Sve Dušankine ofanzive

DONJE SELIŠTE - Život hrvatskih Srba s Banije, Korduna, Dalmacije i Like dijeli se nerijetko na onaj prije i onaj poslije Oluje: početak kolovoza 1995. za njih predstavlja prekretnicu koju je teško zaboraviti, pogotovu kad se suoče s njezinim posljedicama. Ali dok većina "predolujna" vremena pamti kao doba mira, sklada, radosti i veselja, nevolje su za danas osamdesetogodišnju Dušanku Momić iz Donjeg Selišta kraj Gline započele već tada, a nižu se i danas. Povrh svega, za starije stanovnike, kako je dobro poznato iz povijesti, nesreće su započele mnogo ranije – 1941. godine.

Dušanka je rođena u osvit Drugoga svjetskog rata u Rakeliću, kraj Prijedora: njezine roditelje, majku Milku i oca Petra, pokosio je tifus tokom poznate ofanzive i teških borbi na Kozari. Šestero njihove djece, braće i sestara, ostavljeno je na milost i nemilost sudbini, a brigu o svima preuzela je najstarija među njima, tada 16-godišnja Radojka, tek stasala djevojka.

- Ni danas ne znam kako smo sve to preživjeli onako malešni i bespomoćni. Sjećam se samo da smo godinama bili gladni i žedni te da smo se teško borili da opstanemo i preživimo. I to doslovno, u pravom smislu tih riječi. Nakon najstarije Radojke, rođene su Kosa i Mileva, potom ja i brat blizanac Dušan. Najmlađi je Radomir. Godinama se u našem životu i teškim vremenima ništa nije mijenjalo, borili smo se s glađu i neimaštinom, ali smo s vremenom svi stasavali, pa smo se s nevoljama lakše nosili. Radojka se nakon par godina brige o nama udala i pošla za mužem, Radomir i Dušan odoše ubrzo nako nje u Beograd, pa i ja već kao desetogodišnjakinja, 1949., napuštam rodnu kuću te preko Sane i Une odlazim u Hrvatsku, u potragu za bilo kakvim poslom i boljim životom - priča Dušanka za "Portal Novosti".

Ni danas se ne sjeća kako je dospjela upravo na Baniju, u Donje Selište, ali pamti kako je kod lokalnoga "gazde" Ilije Brkovića služila vjerno i predano, radeći svakodnevno, mukotrpno samo za ležaj i hranu koju je dijelila s brojnim drugim ukućanima. No, s obzirom na to od čega je pobjegla, i to joj je bilo dovoljno.

- Deset godina vjernog služenja Brkovićima bilo mi je ipak dosta, pa sam s dvadesetak godina, kad sam stasala u djevojku, odlučila nabolje promijeniti svoj život. Bila sam načula da se nedaleko od imanja Brkovića prodaje jedan stari kućerak, pa sam snatrila o tome kako bi lijepo bilo da je to moj vlastiti dom. Moji su domaćini cijelo vrijeme prema meni bili dobri, nikada me nisu uvrijedili ili mi nešto nažao učinili, a bili su i jako zadovoljni mojom marljivošću. Kad sam im kazala da želim otići, ražalostili su se i uporno me nagovarali da ostanem s njima. No kad su shvatili koliko sam odlučna u namjeri da idem dalje, priredili su mi pravo iznenađenje i za deset godina rada nagradili me sa 150.000 dinara, što je tada bio velik novac, pogotovu za mene koja ga nikad nisam imala. Tako mi je i žuđena kućica postala bližom – kaže žena na pragu duboke starosti.

Desetogodišnja je nadnica bila dovoljna tek za kaparu kućerka, a ostatak potreban da namiri vlasnika posudila je od ljudi koji su je dobro poznavali i voljeli, jer je bila radišna i pristojna. Tako je njezin san postao stvarnost, pa je u zemljišnim knjigama i katastru zabilježeno da je od 1959. vlasnica kuće u kojoj i danas živi. Iste se godine, mlada djevojka udala za Stevana Momića iz obližnje Šašave, koji je kao i ona nadničario po okolnim imanjima. Bili su otprije zapeli jedno drugome za oko, ali su se službeno uzeli i osnovali bračnu zajednicu tek kad je ona postala "svoja na svome". Doduše, kroz drvene zidove njihova skromnog doma propuhivao je sjeverac, a krov bi tu i tamo znao popustiti pod obilnijom kišom, no mladi je par bio zadovoljan što ima gdje zasnovati vlastitu obitelj.

Stevan se zaposlio u glinskoj pilani, a Dušanka nastavila nadničariti i obavljati svakakve poslove sve dok im se 1961. nije rodila kći Mira, pa pet godina potom sin Miroslav. Mira je sa suprugom i sinčićem Slobodanom otišla za Srbiju i prije Oluje, a Dušanka, Stevan i Miroslav napustili su Baniju kad i većina ostalih seljana, u izbjegličkoj koloni. Bili su sa sobom tada ponijeli tek dvije male šalice, mlinac i nešto kave, uvjereni da će se na svega par dana, dok tutnjava topova i puškaranja ne prođu, skloniti u šumi. Nisu ni znali ni očekivali da će završiti u vojvođanskom selu Doroslavu, naseljenom uglavnom Mađarima. Ondje su uselili u neku kuću, pa nastavili život radeći po poljima za druge, nastojeći pritom ne misliti kako su u Selištu ostavili deset ugojenih svinja, tri zdrave krave, stotinjak kokošiju i ostalih vrsta peradi. Priskrbilo bi njih troje mukotrpnim fizičkim radom tek toliko da ne gladuju, no Stevan i Dušanka uspjeli su izdržati takav život samo tri godine, a onda su se odlučili vratiti svojoj kući i Baniji.

- U kuću nismo mogli odmah ući, bila je zauzeta, a uljez je prema nama bio grub i stalno nam vikao da idemo natrag u Srbiju. Na jedvite smo jade, uz pomoć dobrih ljudi i općine, ponovno uselili u svoje, ali nam je neželjeni gost prije toga sve na imanju temeljito uništio – kaže Dušanka za "Portal Novosti".

Njezin je Stevan umro prije desetak godina, a Miroslav trbuhom za kruhom otišao u Austriju, pa starica sada samuje. Preživljava od 1.700 kuna mirovine pokojnog supruga i razvlači tu crkavicu od prvog do prvog najbolje što zna i umije. S visokim se tlakom bori već godinama a i druge boljke sve žešće pritišću. No Dušanka ne mari previše i ne prepušta se nedaćama: uostalom, cijeli je njezin život, još od Kozare, jedna velika obrana pred neprijateljskom ofanzivom.