Služeno Blagodarenje za narod Slabinjski povodom 320 godina Slabinjske povelje

SLABINJA -  U crkvi Sveta Petka u Slabinji, Blagodarenje za narod Slabinjski služio je Gosp. Slaviša Simaković, protojerej-stavrofor Kostajničko-Dubičke parohije. Blagodarenje je organizovalo Vijeće Srpske nacionalne manjine Općine Hrvatska Dubica i SPCO Kostajničko-Dubičke parohije povodom 320-te godišnjice Slabinjske povelje. U molitvenom dijelu koje se odnosilo na Blagodarenje čitano je i jevanđelje po Luki, začalo 85. (17.12-19) u kome se podsjeća na životnu priču o zahvalnosti. Deset gubavih ljudi srete Isusa i zamoliše ga za izlečenje. Oni prije nego što stigoše u selo ozdraviše. Samo jedan se vratio da zahvali Isusu. Isus koji je bio Jevrej, reče zahvali se samo stranac. Od desetorice gubavih ljudi, devet je bilo jevreja i jedan Samarićanin (prastanovnik Palestine). Samo se Samarićanin zahvalio. Poučna priča koja se može primijeniti na svaku situaciju. Nakon molitve Gosp. Simaković govorio je o poveljama koje su mnogo značile za srpski narod. Povelje su brižno čuvane i prenošene na pokoljenja. Povelje su se odnosile na dodjelu zemlje, uređenju prava i obaveza.

Prisutnima se obratio i predsjednik VSNM Milinko Simić i podsjetio da je Povelja potpisana 18.Septembra 1698. Prošlo je od tada 320 godina od donošenja Slabinjske Povelje. Te godine vojne vlasti na Slabinjskom području želele su da učvrste granicu prema Otomanskoj carevini. Povelju je potpisao i uručio Grof Petar Keglević, Kostajnički komandant. Povelju je primio Slabinjski knez Pavle Dragošević. Dodjela zemlje bila je nagrada za odbranu Krajine od Turaka i za pretrpljenu štetu u toku ratovanja od 1694. Mnogi Slabinjci su u tom pogibeljnom vremenu izgubili život, neki su pali u tursko zarobljeništvo. Bilo je invalida i ratne siročadi. Materijalna šteta bila je velika. Poveljom su opisane Slabinjske zemlje i međe koje se djelomično poklapaju sa današnjim katastrom. Izričito je garantovano, mirno, slobodno i sigurno gospodarenje zemljom. Zahvaćeno područje imalo je naziv Slabinjska knežija. Prema popisu knezova i stanovnika od 13.12.1696. Slabinja je imala oko 100 ljudi sposobnih za vojnu službu. Slabinja se sastojala od tri palanke i to Slabinja gornja, srednja i doljna. Knežijom je upravljao i predstavljao je knez Pavle Dragošević. Za kneza je postavljen 01.03.1693. godine.

Krajišnici su morali stalno biti na oprezu da ne potpadnu pod upravu bana, biskupa i hrvatsko plemstvo koje bi ih nemilosrdno ugnjetavalo. Srbi graničari se uporno bore za svoju slobodu. Priznaju Austrijskom caru Ferdinandu II da će prije izginuti nego biti kmetovi ugarske gospode, pa je car 01.12.1623. oslobodio Srbe Krajišnike, kao svoje najbolje vojnike za sva vremena služenja ugarskim plemićima i obećao im da će biti odgovorni lično caru i to on potvrđuje 15.11.1627. Hrvatski staleži ljubomorno gledaju na te privilegije Srpskih graničara i njihovih episkopa. Došlo je i do spora između hrvatskog bana i Petrinjskog kapetana.

Krajšnici su predložili a car Leopold se sagasio i doneo odluku 23.11.1695. da Krajišnici plaćaju godišnji tribut (doprinos) od 13.000 forinti i da obavljaju vojničke dužnosti. Ovo je bila visoka cijena za slobodu. Krajišnici su plaćali i crkveni porez pravoslavnoj crkvi. Ostali svijet u tadašnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bili su ukmećeni i vladali su feudalni odnosi.

Naredni vjekovi donosili su druge brige. Slabinjci su se grčevito držali dobivene zemlje jer su iz nje crpili životne sokove. Svaka generacija Slabinjaca odnosila se odgovorno. Krenulo se sa gradnjom mlinova, crkava, uređeni su odnosi u komunalnom smislu i drugo. Slabinjci su živjeli u porodičnim zadrugama. Zemlja je prenošena na naslednike.

Kakav je danas odnos prema vjekovnoj tečevini. Skoro nikakav. Progonom Srba iz Hrvatske 1991 - 1995 preko 500 hiljada građana srpske nacionalnosti i sprječavanjem povratka Srba na svoja vjekovna ognjišta, dovelo je do toga da se znatan broj Krajišnika i Slabinjca odluči na prodaju đedovine. Ljudi su željeli da ratnu priču iz građanskog rata u hrvatskoj zaključe i ostave iza sebe. Hrvatska država je bila najveći kupac. Pojavili su se razni mešetari u vezi prodaje imovine i to u bescenje.Bilo je dosta fasifikovanih dokumenata. Mnogi mešetari su pomrli a i druge će stići kletva, što je sa Borojevićima. Ne gradi se sreća na tuđoj nesreći.

Simić je rekao da su Srbi trebali biti uporani i vratiti se na svoja ognjišta. Slabinjci su u poslednjem vijeku imali veoma loše iskustvo. Prvi svjetski rat, epidemija Španskog gripa. Doživjeli su genocid 1941-1945. Kada je ubijeno preko 550 Slabinjaca.
Savremena Hrvatska se neodgovorno ponela prema svojim građanima srpske nacionalnosti, kada je odlučeno da se Srbi brišu iz ustava RH, a nakon progona 1995. svedu na nacionalnu manjinu.


Hrvatska je najčistija nacionalna država u Evropi. Izostao je ozbiljan poziv Srbima da se vrate u Hrvatsku. Izmišljeni su zakoni koji su onemogućili povratak prognanih. Djelomično je izvršeno naseljavanje i zauzimanje srpske imovine i to od stranaca, lumper proletera koje je favorizovala hrvatska vlast. Izvršena je otimačina imovine. Krajišnici su svojim radom izgradili dobar dio hrvatske. Što je sa tom imovinom i koja joj cijena. To je velika tekovina. Slabinjci su za mali novac prodavali i prodaju đedovinu. Dođu na kratko ovjere dokumente i gotovo. Sad u Slabinji mogu da žive svi ostali a rođeni Slabinjci neće. Nedavno su neki muslimani kupili jedno imanje. Jedno malo imanje kupio je Rus.

Slabinjci bolje vam je da vam se otme imovina nego da je prodate. Što će te reći unucima. Imali smo slavne pretke i potomci smo srpskih vitezova a prema precima i njihovim djelima se neodgovorno ponašamo. Sjetimo se naših predaka jer kako se mi odnosimo prema predcima tako će se potomci odnositi prema nama.

Simić se zahvalio prisutnima na dolasku na Blagodarenje i uzimanje učešća u ovom Bogougodnom dijelu.