Dva Petrinjca na ćevapima u Novom Gradu

NOVI GRAD - Dvije policajke, graničarke su rekle da je sve u redu i da možemo s našim osobnim iskaznicama napustiti Europsku uniju na graničnom prelazu Matijevići kod Dvora na Uni i prijeći preko mosta ispod kojeg vrišti nabujala Una u Bosnu. Preciznije Republiku Srpsku. Tako piše na velikoj plavoj tabli dobrodošlice. Na drugoj strani mosta graničar također klima glavom, sve ok,- pitamo ga gdje je najbolje otići na ćevape, a on veli – kod Srećka.

Čim se pređe preko mosta, uđe se grad. Bivši Bosanski Novi, danas Novi Grad. Kiša pada kao iz kabla, neugodan vjetar probija kroz kaput. Ovdje bi se reklo da je početak marta. Iako je vrijeme očajno, na ulicama ima ljudi. I vrlo su ljubazni i svi isto odgovaraju – i mladi i stari, na ključno pitanje našeg posjeta, da su ćevapi nabolji kod famonznog Srećka i daju nam upute kako da dođemo do njega. Ovaj grad je lijep na prvi pogled. Ima dosta austro – ugarskih građevina, starih kuća i socijalističkih betonskih visokih zgrada. Kao i na mnogo mjesta u Bosni, popločani centar dobro izgleda i sve je jedna velika pješačka zona. Novih automobila ima kao i kod nas u Europi, a još uvijek se ovdje voze legendarni golfovi jedinice i dvojke i lijepo ih je vidjeti.

Srečko je totalno retro. U pravom smislu riječi. Mala prostorija grijana kaminom, vatra pucketa, četiri stara kockasta stola, stolice izguljene kao da su iz šezdesetih godina, na starom televizoru na zidu pjeva Dragana Mirković, za suprotnim stolom jedan neobrijani i oskudno odjeveni gost trusi konjak za konjakom i smije se, ekipa starijih ljudi raspravlja hoće li pasti snijeg i gleda u nas jer primjećuje da razgovaramo malo drugačijim naglaskom, a pečenjarka – konobarica nas pita što želimo. Naručili smo dvije velike porcije ćevapa, Jelen pivo i bočicu mineralne vode. Ćevapi su banjalučki i izvrsnog okusa i mirisa i profesionalno ispečeni. Ovdje se ne puši, a WC je čučavac. Ceh – 9,5 konvertibilnih maraka. Nešto manje od 40 kuna. Vrlo jeftino.

A onda smo poželjeli sjesti u neki moderan kafić. Ovaj se zove SMS, sav je ostakljen, finog namještaja i rasporeda i ljubaznog osoblja. Veliko Nektar pivo – dvije marke, kava s mlijekom – marka. Novine na stolu su neki srpski tabloid, teško žutilo. I ovaj kafić grije peć na drva, a na zvučnicima Chris Rea. Pitam konobara kako se i od čega živi u Novom Gradu, a on veli – “Kafana i trgovina prijatelju. Ništa drugo. Sve propalo. Odoše ljudi za Banjaluku ili Prijedor. Nema se posla, tako da ni ne znam koliko ljudi ovdje živi.”

Pokraj Une su dvije džamije. Uzdižu se prema nebu. A na samoj obali nekad velebni i prelijepi Hotel Una. Ogromna građevina – simbol moći gospodarstva Jugoslavije. U njemu su nekad spavali nogometaši Argentine, a igrali su u Petrinji za vrijeme Univerzijade 87. Isto kao i kod nas – ova zgrada je ruinirana i opljačkana i van funkcije. Sami sebe sjebali u novim poratnim vremenima. Bolest koja je uzela maha nadaleko. Olupina automobila ispred ulaznih vrata, grafiti i glave nekih klinaca koji nas krišom gledaju skriveni iza starih zidova. Vjerojatno duvaju i piju u ovom besmislu i nije im jasno zašto se ova dva nepoznata tipa fotografiraju kraj ove ruševine.

Bilo je vrijeme da napustimo ovaj lijepi gradić na Uni i Sani. Prelazak preko mosta u društvu dvije europske srednjoškolke iz Dvora koje ovdje pohađaju školu, ulazak u Hrvatsku bez problema i suočavanje sa Dvorom na Uni prema kojem po životu, zabavi i stanovništvu Novi Grad izgleda kao New York. Kiša i dalje pada, vrlo je hladno i snijeg miriši u zraku. A meni se rodila u glavi misao i želja da se vratim u Novi Grad kad sve procvjeta i zamiriše cvijeće u maju. I da vidim lijepe djevojke iz tog grada.

I naravno, da ponovno pojedem ćevape kod Srećka.