Optuženi Srbi iz Dvora u Veleizdajničkom procesu 1909. godine u Zagrebu. S lijeva na desno: pravnik Simo Živković, trgovac Pero Bekić, sveštenik Valerijan Pribićević, političar Adam Pribićević i učitelj Joco Oreščanin. Optuženi Srbi iz Dvora u Veleizdajničkom procesu 1909. godine u Zagrebu. S lijeva na desno: pravnik Simo Živković, trgovac Pero Bekić, sveštenik Valerijan Pribićević, političar Adam Pribićević i učitelj Joco Oreščanin.Kaznena parnica protiv 53 austrougarska (hrvatska) državljanina srpske nacionalnosti optuženih za teško djelo "veleizdaje" vođena je kod Sudbenog stola u Zagrebu 1908 / 1909. godine i zato u literaturi je poznatija pod nazivom "Zagrebački veleizdajnički proces".

Do procesa je došlo kao posljedica nekoliko međusobno povezanih okolnosti. Moć turske carevine, uslijed unutarnjih nemira i buna, uveliko je bila opala. Probudila se u vezi sa tim kod Srba i Hrvata ideja o oslobođenju Bosne i Hercegovine ispod turske vlasti i povezivanja južnih Slovena u jednu zasebnu državu. Već od početka druge polovine devetnaestog vijeka na tome su radile i tome su težile jugoslovenski orjentisane snage Hrvatske i Srbije (Hrvatska narodna stranka na čelu sa biskupom Josipom J. Štrosmajerom i administracija kneževine Srbije na čelu sa I. Garašaninom i knezom Mihajlom Obrenovićem). Tome cilju težio je i Bosansko-hercegovački ustanak započet 1875. u kome se, uz samu graničnu liniju Dvora, tada oglasio i vojvoda Petar Mrkonjić, kasnije kralj Srbije Petar I Karađorđević, ilegalno podržavan i sprskim življem sa dvorskog prostora.

Dok su se napredna rukovodstva Hrvata i Srba u tim nastojanjima spoticala oko prestiža za "hrvatsku", odnosno za "srpsku" državnu misao, a bosansko-hercegovački ustanak nije bio u stanju, sam po sebi, da izvrši zadatak koji je pred sebe postavio, u sve to umiješala se Austro-ugarska monarhija. Njoj je nemoć Turske pružala priliku da započne ostvarivanje svoga plana "prodora na istok", a kroz to da otkloni i opasnost od sve prisutnijeg hrvatsko-srpskog sporazumjevanja oko stvaranja zajedničke države južnih Slovena. Zato je dogovor velikih sila, na Berlinskom kongresu 1878. da u cilju zavođenja reda i mira u Bosni i Hercegovini, ove Austrougarska privremeno okupira. Ona to iste godine provede u djelo.

Okupacija Bosne i Hercegovine naišla je na protivljenje kraljevine Srbije i kneževine Crne Gore. Protiv ovog čina bio je i srpski narod u Bosni i Hercegovini, a to nije bilo po volji ni srpskom narodu u Austro-ugarskoj monarhiji.

Međudržavni odnosi između pomenutih država posebno su se zaoštrili kada je, bez prethodne saglasnosti velikih sila, Austro-ugarska, uz prećutnu saglasnost Turske odlučila da sa privremene okupacije pređe na Aneksiju t.j. na pripajanje Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj monarhiji. Aneksionu krizu pratile su i druge aktivnosti sa njene strane. Tako, da bi stvorila što veći razdor između Hrvata i Srba, uspješno je u hrvatskoj inteligenciju proturala tezu kako je Aneksija BiH u interesu hrvatskog naroda i "hrvatske državne misli". Uspjela je, uz to, da preko svojih agenata, u prvom redu preko izvjesnog Đorđa Nastića, 1907. inscenira pokušaj atentata na crnogorskog knjaza Nikolu Petrovića čime je privremeno zahladila dotadašnje dobre srpsko-crnogorske odnose. Nastić je o tome napisao brošuru pod nazivom "Finale". U njoj je prešutio svoju ulogu u toj tzv. "Bombaškoj aferi na Cetinju" a za to optužio beogradsko društvo "Slovenski jug" (čiji je neko vrijeme bio član) i srpsku kraljevsku kuću Karađorđevića. U navedenoj brošuri je tvrdio i to kako Srbija, preko društva "Slovenski jug" podstiče na teritoriji Austro-Ugarske nezadovoljstvo njenih građana i organizuje diverzantske akcije sa ciljem da u njoj podigne revoluciju.

