U Beogradu promovisana knjiga ”Vreme sporta i razonode: Titina Hrvatska i njeni Srbi 1951.-1971.”

BEOGRAD - U Beogradu je predstavljena knjiga “Vreme sporta i razonode: Titina Hrvatska i njeni Srbi 1951.-1971.” autora Čedomira Višnjića. Knjiga koja nudi važan, na dokumentima sazdan, dio istine o hrvatsko-srpskim odnosima u 20. vijeku premijeru je prije nekoliko dana doživjela pred Zagrebačkom publikom, a sinoć je u organizaciji Zavičajnog kluba Kordunaša premijeru prisustvovalo dvjestotinjak čitaoca. Među njima su bili predsjednik Izvršnog odbora SDSS-a Boro Rkman, te narodni poslanici u Skupštini Srbije koji su rođeni i živjeli u Hrvatskoj dr. Sanda Rašković- Ivić i Miodrag Linta.

U dvorani “Kolarčeva narodnog univerziteta” o knjizi su uz moderiranje Petra Lađevića osim autora govorili prof.dr. Predrag Marković., prof.dr. Aleksandar Popović i dr. Slobodan Selinić.

Nakon uspona u zadnjim decenijama Austro-Ugarske, preživljavanja u Prvom svjetskom ratu, obnovi u Kraljevini Jugoslaviji i ponovnog stradanja u NDH, srpska zajednica se 1945. našla na ledini, s velikim gubicima u stanovništvu, ali i bez elite; učitelja, sveštenika, trgovaca… koji su bili ili pobijeni ili protjerani u Srbiju, dok su se oni koji su bili u partizanima polako udaljavali od naroda – rekao je Višnjić.

Crvena nit ove knjige je Vladimir Bakarić partijski lider u Hrvatskoj koji je mnogo odgovoran za cjelu priču. On je srpske ekipe sam formirao. Po njegovom nalogu su jedni stradali još u ratu u čuvenom “Kordunaškom procesu” u kojem su stradali Korać, Žegarac i njih još dosta jer su počeli misliti o sudbini naroda. Druge je pedesetih godina poput Žigića i Opačića spremio na goli otok i ostali su mu ljudi koji su mu bili odani. Bakarićevi Srbi su daleki nasljednici Kuenovih Srba jer saradnja djela političkih snaga Srba iz Hrvatske sa vrhom hrvatske politike je konstanta. To stoji do početka pa do danas. Zapravo, Srbi u Hrvatskoj su se više osjećali kao stanovnici Jugoslavije, a hrvatsko rukovodstvo na čelu s Vladimirom Bakarićem nije gledalo blagonaklono na eventualno povezivanje tih Srba i Srbije, pri čemu se Beograd shvaćao kao susjedno republičko sjedište ili “karađorđevski Beograd” kako ga je najčešće Bakarić nazivao”, naglasio je Višnjić.

U 20 godina koje su obuhvaćene u knjizi uočljivo je izražavanje društvene energije i čuvanje identiteta Srba kroz sport, povezivanje mladih preko novih medija, kao i oslonac Srba iz Hrvatske na Srbiju kroz navijanje za Crvenu zvezdu ili praćenje programa radio i TV Beograda. ” U mojoj porodici otac puši filter “Beograd”, kupuje se “Ilustrovana politika”, navija se za “Crvenu Zvezdu”, sluša se radio Beograd. Emisija radio Beograda sportskog sadržaja “Vreme sporta i razonode” je i naslov knjige. “Istina mogli smo mi slušati i emisiju istog karaktera “A sada sport i glazba”, ali smo radije bili uz srednje talase radio Beograda i neponovljivog komentatora Radivoja Markovića, rekao je Višnjić. Ovo je knjiga o junacima jednog vremena: Nikica Nožinić, Milan Rapajič, Stanko Parmač, Gajo Petrović, Dragan Džajić, Lepa Lukić, Milan Radeka, Vladimir Ivković, Simeon Zloković, Jure Bilić i mnogi koje u raznim kontekstima pominjem oblježili su jedno vrijeme”, zaključio je autor.

Ova knjiga pokazuje da Srbima u Hrvatskoj skoro da nije bilo spasa. Ono što se desilo početkom devedesetih samo je ubrzanje onoga što je sadržano u knjizi, riječi su istoričara prof.dr. Predraga Markovića. Prof. Marković je podsetio da potelkom pedesetih u vrijeme kada srpski predstavnici poput Bakarića, Baltića, Dragosavca revnosno slušaju hrvatsko partijsko vodstvo i Bakarića i čine štetu svojem narodu na utakmiocama se čuje ustaško skandiranje. “Normalno je bilo da se skandira “Zagreb-Split-Sarajevo-Zemun” i zazivaju granice NDH i da na to niko ne reaguje dok u isto vrijeme oni Srbi koji žele progovoriti o tepkom poloćaju svojeg naroda završavaju na golom otoku”, rekao je Marković. Publiku je upoznao sa rijetko poznatom činjenicom da je u prvom svjetskom ratu u velikim bitkama na Kajmakčalanu i Dobrudžu najviše stradalih upravo Srba iz Hrvatske. “Vi Srbi iz Hrvatske procentualno ste najviše stradali narod drugog svijetskog rata, ali to vam niko nije vrednovao. Čak ni Beograd, a pogotovo Zagreb”. kazao je prof. Marković.

Govoreći nadahnuto o knjizi kao, kako je za sebe rekao “prečanski Srbin odnosno Srbin iz Hrvatske” univerzitetski profesor Aleksandar Popović ukazao je na stalnu dilemu srpskih političkih predstavnika u Hrvatskoj.

Ljudi koji su nas predstavljali tih godina bili su pred izborom hoće li biti komunisti iznad svega, a srbi kada zagusti, kada je potrebno zbog kvote za zaposlenje i raznih procenata – ili će pripadati srpskom nacionalno tijelu prije i iznad svega, a ideološki mogu šta god hoće. Podjela koja je postojala tada na ovaj ili onaj način postoji i danas, a bojim se da će i u godinama koje idu. Dragosavci, Baltići, Stojčevići… Bakarićevi i Brozovi srbi su izabrali jedan put! Pokazali su nam gdje je stranputica i taj put je odveo Srbe u propast, naglasio je prof. Popović.

Osim poglavlja o političkoj situaciji, knjiga ima i poglavlje o tegobnim preživljavanjem Srpske pravoslavne crkve i Srpskog kulturnog društva Prosvjeta.

“Pored osvjedočenja teškog vremena za opstanak Srba u Hrvatskoj knjiga nas kroz sam naslov sentimentalno vraća u jedno vrijeme u kojem su se prijenosi utakmica slušali na malim tranzistorima i dok su naša sela, ma kako se teško živjelo, bila puna mladosti i energije”, podsjetio je u ime Kluba Kordunaša i Koalicije izbjegličkih udruženja u Srbiji jedan od organizatora i domaćina Petar Šaula. Sentimentalnost je dodatno pobudilo i nekoliko izvornih pjesama u interpretaciji krajiške vokalne grupe “Drinke”!