Veljko Ostojić: Zgarište

gađali su nas u metu
pravo u ahilovu petu ,
činio sam sve da ostanem
žalim zauvjek u srcu svom,
uvijek smišljam neki stih
da me podsjeti na njih

u tuđini postaje sve crno
nema više jelena ,ni srne
hvali mi moja šljivovica ljuta
i komšija preko puta ,
protiv sebe sam ostario
sve tamo ostavio

došla kosa sijeda ,
a godine bile teške
iz krajine pođoh pješke
izdala me tada i tuga
ostadoh bez najboljeg druga

na zgarištu mi ostadoše suze
bacih se u pepeo
iza mene ništa nije ostalo

za krajinu su mnogi pali
svoje živote su dali ,
daleko od zavičaja
nije mi lako
mnogo puta sam te oplako

sve nas sada zavičaj spaja ,
jer nema raja bez rodnoga kraja
nije važno gdje smo sada
zavičaju nam srce pripada