U tu, najvećim dijelom, izmišljenu anti austrougarsku djelatnost Nastić je upleo i Srbe u Hrvatskoj, među kojima i devet uglednih pojedinaca iz Dvora na Uni. Uhapšeni sa teritorije Dvora (bilo da su tu živjeli ili odatle bili porijeklom) bili su Adam V. Pribićević 27 g., kotarski perevodni vježbenik u Pregradi, Valerijan V. Pribićević 38 g., profesor bogoslovije u Karlovcima, Pero Bekić 27 g. trgovac u Dvoru, Joco Orešanin 27 g., učitelj u s. Javnica, Dvor, Simo Živković 27 g. pravnik, Simo Živković 37 g. gostioničar, oba iz Dvora, Đorđe Đurić 49 g. penzionisani šumar i Antonije Srnić 23 g. učitelj u Kirinu rodom iz s. Oraovica, Dvor.

Dvojna monarhija kao da je samo na takve optužbe čekala. Uz veliki ekonomski i politički pritisak na Srbiju (da bi je prisilila da se odrekne prava na protest zbog izvršene aneksije BiH), ona je bez pravih razloga i čvršćih dokaza organizovala i jedan veliki sudski proces protiv Srba u Hrvatskoj. Procesom je težila da pred evropskom javnošću opravda aneksiju i dokaže kako Srbija svojom subverzivnom djelatnošću ugrožava mir, ne samo na Balkanu, već i u Evropi. Proces je uz to bio namjenjen i razbijanju hrvatsko-srpske koalicije koja je u poslednjim izborima (1906. i u februaru 1908.) postigla značajne pobjede, kao i da kompromituje, kroz proces, i njeno rukovodstvo.

Hapšenja Srba u Hrvatskoj otpočela su početkom avgusta 1908. Kao prvi uhapšen je Adam a onda Valerijan Pribičević (čiji je otac Vaso učitelj rođen u s. Glavičani), a za njima ostali. Kako o tome piše jedan od optuženih Pero Bekić, trgovac iz Dvora, koncem jula osvanuo je u Dvoru sudac Košutić. Preslušao je neke frankovce, zatim neke srpske popove i obavio premetačinu kod "Srpskog sokola". "Skoro tri nedelje poslije Košutićevog posjeta", kaže Bekić, 13. avgusta 1908. da je u Dvoru osvanuo sudac dr. Belobrk i zamjenik državnog odvjetnika Stožir sa 18 žandara, od kojih je 8 bilo iz Bos. Novog. Da su pozvali u kotarski sud redom njega Bekića, Živkovića pravnika i Živkovića trgovca i pod sumnjom da su u savezu sa "Slovenskim jugom" uhapšeni. Uveče su vezani u lance, odvedeni na željezničku stanicu u Bosanski Novi, a odatle željeznicom, uvijek vezani u Zagreb.

Svi optuženi, njih 53, smješteni su u tamnicu Sudbenog stola, Petrinjska ulica, u Zagrebu. Iako politički krivci stavljeni su u iste sobe u kojima su ležali razni kriminalci: konjokradice, kesaroši (džeparoši) i višestruke ubice. Iz sačuvanih izjava nekih od zatvorenika, vidi se da je u većini zatvorskih prostorija vladao smrad, prljavština, te da je u njima bilo stjenica, vaški i buva. Istražni postupak za neke od optuženih trajao je i preko pet mjeseci. Da bi požurili sudski postupak često su se bunili pa i štrajkovali glađu.

Optuženima optužnica je pročitana 12. januara 1909. godine. Bila je dugačka, opširna, uopštena, a u detaljima i komplikovano sročena. Tako, jedna rečenica, iz dijela optužnice koji čini njenu srž dugačka je puna 53 štampana reda, svaki od preko 60 slovnih znakova. Nije zato ni čudo što je u toku sudske rasprave većina optuženih to iskoristila da izjavi kako su optužnicu čuli ali da je nisu razumjeli. U cjelini ona se svodila na to da su optuženi, neki direktno a drugi indirektno, bili u vezi sa političkim društvom "Slovenski jug" u Beogradu. Da je to društvo imalo zadatak da:
"uzgoji i provede u kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji te u Bosni i Hercegovini, misao velikosrpske države, a onda da se podignućem sveopće revolucije u ovim zemljama i uz vojnu snagu kraljevine Srbije i kneževine Crne Gore, ove kraljevine i zemlje otrgnu od Austro-Ugarske Monarhije i prisajedine kraljevini Srbiji i tako stvori jedna srpska država pod žezlom kralja kraljevine Srbije Petra I Karađorđevića".

