Đuro urar

U Glini je moj tata bio poznat kao Đuro urar. Bio je urar 40 godina. Kad je počeo domovinski rat, prestao je biti urar. Te godine 1991. bio je jednako toliko star kao i ja sada. Ne mogu si ni zamisliti kako je to kad se sa 61 godinu ostane bez svega. Ja sada ne mogu odtrčati maraton, a to nisam nikada ni mogao. No mogu uraditi skoro sve što sam mogao i prije 30 godina. Osim toga, mogu jako dugo izdržati bez spavanja. Vjerojatno je i moj tata bio takav 1991. godine. I onda kad dođe rat, ostane bez svega. Psihički je to jako teško. Mnogi Petrinjci i Glinjani, na žalost, to jako dobro znaju. No ova priča nije o tome niti o katastrofama i dramama rata. Ova priča je o satovima.

Dakle, u njegovih 40 godina su se satovi malo mijenjali. Bila je ista tehnologija i satovi su bili sve manji. U početku su to uglavnom bili džepni satovi, a kasnije ručni. Ti ručni satovi su bili sve manji i bolji. No svi su bili mehanički. Na Baniji je bilo puno ruskih satova, a onda švicarskih pa ponešto njemačkih. Moj tata je bio umjetnik precizne mehanike. On je znao ručnim drebankom (tko zna kako se to kaže na hrvatskom, neka mi slobodno javi) napraviti osovinu za najmanji ručni ženski sat. Kad takvu osovinu ugradi, sat bi išao besprijekorno. To nije mogao svatko. Ja sam morao učiti popravljati satove prije nego sam što sam krenuo na studij. On mi je ovako govorio: najprije ti nauči zanat, a tek onda se prihvati studija. U vrijeme gimnazije sam provodio cijelo ferije u njegovoj radionici i popravljao satove. Mogao sam na kupanje kad je radnja zatvorena. Takav je bio režim. To vam pričam da razumijete da se ipak malo kužim u satove. Tako sam počeo, a poslije toga sam bio odgovoran za sve avionske satove u mojoj firmi. Dakle, iver ne pada daleko od klade.

Sad nakon više od 40 godina, vidim da su se stvari oko satova jako promijenile. Mehaničkih satova skoro nema, a električni, ili da kažem elektronski, nisu više satovi nego cijeli kompjuteri. A nisu uopće ni skupi. Prije mjesec dana kupim si ja elektronski sat za 15 eura. Taj sat je povezan s mojim pametnim telefonom. S interneta sam skinuo App pa mogu komunicirati sa satom. Za tih pišljivih 15 eura sat mi pokazuje vrijeme, mjeri broj otkucaja srca, zatim količinu kisika u krvi, pa tlak, broj koraka i ritam spavanja. Svako jutro mogu da vidim koliko puta sam bio u dubokom snu, a koliko puta u normalnom (da ne kažem plitkom). Sve to mi mjeri svaki sat i sve to zapamti dva mjeseca. Vidim točno kako mi srce radi i kakav mi je tlak. Jedino što me smetalo su brojke na displaju sata. Bez naočala nisam mogao vidjeti koliko je sati. I što bih ja nego da ga poklonim sinu. Njegove oči su još mlade pa može vidjeti koliko je sati.


Pošto mi se sviđa takav sat s toliko opcija, kupim si novi ali s velikim brojkama. Sad vidim koliko je sati bez naočala. Ovaj sat već ima novi software pa može još više funkcija mi mjeriti. Dakle, uz vrijeme i datum, rad srca, tlak, kisik u krvi, pedometar (broj koraka), izračuna mi koliko kalorija trošim hodanjem, budilica, pa onda mi se strese na ruci ako mi dođe SMS poruka ili e-mail u moj telefon pa osim toga, zapamti mi režim spavanja. Uz štopericu i brzinomjer, to je to. Osim toga, može u vodu, a ima ogrome brojke koje bez naočala dobro vidim. Te brojke se uključe samo ako podignem ruku da vidim koliko je sati. Inače su isključene. Čak i to je automatizirano. I sve to za manje od 20 eura. Osim toga, u njemu je litium i ona baterija koja se ne mora mijenjati nego se od vremena do vremena puni preko malog kabla koji se spoji sa USB priključkom na kompjuter.

Moj tata je znao reći: urarska struka je umrla. Jedino što je ostalo je mijenjanje baterija. No sada anno 2018-te, ne treba ni mijenjati bateriju nego samo jednom tjedno napuniti. To punjenje traje ½ sata. Evo da vam očitam situaciju sada u 10:54 na večer 24 januara 2018. Danas sam prešao 3.1 km (4141 koraka), noćas sam spavao 7.7 sati i bio 6 puta u REM fazi spavanja (Rapid eye movement), imam 73 otkucaja srca, tlak mi je 120/73, kisik u krvi je 98,5%. Sve to znači da sam živ.