milorad gojsovic kragujac Milorad Gojsović, profesor jugoslovenske i ruske književnosti, magistar književnih nauka, srednjoškolski, može se slobodno reći, legendarni profesor u Glini, otišao je, 1996. godine, tiho sa ovog svijeta. Sklonivši tako svojom dubokom ljudskom skromnošću i izuzetan književni dar, koji je, izvan svake je sumnje, posjedovao. A koji ili nije želio da obimnije iskazuje i iskaže, da se šire i bogatije ostvari ili je bilo u pitanju nešto drugo, nešto dublje, nešto unutrašnje njegovo što se odupiralo pisanju, teško je reći. Jer je i to pitanje, kao i sve ono što bi obuhvatao odgovor, otišlo s njim: u njihovu zajedničku vječnost.

Od brojnih nekad srednjoškolskih glinskih đaka, kad se povede priča o školskim danima, mogle su se i mogu se čuti lijepe, uvijek tople i drage riječi hvale na račun profesora Gojsovića. I čovjeka i pedagoga, znalca književnosti, njenog drugačijeg tumača. Tumača čije su riječi bile, pričaju njegovi đaci, ona ljubav za književnost koja ih je dobijala za sebe i tajnovito ih uvodila u nepregledne stranice čarobnog književnog svijeta. Bila je to uvijek tanana i čista nit one priče koja se, puna zanimljivih detalja bogatog profesorovog znanja, odmicala od onog čuvenog, olinjalog stereotipa: šta je pisac hteo da kaže.

A profesor Gojsović je to s lakoćom mogao i znao jer je i sam posjedovao, rekoh, i poseban talenat za pisanje – i proze i poezije. Pa ih je i osjećao na drugačiji, svoj način.

Danas, toliko godina poslije smrti profesora Milorada Gojsovića, osjećam žal i neku vrstu kajanja zbog toga što ga nisam upoznao. Što mu se, kao mlađi, nisam javio, što se nismo sreli. Što nisam imao priliku da čitam ono što je pisao. A toliko sam puta bio u Glini, obilazio prijatelje, bio u osnovnoj školi, prolazio kroz Glinu… Dolazio i prolazio i "ćirom", i biciklom, i autobusom i automobilom. A znao sam za profesora Gojsovića.

I nikako… I nikad… Da se sretnemo, da ga upoznam.

U Gojsovićevoj biografiji stoji, između ostalog, da "ratom opustošeno djetinjstvo provest će u očevom rodnom selu Jošavici nedaleko od Petrinje".

Profesor Milorad Gojsović sa đacima 1992. godine u Glini Profesor Milorad Gojsović sa đacima 1992. godine u GliniA tu ću i sam provesti, do drugog polugodišta prvog razreda, takođe rano djetinjstvo. I prolaziću više puta pored Miloradove kuće, koja je bila u južnom, odnosno jugoistočnom dijelu sela u odnosu na dio u kom sam ja živio. Bila je na onoj strani gdje su bili Plavljanići, Grubješići, Radiševići, Pejakovići, Paunovići, Ranići… pa tamo dalje, ka istoku, i Žilići. A Milorad je tada već bio na školovanju. Pa kako se u djetinjstvu nisam baš nešto posebno plašio, osim velike vode i učitelja, pa dok bih sa babom ili ujakom prolazio pored kuća onih koji su negdje daleko išli u neku školu, a posebno u Učiteljsku u Petrinji, i pored kuća studenata, a Jošavica je i jednih i drugih bila puna (selo s najviše prosvjetnih radnika na Baniji: Plavljanići, Nožinići, Juzbašići, Mrazovci, Grubješići, Svrabići, Stapari, Šimulije… u Hrvatskoj su u jednom momentu, a to znam, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, osmogodišnje škole u Čakovcu, Lekeniku kod Siska, Gorama kod Petrinje, u Sisku, Pedagoška akademija i Dječji vrtić u Petrinji imali direktore rođene u ovom selu), plašio sam se da se ne sretnem s njima – školarcima, učiteljima, studentima (iako tada nisam ni znao šta znači riječ student)… Da se sretnem pa da me nešto pitaju… I s Miloradom da se sretnem, naravno da sam se plašio. Ali Milorada, velim, nikad nisam vidio. Njegovu majku jesam. I sjećam se i avlije, i kuće…

A onda je 2000. godine Književna omladina Srbije, u Beogradu, objavila knjigu Jeka vremena Milorada Gojsovića. U Književnoj omladini urednik je tada bio istaknuti srpski pjesnik Nikola Vujčić, naš Banijac, rođen u Velikoj Gradusi. Gojsovićeve rukopise sakupila je poslije njegove smrti njegova supruga Katica, sredila ih i tako su oni u ovoj knjizi ugledali zasluženo svjetlo svog dana.

