Čuvarica djedovine

Vjerojatno malo tko zna zašto je ‘kameno’ brdo zaobljena vrha nedaleko Gračaca nazvano Kokirno, ali nema dileme da se iz naziva sela u njegovu podnožju još od davnih vremena dade iščitati povezanost tih dvaju toponima.

Nažalost, desetak današnjih stanovnika Podkokirne dijeli sudbinu brojnih naselja – od Like i Zagore, preko Bukovice i Ravnih kotara do Korduna i Banije. Život u Podkokirni iščezava polako no sigurno: poodavno nisu doselili novi žitelji, ne rađaju se novi klinci, nema novih ljubavi, vjenčanja i krštenja, ali je zato sve više zapuštenih imanja i napuštenih kuća.

I 78-godišnja Dušanka Dautović samuje tu ispod podvelebitskog brda, tek se kadikad, najbolje što joj godine dopuštaju, upusti u boj s veprovima, čagljevima, lisicama, sokolovima i jastrebovima, a moguće i još krupnijim zvjerima poput medvjeda; svejedno, ne pada joj na pamet napustiti svoje rodno selo i svoj dom.

Nije se nikada udavala i nema djece. Njezini su roditelji davno umrli, a brat Milan sa porodicom živi u Novom Sadu. Međusobni posjeti sestre i brata tek se sporadično dešavaju, no Milanova kći Nina često navrati u Potkokirnu obići tetku.

Na Dušanku i njezino odrastanje u velikoj je mjeri utjecao pokojni djed Đuro, kojega su svi u kraju nazivali Jurom: taj je čovjek, rođen davne 1886., cijeloga svog života brižno prikupljao nekadašnje alate, korisne predmete i svakodnevne potrepštine. Tako je neveliko imanje i dvorište oko kuće koju sada nastanjuje njegova unuka pravi mali etnografski muzej.

I djedov bunar koji je sam sa svojim ocem iskopao, pravo je remek-djelo: od dna do vrha obložen je rukom klesanim prirodnim kamenom. Prije našeg bunara Podkokirna je imala samo jedan javni bunar, sagrađen u doba Marije Terezije

– Moj je djed ovu kuću podigao premećući pažljivo svaki panj, dasku i kamen svojim rukama. Bio je vrijedan, pošten i prilično osebujan, onako pomalo umjetnički ‘udaren’, pa je naše dvorište puno stvari koje je naslijedio od svojih đedova i baba. Te je predmete izlagao po dvorištu, a ja sve to i dalje održavam najbolje što mogu. Nema tu čega nema: od kamenja neobičnih oblika, preko vretena i preslica te starih, poljoprivrednih alata i kolskih točkova, do rogova vola koji mu je godinama vukao plug. Nakon njegove smrti 1968. nastavila sam prikupljati ovakve starine, jer je mene i brata od malih nogu učio upornom i čestitom radu, pokazujući nam vlastitim primjerom kako se stječe poštovanje drugih ljudi. I bunar koji je sam sa svojim ocem iskopao, pravo je remek-djelo: od dna do vrha obložen je rukom klesanim prirodnim kamenom. Prije našeg bunara Podkokirna je imala samo jedan javni bunar, sagrađen u doba Marije Terezije, pa je puno naših komšija hladnu i zdravu vodu ličkih ponornica izvlačilo iz našega – detaljno iznosi naša sugovornica.

Dušanka je radom u nekadašnjem Zavodu za mirovinsko osiguranje u Zagrebu ostvarila pravo na mirovinu čiji je mjesečni iznos danas manji od sedamsto eura. U rodno se selo vratila 1990., što znači da već dulje od četvrt stoljeća obnavlja imanje i bašču.

Svinju više ne hrani, postalo je teško u pustom kraju naći mesara da obavi kolinje, ali zato tri dobro uhranjene pazinske purice čekaju sudbinu u ograđenom prostoru, u kojem je Dušanka donedavno – sve dok ih dolutali tvor nije poklao – držala deset koka i jednog pijetla, pa je vazda bilo svježih jaja.

Slično je zvjerstvo doživjela i od lisice, pa je zato i nabavila purane iz Istre, nadajući se da će se divlje životinje preplašiti ne baš umilnih ptica teških gotovo 20 kila.

Početak krvavog raspada Jugoslavije Danicu je zatekao u Zagrebu, a nakon povratka u zavičaj bježala je s majkom i bratom za Srbiju čim su zagruvali topovi Oluje.

Isprva su vjerovali da će iz kuće otići tek do obližnjeg brdašca iza kojeg će se skriti i za dan-dva vratiti, no nakraju su bili prisiljeni pridružiti se dugačkim kolonama sunarodnjaka. A kad su se dočepali Srbije, jedva su izbjegli da ih tamošnje vlasti ne transportiraju na Kosovo.

– Samo godinu iza Oluje preko Zagreba sam došla do Podkokirne i za divno čudo zatekla imanje u dobrom stanju. Samo što je sve bilo dobro ispreturano, uključujući i naše starine – sumira Dušanka.

Nekoć je u njezinu selu bilo oko tristotinjak stanovnika u gotovo četrdeset kuća, a danas osim nje ovdje žive svega četiri osobe, sve jedna starija od druge. Kuće su mahom urušene, zarasle u korov.

Za rata su uglavnom sve opljačkane, a dvije su i zapaljene, pa je Dušanka doista imala puke sreće. Svejedno, ne žali se i ne živi u beznađu, unatoč pustari i zabiti u kojoj provodi svakodnevnicu i usprkos godinama koje stišću.

– Rat je nanio mnogo zla ovome kraju, nema obitelji koja bar nekoga nije izgubila ili kojoj se život nije iz temelja promijenio, krenuvši posve neočekivanim smjerom. Za mnogočime sada svi možemo samo žaliti, ali meni je osobno najtužnije što su nestali dobri međuljudski odnosi, kad nitko nikoga nije pitao ni za vjeru ni za naciju. Nas je naš otac od ranog djetinjstva podučavao da smo Jugoslaveni, da moramo poštovati sve druge ljude i uvijek nastojati biti pravedni i ispravni. Slavili smo ovdje sve kršćanske blagdane poput Božića i Vaskrsa, a komšiji i susjedu pomagalo se pod obavezno u nevolji. Zajedno smo slavili i žalovali, ne mareći puno tko odakle potječe, kako se zove i preziva te u koju crkvu ide, ako uopće ide – sabrala je za kraj Dušanka Dautović.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti