Izjava sjećanja: Izostanak pravde za ratne zločine počinjene nad srpskim civilima ostaje otvorena rana

Srpsko narodno vijeće (SNV) danas u selu Komić, općina Udbina, komemorira sve one koji su izgubili živote, domove i zavičaj tokom i u danima nakon VRO “Oluja”. U nastavku donosimo 19. Izjavu sjećanja SNV-a:

Trideset i jednu godinu nakon završetka akcije “Oluja”, ove se godine okupljamo i čitamo Izjavu sjećanja u Komiću, selu kod Udbine. Prisjećamo se stradavanja Srba tokom i nakon “Oluje”, u ljeto i jesen 1995., ali i ratnih strahota, progonstava, razaranja i stradanja svakog našeg sugrađanina u ratnim godinama od 1991. do 1995.

Suosjećamo, duboko i iskreno, sa svima kojima je 1991. godine prekinut miran život kakav su do tada imali, a pritom mislimo na naše susjede, prijatelje i rodbinu Hrvate. Mislimo na njih koji su te godine morali napustiti svoje domove, koji su preživjeli strah i nasilje, izgubili očeve, majke, braću, djecu, i koji tu bol nose i danas, trideset i pet godina poslije. Ta bol nama nije strana, nije tuđa; ona je dio naše zajedničke povijesti, koliko god je teško nositi je zajedno.

Izjavom želimo podsjetiti trideset i jednu godinu poslije da izostanak pravde za ratne zločine počinjene nad srpskim civilima ostaje otvorena rana. Suđenja za ove zločine nema, istrage su rijetke, sporo napreduju ili uopće nisu pomaknute s početka. Tako taj, gotovo potpuni zastoj, jača naše uvjerenje da počinitelji nikad neće odgovarati.

Prošlost sela u kojem se ove godine okupljamo je upravo ta otvorena rana. U Komiću je u ljeto 1995. ubijeno i nestalo osam civila, među njima devedesettrogodišnja Sava Lavrnić i njezin sin Petar, dok je nepokretna Marija Brkljač živa spaljena u vlastitoj kući, pred očima svoje kćeri. Više od tri desetljeća poslije, taj zločin i dalje nije procesuiran. Komić ostaje jedan od najizravnijih primjera onoga o čemu svake godine govorimo: odsutnost pravde nije samo prazan pravni pojam, nego trideset i jedna godina čekanja da netko izgovori ime počinitelja naglas, u sudnici, pred zakonom. Mnoge obitelji žrtava i danas nemaju ni tu, najosnovniju, potvrdu da se njihov gubitak dogodio, da je bio zločin, i da netko za njega odgovara. Ta ista odsutnost proteže se i dalje od sudnice: priznavanje statusa civilne žrtve ostaje otežano, a njihova patnja i trauma javno nevidljiva i društveno nepriznata.

I ove godine progovaramo protiv politizacije sjećanja, protiv toga da se obilježavanje “Oluje” i sjećanje na egzodus pretvaraju u nastavak ratovanja, umjesto u priliku za suočavanje s posljedicama rata. Takva politika, koja žrtve pretvara u sredstvo, i slavi rat umjesto da mu se suprotstavi, slabi kulturu mira i dijaloga

Ne zaboravljamo kako su naši sunarodnjaci s područja Dalmacije, Like, Banije, i Korduna morali preko noći napustiti svoje domove, duge kolone u kojima su danima čekali na cestama, dim koji se danima dizao sa zgarišta izgorjelih domova i cijelih sela, uzurpaciju kuća i zemljišta. Ne zaboravljamo ni ono što je ostalo iza toga: prazna dvorišta, zapuštena groblja, škole bez djece, gospodarstva koja se nikad nisu obnovila. Historijski zavičaji do danas se od toga nisu oporavili; njihova tišina, tamo gdje su nekad odzvanjali glasovi generacija koje su u njima živjele, sama je svjedočanstvo razmjera onoga što se dogodilo i teško da će ikad zacijeliti.

Sjećamo se tegobnog života onih koji su se vraćali. Otpora na koji su nailazili, iznimno teškog obnavljanja života na svojem kućištu i u svojem zavičaju. Trpljenja koja su prolazili da bi ostvarili svoja prava na svoju kuću ili stan, na struju ili vodu, na elementarno miran i dostojanstven život. Sjećamo se i ponosimo na svakog od njih i zahvaljujemo svakom od znanih i ne znanih susjeda, aktivista i državnih službenika bez čije pomoći ne bi mogli postići što su do danas postigli.

Našom Izjavom i ove godine progovaramo protiv politizacije sjećanja, protiv toga da se obilježavanje “Oluje” i sjećanje na egzodus pretvaraju u nastavak ratovanja, umjesto u priliku za suočavanje s posljedicama rata. Takva politika, koja žrtve pretvara u sredstvo, i slavi rat umjesto da mu se suprotstavi, slabi kulturu mira i dijaloga.

Sa žaljenjem gledamo na to da Hrvatska i Srbija još uvijek nisu pronašle put do zajedničkog rješavanja pitanja nestalih, iako je to podjednako obaveza obiju država. Tuga obitelji koje već tri desetljeća čekaju odgovor o sudbini svojih najbližih, ne poznaje granicu niti čeka na dogovor; ona jednostavno traje. Ipak, ne gubimo nadu da će obje države pronaći snagu i volju za suradnju.

Na kraju, unatoč novim ratovima koji se vode diljem svijeta i glasovima koji ponovno pozivaju na oružje, upravo zbog vlastitog iskustva, punih 31 godinu od rata, ustrajemo u radu na jačanju kulture mira umjesto da podlegnemo tim glasovima, jer mi, više nego mnogi, znamo kamo vodi jezik oružja i mržnje. Zato ostajemo, sada više nego ikad, duboko posvećeni miru, iskrenoj empatiji i istinskom razumijevanju za stradanje drugoga, jer jedino takvo sjećanje na koje pozivamo zadržava dostojanstvo koje zaslužuje.

Portal Novosti