Srijeda srijedom

Crtež Kesteni na Korzu rad je akademskog slikara, Glinjanina, Milana Baltića Mike

Rijetko što u cijelom svijetu, na svim meridijanima i paralelama, ima isto značenje. To su univerzalni pojmovi i osjećaji: glad, žeđ, bol, ljubav, osmijeh, suza, dan i noć, kiša. Možda bi vam dugo trebalo sjetiti se da su to i dani u tjednu. Po njihovom slijedu uopće se ne razlikujemo, ponedjeljak je svuda baš taj dan, samo što negdje završava kad na drugom dijelu čovjekova staništa u obliku zemaljske kugle počinje, sedmica ima samo sedam dana. I na polarnom ledu što se još nije počeo otapati i u uzavreloj pustinji, kad se nesretniku priviđa fatamorgana – srijeda je srijeda.

Možda jest, a možda i nije, raspravlja se u varošici. U kojoj se desetinama godina život bilježi i pamti po srijedama. Najlakše se sporazumijeva, orijentira, dogovara, ugovara, razgovara, obećava, kupuje i prodaje, posuđuje i vraća, isprobava i mijenja, vara i petlja, kapariše i isplaćuje – u srijedu.

Dan je to koji znači užurbanost, susrete, dogovore, piće s poznanicima, posjete rodbine sa sela, kupovinu svih mogućih potrepština i nepotrepština, ostavljanje punih torbi u ćošku verande dok se obavi još nešto.

Srijedom su puni hodnici u matičnom uredu, u općinskoj zgradi, u sudu, trgovci zadovoljno trljaju ruke, baš se poklopilo da je srijeda odmah nakon plaća i penzija. Pazari se srijedom i gdje je to predviđeno i gdje nije.

Toga čudnoga dana u tjednu, zimi, grad od ranoga jutra miriši na kuhanu rakiju i vino. Pripremaju se gostioničari, ali i domaćini kojima je rodbina još sinoć stigla na konak. Zašto bi ljudima bilo hladno, kad ne mora biti. Za doručak ih čeka vrući paprikaš, što se krčka od četiri sata izjutra. Najbolja dobrodošlica gostima koji stižu u saonicama sa jednim ili dva konja, umotani u gunjeve i deke, sa ciglom ispod nogu. Vrućom ciglom koja je cijelu noć stajala na toploj kuhinjskoj peći ili na bubnjiću.

Pogađate – srijeda je u varošici sajmeni dan. Odvajkada. Od vremena kad se tu znalo sjatiti pola Bosne. Bio je to jak i poznat sajam, nije mu bilo ravnoga od Bosne do Slovenije.

Nekada je srijeda počinjala u utorak. Stizala kola s konjskom zapregom, zauzimala u sokacima mjesta bliža stočnom sajmu, da su ranom zorom prvi kupci ili prodavači svinja, odojaka, bikova, krava, teladi, konja, ždrijebaca, ovaca, janjadi, purana – važno je zbog cijene. Predvečer, istoga toga utorka, zatvarala se i katancem zaključavala visoka ograda na dva sokaka što su vodila na sajmište.

Sutradan, ranom zorom, kontroliran ulaz kroz natkrivenu kućicu sa klupom, stočna vaga, veterinarska stanica tik uz, zlu ne trebalo, a s druge strane prepisanija, da se odmah i na licu mjesta mogu srediti i papiri za životinje. Bilo je šverca, sigurno, ali sve je to bio sitan zub u odnosu na današnje mogućnosti i opasnosti. Onda to nije bio međunarodni kriminal jer se nije švercalo preko granice. Na sajmištu, s druge ili treće strane, i krčma, da se ne mora daleko ići zaliti uspješan posao koji je okončavao oštrim i glasnim pljuvanjem u dlanove, čvrstim zamahom i stiskom ruke, uz obaveznu psovku.

Gazde su znale kako smiriti neposlušnu kravu koja se štrkljala. Priprijetivši joj: ne budeš li mirna, završi'ćeš ti na gelenderu broj 22 – taj broj je značio, i krave su znale, što.