Od Nikole sam dobio Jeku vremena. Pa joj se i danas vraćam i razmišljam: kakav je sjajan talenat živio s nama, u našoj sredini, u našoj blizini, a mi nismo ni znali ili nismo bili svjesni vrijednosti onoga što je profesor Gojsović nosio u sebi, sa sobom. Kao u dvodjelnoj pjesmi Banijska kantata, u kojoj su, na primjer, i ovi stihovi:

… Zemlja ova
grivonose ate ima
što polje
sapima nose,
proplanke nebeske
gdje ptice
sunčanu pjesmu
tkaju
i noći žetvene
za srp
mjesečev…

Milorad Gojsović - Jeka vremena Milorad Gojsović - Jeka vremenaJeka vremena sabrala je pjesme i priče i iz vremena prije ovog građanskog rata, u prvom dijelu knjige (po mom slobodnom prosuđivanju), dok su u drugom dijelu knjige pjesme, priče i legende nastale u progonstvu. Kakvih tu, u toj Gojsovićevoj knjizi, divnih stihova, priča i legendi ima! I kakva šteta što ih nije više!

Eto, to je taj čovjek za čiji talenat nisam znao. Ali žaljenju i nema mjesta – uzmem knjigu i ponovo čitam. Jer u posljednjem odlomku Predgovora knjizi, napisanog Ljeta Gospodnjeg 1995, kako stoji ispod teksta, Milorad Gojsović piše:

… Pričama nikad kraja, dok god postoji ljudski rod nesavršen, sklon društvenoj devijaciji i moralnoj koroziji, a na piscima je da taknu bolne tačke Života i probude čovjekovu savjest.

I ne samo da se književnim talentom predstavio, uz žal što nije stvarao više, nego je Milorad Gojsović svoju knjigu obogatio sa 19 svojih veoma preciznih i prozračnim lirskim tkanjem urađenih crteža, koji prate drugi dio knjige. I ti su crteži otkrili još jedan Gojsovićev talenat!

Milorad Gojsović (navodim iz knjige popratnu a nenaslovljenu bilješku o autoru) rođen je u Skoplju 1929. godine. Školu uči u Skoplju, Splitu i Petrinji.
Ratom opustošeno djetinjstvo provest će u očevom rodnom selu Jošavici nedaleko od Petrinje.
Traume rata naći će svoj eho u njegovom književnom stvaralaštvu.
Jugoslavensku i rusku književnost studira u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, gdje i magistrira.
Niz godina službuje kao profesor srednje škole u Glini. U dnevnim listovima i časopisima objavljuje putopisne bilješke (Moskovski dani, Rimske, Venecijanske i Ravenske skice), priče i esejističke zapise (Bdjenja).
Poslije kraće bolesti umro je u Šapcu 28. novembra 1996. godine.

A Jeka vremena nije samo naslov ove tako tanano izatkane knjige, nego su te dvije riječi i jeka njegovog izuzetno skromnog a tako bogatog i ljudskom dobrotom i strašnim zlima ratova i drugih nedaća proživljenog života. O čemu svjedoči i mnogo toga što je u ovoj knjizi, a ja ću ipak pomenuti neke proze (i priče i legende): Idžina ploča, Proljeće u žici, Dvije Ane, Kragujac, Mesečeva deca... i pjesme: Crne vijesti, Kamena uspavanka, Hilandarska noć

Milorad Gojsović zaista je zaslužio da ga pamtimo kao svog Poznatog Banijca. Obimom nam je možda ostavio malo (mada niko ne zna šta je to u umjetnosti malo, a šta mnogo, više, i gdje su tu granice), ali je sadržajem, njegovom dubinom, porukom koja se i sluti i čita, stilom, mudrim i lijepim slikama i svakom drugom ljudskom čistotom - ostavio ipak mnogo.

I za kraj, ovi početni stihovi pjesme Kamena uspavanka:

U snu kamenom
zagrljeni
čovek i patnja,
u snu skamenjeni
čovek i bol…
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!