Zorka Mrđenović: Pred kraj rata došli su martićevci

BALINAC - Kad vremešna Zorka Mrđenović iz Balinca, južno od Gline, od svoje skromne mirovine plati struju, vodu, TV pretplatu, komunalnu naknadu, telefon i još nekoliko sitnih računa, za život joj ostaje ni manje ni više nego pet kuna dnevno. Ako je upitate kako uspijeva preživjeti, ova hrabra žena začas objasni kako to nije nikakav problem.

- Važno je da je čeljade živo i koliko-toliko zdravo. Imam pravo to reći jer sam prebrodila najveću tragediju koja majku može zadesiti. Treba vjerovati u sebe i, što je najvažnije, treba mnogo raditi. Ako samo nekoliko dana provedete u ljenčarenju i ne planirate sutrašnji dan, toliko će vas taj kratki period unazaditi da su potrebni mjeseci da se vratite tamo gdje ste bili. Svaku večer pomno planiram što ću i kako ću sutra, s tom čvrstom odlukom zaspim i ujutro na posao – objašnjava starica koja živi potpuno sama u zabačenom zaseoku.

Na spomen akcije Oluja potpuno je ravnodušna i kao da ju je izbrisala iz sjećanja. Njena najveća životna tragedija započela je nekoliko mjeseci ranije.
- Nekoliko mjeseci pred kraj rata došli su martićevci u selo i tražili sve muške kako bi ih odveli na ratište. Moj sin se nekoliko dana sakrivao, no uhvatili su ga i odveli. Petnaestak dana kasnije vratili su ga u limenom sanduku i samo mi rekli da je poginuo negdje u Bosni. Ma kakvoj vražjoj Bosni, moj sinko. On nije pravo ni znao gdje je Bosna. Ovdje je rođen, ovdje je odrastao, postao mladić i muškarac, muž i otac! Zašto su ga odvukli tamo, ne znam. Tek što sam ga pokopala, rat je prestao, a žena pokojnog sina, njegovo dvoje malešne djece, muž i ja pobjegli smo glavom bez obzira u Srbiju. Pet godina kasnije vratili smo se, muž je umro i od tada živim sama - objašnjava Zorka.

Da nije jednog hobija koji joj ne donosi gotovo nikakvu zaradu, ali u potpunosti ispunjava njen dan, dušu i tijelo, ova usamljena starica možda bi se odavno predala. Naime, vrijedna Zorka plete čarape i prsluke od domaće ovčje vune. Putnike namjernike dočekuje s puno pažnje i gostoljubivosti, ali pažljivom promatraču tuga u njenim očima, pa i kad se smiješi, ne može promaknuti…