Da su otpuženi "kao začetnici i naputnici" neposrednim sudjelovanjem stvarali nelegalne organizacije preko kojih su širili veliko srpsku propagandu kojom su se "pothvatali djelovanja smjerajućeg na otrgnuće kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te Bosne i Hercegovine iz uzakonjenog jedinstvenog... državnog opsega Austro-Ugarske Monarhije".

Da su, naročito od 1906. godine, u narod grčko-istočne vjere (tako optužnica krsti srpski pravoslavni narod) širili srpsko ime i ćirilično pismo. Da su u tu svrhu osnivali srpske škole, srpske štedionice, srpska "sokolska društva", kao i srpsko društvo "Privrednik" koje je slalo srpsku djecu u zanate. Da su nabavljali i rasturali u narod slike kralja Petra I Karađorđevića, srpske zastave i srpske grbove. Da su se pod utjecajem njihove propagande ti srpski grbovi počeli javljati na ženskoj narodnoj nošnji, na muškim kapama, čuturama za rakiju, na ćilimima i raznim drugim narodnim rukotvorinama. Da su umjesto grčko istočnoj, propovjedali pripadnost srpsko pravoslavnoj vjeri i učili svoj narod da su oni po toj vjeri Srbi, identični onima u kraljevini Srbiji. Da su narod dijelom tako zaludili da su ovi kralja Petra I Karađorđevića već počeli smatrati svojim kraljem a za cara Franju Josipa govorili "da nije vrijedan da ga crna zemlja nosi" i tako u narod unosili antidinastička raspoloženja itd.

Tvrdilo se zatim u optužnici kako se srpsko ime, pismo ćirilica i naziv srpsko pravoslavna vjera, unosi u narod grčko istočne vjere tek od prije nekoliko godina. Da prije toga srpsko ime ovdje nije spominjano "niti se taj narod kakovim zasebnim imenom zvao sem imenom Vlasi", kojim je narod - kako u optužnici stoji — označavao narodnost "Romansku". Državni tužilac uz to u optuž nici navodi da:
"bez obzira na porijeklo svega toga grčko istočnoga življa, stoji i to, da se je sav taj narod u ovoj svojoj domovini posve aklimatizirao i asimilirao domaćem autohtonom življu“. 

Protiv optuženih Srba svjedočili su uglavnom samo Frankovci, zatim razni sudski već kažnjavani pojedinci i poneki Srbin, a nijedan Hrvat iz Hrvatsko-srpske koalicije. Iz Dvora su na strani optužbe kao svjedoci bili: Matija Čordašić, Ljudevit Krpan, Adam Mrkobrada, Dragan Kordić, Dragan Barić, Petar Kostelić, Mato Sigur, Blaž Baštek, Josip Medved, Mato Begić, Jure Mihalić, Bogdan Jugović i neki Srnić.

Tako su optužnica, a kako ćemo kasnije vidjeti, i sudska rasprava, ne samo osporavali (sem u dijelu nekih manjih područja), postojanje srpskog naroda u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji, nego su na optuženičku klupu stavili sve što je taj dio srpskog naroda karakterisalo; sve što je tome narodu označavalo njegovu prošlost, usmena predanja o njegovom porijeklu, kulturu i njegovu tradiciju. Upravo sve ono što ga je, od propasti srpske a zatim i bosanske države održalo da i ako izloženo mnogostrukim nedaćama, seobama i pritiscima ne poklekne (na primjer pred islamizacijom) i ne odvoji se od svoga srpskog nacionalnog bića, od svoje matice srpske.