Ipak, mislilo se na komfor životinja, stanovnika sajmišta srijedom. Da ih ne ubija sunce, ne kupa kiša i ne zabjeljuje snijeg, a i da imaju što prezalogajiti, plac je bio natkriljen krošnjama dudova, divljega kestena i bagrema. Prilaz rijeci niz blagu i široku strminu, po kojoj je stoka elegantno mogla doći na pojilište.

Već poslije podne mir i miris stoke, balege, sijena. Uživancija za nas dječurliju kojima su gelenderi bili najbolje gimnastičke sprave, savršen fitnes i najuspješnija teretana. Uvijek osim srijedom. A samo taj dan imali smo predvečer obavezu: Vodu u kantu, pošpricati cestu ispred kuće, metlu u ruke i počistiti tragove stoke, kola, opuške cigareta, poneki papirić od bombona, kako bi ulica ostala dostojanstvena i bila spremna za sljedeću srijedu.

Na drugoj strani varošice – ženski plac. Pedesetak godina je na istom mjestu. I uvijek ima svoju srijedu. S obaveznim sirom i vrhnjem, jajima, sezonskim povrćem, crvenim i bijelim lukom. I licitarom kraj čijega smo se štanda mi, djeca, najdulje zadržavali. A on, uz ostale jestive ukrase poslije kojih je ostajalo samo malo ogledalo, prodavao i medenu vodu. Nudeći naglas: Friška – ledena – medena!

Bio nam je zanimljiv dok nije došla sezona grotulja. Onda su nas ti nanizani pečeni kesteni silili da skupimo dovoljno novčića, ako treba malo i ukrademo od roditelja, da bismo imali radost navečer, poslije škole.

Stočni sajam je premješten, kao, iz grada na periferiju – sada od grada ni G, a kupoprodaje na sajmu koliko je nekada samo jedan stočar pazario.

Ženski plac je obogaćen, prekupcima, preprodajom ostataka iz velikih trgovačkih centara. Što je najsmješnije i najžalosnije, domaćice i dalje pitaju prodavače da li je friško, nisu još uvijek ništa naučile, domaćica ostaje domaćica i misli da će joj netko reći istinu, tj. da je ubrano prije petnaestak dana ni on ne može zapamtiti gdje. Nema šivanih fertuna i kućnih haljina od flanela, nema kašmir marama iz Trsta, samo poneka starija žena sa sela još zna što je grotulja, ali – dijete, niđe to više niko ne pravi.

Ženski plac koji nas je desetljećima prehranjivao bez pesticida, lindana, diditija i neopitroida, krcat je takozvanim štandovima s robom, starom i novom, cipelama, tenisicama, dječjom obućom, plastičnim igračkama za male i velike. Prepunim grinja, prašine, bakterija, tuđih mirisa, bacila i virusa. Kad se već zdravo ne hranimo, da se bar dobro i jeftino obučemo, i to je neka radost.

Unatoč svemu, srijeda je u varošici ostala srijeda. Modernizirana, bez konjskih zaprega, pa se čini užurbanijom. Nema ciganjskih kola, sa jednim mršavim ali okićenim konjem, smještenih po nekoliko dana uz rijeku, presvučenih ceradom ispod koje smo se često igrali s manjom od nas ciganjskom djecom. Bili smo jedni drugima zanimljivi iz samo nama jasnih razloga.
A

li se još uvijek u varošici srijedom kuha grah sa ili bez mesa, zavisno od godišnjega doba. I peku na masti uštipci, bolje i slikovitije nazvani pjetlići. Imali smo mi, djeca ni seoska ni gradska, maštu nad maštama, pa dadosmo toj najjednostavnijoj delikatesi ime zbog oblika u koji se tijesto na vreloj masti pretvaralo.

Važno je da su i grah i pjetlići zasitni i da ih uvijek ima dovoljno. Naiđe li koji putnik namjernik u našu srijedu, jedinu u cijelom svijetu ovu našu.

(Iz zbirke Pjesma za Korzo – Glinski spomenar, 2012.)

Ova priča uvod je u serijal naslova Štrekom po Baniji u kome će Banija online svake srijede objavljivati po četiri pjesme iz zbirke „Sa druge strane štreke“ u audio formi. U prvih pet blokova pjesme govore članovi Poetskog teatra „Saputnici“ Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci.

Prvi blok sa četiri pjesme možete slušati sljedeće srijede.

Jagoda Kljaić