Karadžić prije Karadžića

Predavanje Duška Pevulje u Zagrebu | Foto: Nenad JovanovićZAGREB - Povodom 240. godišnjice rođenja Save Mrkalja 20. novembra je u Središnjoj biblioteci Prosvjete u Zagrebu održano predavanje Duška Pevulje, profesora na Filozofskom fakultetu u Banja Luci.

- Sava Mrkalj nije bio prethodnik Vuku Karadžiću nego je Vuk Karadžić nastavljač djela Save Mrkalja koji je svojim djelom "Salo debeloga jera libo azbukoprotres" izvršio reformu ćiriličnog pisma. To je pošteno priznao i Karadžić koji je u svojim knjigama naveo da ćirilica koju koristi potiče baš od Mrkalja - rekao je Pevulja.

- Borba za reformirano pismo trajala je do sredine 19. vijeka kad je trijumfirala azbuka Save Mrkalje, ali pod imenom Vuka Karadžića. Mrkalj se spominje unazad 30 - 40 godina i do tada je zapravo bio zapostavljen - kazao je Pevulja.

Mrkalj je najpoznatiji kao filolog, ali je dragocjen i kao pjesnik. Tek 50-ih godina prošlog vijeka objavljene su njegove pjesme od kojih su neke ušle u antologiju srpskog pjesništva. Razlog tome što se o Mrkalju premalo govori su i postojeći udžbenici u kojima se naglašava samo Karadžićeva uloga.

Za predavanje o Savi Mrkalju vladalo je veliko zanimanje | Foto: Nenad Jovanović
Mrkalj je rođen 1783. u Lasinjskom Sjeničaku na Kordunu. U Plaškom 1798. završio je bogosloviju, nakon čega službuje kao učitelj Slaveno-serbske škole u Gospiću. Potom odlazi u Zagreb na školovanje gdje završava Arhigimnaziju, a onda dvogodišnji studij filozofije. U Pešti je slušao predavanja iz filozofije i matematike te stekao zvanje doktora filozofije. Tamo 1810. objavljuje svoje životno djelo u kojem se zalaže za reformu tadašnjeg zastarjelog, nerazumljivog pravopisa koji se upotrebljavao u crkvi i književnosti te je tražio primjenu fonetskog pisma baziranog na narodnom jeziku, odnosno pravilu "piši kako govoriš".

U julu 1811. zamonašio se u manastiru Gomirje kao kaluđer Julijan. Kako se zamjerio tadašnjim crkvenim vlastima i mitropolitu Stratimiroviću, lišen je čina, nakon čega je radio kao učitelj u Boviću na Kordunu. Godine 1827. je zbog teške depresije bolnički liječen, pa je 1833. umro u duševnoj bolnici u Beču.

Nenad Jovanović; Portal Novosti