Iskonstruisanim i prenaglašenim težnjama i namjerama Srba u Hrvatskoj (objektivno i neostvarljivim), državni tužilac je sračunato išao na suzbijanje i podrivanje ispoljenog međusobnog uvažavanja i sloge između hrvatskog i srpskog naroda na teritoriji Austro-Ugarske, koji su u to vrijeme bili u usponu. Na drugoj strani optužnica je davala podstrek i podršku onome dijelu hrvatske pa i srpske inteligencije, koja je što nepravilnim porodičnim odgojem, što uticajem crkve, bila naklonjena vjerskoj isključivosti i nacionalnoj netoleranciji. Podmećući Srbima vlašku naciju državni tužilac je davao za pravo svim onim pojedinim prvacima hrvatskog naroda, koji su srpskom narodu, od njegovog naseljavanja na ove teritorije permanentno osporavali pravo na njegovo postojanje, davao za pravo onima koji su svim silama nastojali da ovaj dio srpskog naroda prevedu u Unijate, zatim i katoličanstvo i asimilaciju, koju je državni tužilac prerano proglasio već ostvarenom.

U skladu sa osnovnim intencijama optužbe, državni tužilac Milan Akurti (Accurti) prilikom iznošenja optužnice zatražio je visoke kazne za sve optužene, a za neke od njih i smrtne kazne vješanjem, gdje su se optuženi iz Dvora kotirali na vrhu liste.

Advokat Hinko Hinković, glavni branilac optuženih Srba u zagrebačkom Veleizdajničkom procesu 1909. godine. Advokat Hinko Hinković, glavni branilac optuženih Srba u zagrebačkom Veleizdajničkom procesu 1909. godine.Optuženi Srbi su za svoju odbranu angažovali preko 30 advokata od čega je oko polovine bila hrvatske nacionalnosti. Optužene iz Dvora branili su dr. Hinko Hinković, dr. Edo Lukinić i dr. Dušan Popović. Proces su pratili novinari najvećih dnevnih listova Amerike, Engleske, Rusije, Francuske, Italije i drugih evropskih zemalja. Režimska štampa nije ih dočekala dobrodošlicom, a neke izveštaje stranih dopisnika sa suđenja rigorozno je skraćivala cenzura.

U prvom dijelu rasprave, sve do 9. jula 1909. optuženi — podučeni svojim braniocima — nisu htjeli da odgovaraju na pitanja porote i tužioca vezana za djela u kojima je autor brošure "Finale" Đorđe Nastić, najavljivan kao svjedok optužbe sve dok on na sudu ne bude prisutan. Ništa tu nisu pomagala ubeđivanja ni prijetnje kaznama od strane suda. Prvooptuženi Adam Pribićević nije htio da kaže ni da li ga poznaje. Zato se u tom dijelu sudske rasprave u trajanju od preko 5 mjeseci, oštra i polemička rasprava vodila oko identiteta srpskog naroda u Hrvatskoj. S tim se počelo već kod uzimanja generalija gdje se nije pitalo za nacionalnu pripadnost a kod vjere sugestivno pitalo "vjere grčko istočne" na šta su slijedili odgovori "srpsko pravoslavne". Ostala pitanja i odgovori odnosili su se na srpske grbove, barjake, sokolska društva, čuture sa grbovima, slike kralja Petra, srpsku samostalnu stranku i tako bez kraja. Najduže je ispitivan i na sudu time maltretiran Adam Pribićević čije saslušavanje je trajalo 6 dana. Sem logičnih pitanja koja su se odnosila na beogradsko društvo "Slovenski jug" i Adamovog djelovanja u okviru tog društva na koja Adam nije hteo da odgovora dok se na sudu ne pojavi Nastić, njega su obasipali i pitanjima kao: Znadete li da u Maćedoniji ima srpskih četa? A znadete li da su u Beogradu, naročito pošto je na prijesto stupio kralj Petar, priređene razne izložbe? i slično. Državni tužilac je Adamu postavio i pitanje pod kojim su se "imenom naselili u ove krajeve ti tobožnji Srbi iz Bosne i Hercegovine". Kada je Adam odgovorio da su oni dolazili pod srpskim imenom, državni tužilac je ustvrdio kako nema Srba u ovim krajevima. Da su se ti "takozvani Srbi uvijek... zvali samo Vlasi"

Adam Pribićević, koji je bio član hrvatskog akademskog potpornog društva, neopterećen nacionalizmom, a svjestan da nema niti mu se može dokazati bilo kakva izdajnička krivica na ovo kao i na sva druga pitanja odgovarao je jednostavno, slobodno a ponekad i duhovito.

