreći: ,Ovo će opet biti naše!“ Da mu ustaše ne bi oskrnavile grob, sahranio ga je prijatelј Hrvat Miloš Jelaska u svojoj katoličkoj grobnici u Splitu. Poslije oslobođenja, godine 1959, prenijete su mu kosti crkvenim obredom o državnom trošku u manastir Jazak, porušen od ustaša.

I kao student i kao odrastao čovjek, Valerijan je proputovao skoro cijelu Evropu. Najviše mu se dopala Švedska. Znao je francuski, njemački, engleski, ruski, starogrčki i novogrčki. Bio je najdruštveniji od sve braće. Izvan manastira uvijek je nosio građansko odijelo, išao u pozorište, kafane i nije mnogo posjećivao crkvu. Volio je društvo književnika, novinara, umjetnika, glumaca i političara, a i sam je bio opsežnog znanja i nabijen duhovitošću. Od sve braće, imao je najviše ličnih veza, s desna na lijevo, i u zemlјi i u inostranstvu. Ali usprkos svojoj velikoj toleranciji, nije trpio gnjavatore, njuškala i glupake. Kad bi mu neželјeno društvo došlo u manastir, dao im je grah i gvozdene krevete bez postelјine. Valerijan je bio čovjek bez neprijatelјa, osim u višim slojevima kaluđera. Ovi su širili vijesti o njemu da ide po kafanama, da ne pazi na svoju vanjštinu, da rijetko služi u crkvi i da mu vjera nije duboka. Zvali su ga cinikom.

Ali za razliku od Svetozara, Valerijan je volio i samoću. S vremena na vrijeme povukao bi se u svoj manastir, navukao mantiju i stavio kamilavku na glavu, i postao sasvim drugi čovjek. Tu je živio asketski i sa kaluđerima jeo samo povrće bez mesa. U svojoj radnoj sobi je čitao, studirao i razmišlјao. Bio je pretplaćen na međunarodne časopise. Jedanput sam ga zatekao kako uči sanskritski. Drugi put bi sjedio sa mnom satima poslije večere, pušeći i ćuteći, i na kraju progovorio: "Sad smo se narazgovarali, ajmo spavati". Ko zna o čemu je razmišljao? tukao me je u šahu na slijepo, iz druge sobe. Nije vjerovao da su kosti cara Uroša, koje su se čuvale u sarkofagu u manastirskoj crkvi, zaista njegove. "Ko zna čije su to kosti?" rekao bi. Upozoravao je, da u životu često puta istina nije ono što jest, nego ono što ljudi misle da jest. Jednom je tražio da dokažem, ako mogu, da postoji bog. Drugi put me je pitao: "Ako je bog svemoguć, da li može stvoriti kamen, koji sam ne može podići?" Sve su to, objasnio je, vježbe da se vidi kako umijem misliti. Jedne zimske noći gledali smo kroz manastirski prozor u snijeg. Poslije nekog vremena progovorio je: "Za deset hiljada godina opet će živjeti neki ljudi ovdje i raspravljati da li su postali od majmuna“.

Valerijan je vjerovao samo u Hrista. Govorio je, da Isus ne odgovara za ono što su od njegova učenja napravili njegovi naslјednici. Jedamput mu je neko htio prodati jednu čuvenu knjigu o hrišćanstvu. Odbio je, rekavši: „Poslije Hrista ne treba nikakva rasrpava o hrišćanstvu. On je toliko jasan i jednostavan, da sve što drugi pišu o njegovom učenju samo ga zamaglјuje i deformiše.“ Jednom, kao profesor bogoslovije u Sr. Karlovcima, predavao je o čudima. Na katedri je imao flašu vode i čašu. Bilo je muke s jednim đakom, koji je čitao Darvina i dokazivao da su čuda protivna prirodnim naukama. Valerijan ga pozove pred katedru i upita: „Vidiš li ovu flašu?“ — „Vidim.“ — „A vidiš li ovu čašu?“ — „Vidim.“ — „Može li ova čaša stati u ovu flašu?“ — „Može.“ .— „A može li ova flaša stati u ovu čašu?“ — „Ne može.“ — „A može li božja pamet stati u tvoju glavu, magarče?“

Kao filozof, Valerijan je bio skeptik, a po svom pogledu na život bio je Epikur: svrha života je radost.

Valerijan je bio za srpski, a ne crkveno-slovenski jezik u crkvi. Sam je jevanđelјe u manastirskoj crkvi uvijek čitao na srpskom. Bio je za skraćenu službu u crkvi i za loženje crkava po zimi. Zastupao je rastavu crkve od države. Smatrao je najvećom nesrećom za crkvu što se oltar svezao sa prijestolom, a episkopska palica sa policijskim pendrekom.

Iako kaluđer, Valerijan je bio realista sa velikim smislom za stvarnost i činjenice. S godinama, lјudi obično postaju sve konzervativniji. A Valerijan, kao i brat mu Svetozar, što je bivao stariji, postajao je sve radikalniji politički, socijalno i kulturno. Kad sam se 1931. u manastiru Jasku spremao za doktorski ispit u Beogradu, doturio mi je literaturu o prvoj sovjetskoj pjatiljetki.
Tekst je preuzet iz zbornika naučnih i publicističkih radova "Dvor na Uni od prijeslavenskog doba do naših dana"
Autor: Stojan Pribićević
Obrada: Banija Online

Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!