Kuća koja se pokopala

Gore, u Gorama je ta kuća, i nitko je neće pa se prodaje. Lijepo na komadu žutog kartona velikim crnim slovima piše nečiji telefonski broj. Iz auta ga je teško zapisati, treba stati. Ali tko da stane ondje, nema se gdje stati, između ceste i kuće odmah je dubok jarak. Dakle, treba čitati brzo, „u letu“. Prodaje se već neko vrijeme, žuta boja kartona sve je bljeđa, brojke se ispiru.

A onda se jednoga dana na kući pojavi osmrtnica. Netko je umro. Netko je iz te kuće umro, a ne možemo do njega. Jer ne znamo tko je. Mrtav i bezimen. Dvojica žive jedan u drugome. Opet prođem autom, čitulja je još ondje. Prođe i cijela zima, proljeće, i opet ljeto. Putujemo na more starim cestama, a moja mi kći klikne, Eno je, još je ondje!

I onda opet putujemo, putujemo kroz vrijeme, i u tom vremenu odjednom – nevrijeme. A ime mu je Potres, ne Potjeh. Zbi se tako potres, i gore, u Gorama, nestane, sruši se kao kula od karata ta tužna kuća sa žutim kartonom na kojemu velikim crnim slovima piše nečiji telefonski broj i s osmrtnicom na kojoj je nemoguće pročitati ime nesretnog pokojnika. I kaže meni moja kći, Gle, mama, kuća je pokopala samu sebe!