Simi Živkoviću, pravniku u toku saslušavanja tužilac je rekao da je on "jedan veliki srpski propagator, da među narode sije mržnju i štetne ideje" na šta je Živković žestoko reagovao. Između ostalog odgovorio je da to nije istina, da je još kao đak na univerzitetu radio na slozi Srba i Hrvata i da su frankovci ti koji hoće razdor, da oni i svjedoče protiv optuženih.

Peru Bekića optužnica je dodatno teretila: da je radio na osnivanju srpske škole u Dvoru; da je pretplatnik lista "Srpsko kolo", što seoske djevojke vezu srpske grbove na svoje košulje; što je u srpsko pravoslavnoj crkvi (sv. Đurđa) u Dvoru oslikan detalj koji prikazuje "kako se vojska svetog cara Lazara pričešćuje na Kosovu"; što u Dvoru postoji društvo "Srpski soko" za koji da je "srbijanski" kapetan Milan Pribićević na poklon poslao zlatan čavao, za sokolsku zastavu, sa ugraviranim njegovim imenom; da su preko njega i Živkovića pravnika išle tajne poruke iz Hrvatske preko Bosne za Slavenski jug u Beo- gradu i obratno i sl.

Jocu Oreščanina učitelja u s. Javnici državni tužilac je optuživao između ostalog što je djecu srpske nacionalnosti učio da su Srbi srpsko pravoslavne vjere, a Đorđa Đurića, penzionisanog šumara, inače predsjednika Izvršnog odbora Samostalne stranke u Dvoru da je djecu preko "Privrednika" slao na zanate kao i da je kroz Samostalnu stranku "i suviše radio" na širenju srpskog imena. Otuženi su sve te optužbe uspješno i argumentovano pobijali navodeći da sve što su činili da je postojećim zakonima u austro-ugarskoj državi ozakonjeno i dozvoljeno.

U toku saslušavanja optuženih ustanovilo se da je većina inkrimisanih predmeta uzetih kao dokaz za "veleizdaju" izrađivana i legalno prodavana na teritoriji Austro-Ugarske. Tako, srpske grbove na ukrasnim hartijama radila je bečka firma Kraus; fotografije kralja Petra I bečka firma Liger; čuture sa srpskim grbom izrađivali su kažnjenici u kaznenom zavodu Lepoglava, a u Dvoru Dragutin Kladar, tokar.

Vezenju srpsko-hrvatske ornamentike i motiva ženski svijet su podučavale učiteljice Belović-Bernadizovska i Anka Reišven, obje nesrpskog porijekla. Odslikavanje "Pričešća srpske vojske na Kosovu" u prav. crkvi u Dvoru uradio je Stevo Supanović iz Sremske Mitrovice, itd.

Velike neprijatnosti državnom tužiocu i sudskoj poroti donijeli su: nekontrolisana izjava jednog od istražnih sudija, koja je aludirala na nekakvo "mađarsko-srpsko šurovanje", što je izazvalo oštro reagovanje budimpeštanske štampe i javno izvinjavanje državnog tužioca kao i Interpelacija zastupnika Šurmina u ugarskom saboru o vrbovanju i potkupljivanju od strane otužbe lažnih svjedoka protiv optuženih Srba. Iznijeta su imena Kandta, Kukića, Šmita kao i novčani iznosi koji su im na ime toga isplaćeni. Sud je radi održavanja autoriteta sve češće potezao za kaznama šaljući optužene u samicu zvanu "Dunkl" sa postom, a braniocima izričući novčane globe.

Prije nego pređemo na drugi stadij procesa da kažem i ovo: Pred samo otvaranje procesa austrougarsko-srpski međudržavni odnosi su se bili toliko zaoštrili da se pretilo pohodom na Srbiju radi "kaštigovanja". Srpska štampa (Politika) odgovara na to izazovno proričući im poraz. Uznemirenje pa i paniku kod građana Beča izazvala je 9. februara 1909. (po starom kalendaru) vijest da je rat već otpočeo.

Nastaviće se!

Tekst je preuzet iz zbornika naučnih i publicističkih radova  "Dvor na Uni od prijeslavenskog doba do naših dana"
Autor: Stevan S. Samardžija
Obrada: Banija Online

Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!