Foto: WikipediaU nepresušnu temu srpsko – hrvatskih odnosa svakao spada i pitanje konvertita tj. zašto, kako i pod kojim uvjetima je netko pristao na promjenu vjerskog i nacionalnog identiteta. Ova društvena pojava kao fenomen za neku drugu sredinu ne predstavlja nešto sa čim bi se društvo ili nauka trebali posebno baviti, pošto se kod njih uglavnom ustalilo mišljenje da je to pitanje koje duboko zadire u ljudska prava i slobode, intimu čovjeka te predstavlja u krajnjem slučaju lični izbor i stvar svakog pojedinca ponaosob. Kod nas ono pak već dva vijeka predstavlja vrlo važno pitanje koje se uzdiže na mjesto od posebnog pa čak i nacionalnog značaja i upravo zato često izaziva teške polemike i sukobe. Na ovu temu je dosad pisano dosta i opširno sa različitih pozicija i namijera, iznesenim brojnim tezama, praćeno nepoznavanjem materije, nerazumijevanjem vremena, historijskih događaja i činjenica. Vrlo često se otvoreno iskazuje neodobravanje i osuda pojedinaca, te se donose problematični zaključci. Sve ovo, rekao bih, bez sasvim jasnog, utemeljenog, objektivnog pogleda i zaključka. Može se reći, da kao što prethodno napisah, ova stvar ipak najčešće suviše liči na nešto sasvim intimno i time je obavijena nedokučivim tajnama o kojima mi najčešće samo spekulišemo. Stoga ja neću na ovom, relativno poznatom, primjeru ponuditi neki odgovor ili zaključak, još manje suditi, već samo ukazati na neke manje poznate i nepoznate činjenice i svu kompleksnost ovog pitanja.Stjepan pl. Miletić u hrvatskoj enciklopedistici predstavljen kao izuzeno značajna ličnost u hrvatskoj kulturi s kraja devetnaestog vijeka i početka dvadesetog. Njegova pripadnost kulturnom prostoru koji se naziva hrvatski u sastavu tadašnje države Austro – Ugarske, je neupitan ali njegovo deklarativno nacionalno opredjeljenje kao Hrvata i njegov politički angažman na izrazito nacionalističkom (desnom) programu izaziva čuđenje i znatiželju uz pitanje od kuda to i kako je do toga uopće došlo. Na prvi pogled reklo bi se, ništa čudno za to doba. Mnogi su etnički Srbi u to vrijeme zdušno pomagali čisto hrvatske političke programe, pritom mijenjali vjeru i na kraju i nacionalnost. Međutim u slučaju Stjepana pl. Miletića radi se o specifičnostima koje su iznad opće poznatih. Naime on je potomak po očevoj i po majčinoj porodici iz sredina koje predstavljaju elitu srpskog naroda tog doba i zauzimaju značajno mjesto u historiji Srba u Vojnoj krajini i Hrvatskoj, pa čak i mnogo šire. U većini objavljenih njegovih biografija ili drugih radova o njemu ova činjenica se prešućuje ili samo uzgred spominje i tako slika o njegovoj porodici i porijeklu postaje iskrivljena ili nebitna. Svjesno izbjegavanje spomena na nešto što je vrlo važno u odrastanju, formiranju svijesti i ličnosti te njegove karijere nije samo vezano za tu ličnost već i za cijelokupno poznavanje i tumačenje naše prošlosti.
Stjepan je rođen 24.3.1868. u Zagrebu od oca Stefana c.kr. majora u penziji i majke Marije rođene Popović. Roditelji su u vrijeme njegova rođenja bili u ozbiljnim godinama pa je majka umrla već 1873. a otac ubrzo iza nje 1876. godine. Tako je Stjepan sa samo osam godina ostao siroče. Brigu o njemu preuzeo je Adolf Mošinski koji je preko žene bio u rodbinskoj vezi sa Miletićima tj. Stjepanom. Jasno je da zbog tako ranog gubitka roditelja nije imao direktna saznanja o svojoma bližnjim već je to dobio kasnije posrednim putem. Njegov otac Stefan je bio sin krajiškog pukovnika Gavrila (Gabrijela) Miletića iz Petrinje (po neprovjerenim podacima rođen je u Smrtiću kod Nove Gradiške) koji je napravio zavidnu vojničku karijeru od običnog vojnika do pukovnika i komandanta 7. Graničarske pješadijske pukovnije (Brodske) sa komandom u Vinkovcima. Kralj Franjo I dodijelio mu je 3.10.1817. u Beču ,,za revnosnu službu i vojne zasluge u borbi za državu u razdoblju 1780. do 1875'' plemstvo, titulu Edler i grb, koje je zatim sa koljena na koljeno naslijeđivano. Dobar dio svoje karijere služio je u Petrinji gdje je upoznao stariju kćerku svog potčinjenog oficira kapetana Stefana (Stevana) Šupljikca Anu koju je potom i zaprosio. U činu majora 1803. godine vjenčao se sa Anom Šupljikac u srpskoj pravoslavnoj crkvi Sv Spiridona Čudotvorca u Petrinji.
Anin otac Stefan spadao je u red odličnih i uglednih oficira u puku i gradu. Uglavnom je služio u Drugom banskom puku (11. Graničarska pješadijska regimenta) u Petrinji, osim jedno kraće vrijeme za trajanja Napoleonove Ilirije. Penzionisan je u činu majora (24.10.1810). Nakon toga imao je čast da bude komandant građanske milicije. Za vojničke zasluge, zajedno sa bratom Damjanom, također oficirom, dobio je ugarsko plemstvo (29.07.1808) i pravo na grb i predikat ''od Viteza''. Od 1815. dobili su pravo nošenja titule i u njemačkim nasljednim zemljama. Uživao je veliki ugled u srpskoj zajednici u gradu pa je tako kao mlad kapetan ispred puka biran za delegata na čuveni narodno-crkveni sabor u Temišvaru (1790). Aktivan je u društvenom i kulturnom životu sredine sa brojnim poznanstvima među kojima je svakao najinteresantnije ono sa Dositejom Obradovićem. U braku sa Jovanom (Jokom) Stričević, Stefan je imao dvije kćeri, navedenu Anu i Sofiju, te sina Stefana (Stevana) potonjeg slavnog vojskovođu koji će burne 1848. u Sremskim Karlovcima na Majskoj skupštini biti izabran za prvog srpskog vojvodu i komandanta vojske u tek proglašenoj Srpskoj Vojvodini. Stefan (stariji) umro je u Petrinji i sahranjen na pravoslavnom groblju Sv. Nikola (1825).
Gavrilo i Ana u svom relativno kratkom braku dobili su dva sina Stefana (r.1805) i Aleksandra. Po tradiciji obojica su postali krajiški oficiri. Gavrilo se nakon odlaska u penziju (1812) iz Vinkovaca vratio u krug svoje porodice u Petrinju gdje kao pukovnik uživa sve počasti i visok ugled. Umro je 23.04.1822. i sahranjen na groblju Sv. Nikola u grobnicu Šupljikaca. Mlađi sin Aleksandar (Aleks) vojničku karijeru započinje u rodnoj Petrinji (1837) kao kadet i napreduje do potporučnika (1842) i ađutanta u banskoj brigadi. Nažalost umiro je vrlo mlad i sahranjen na groblju Sv Nikola uz oca i djeda (1844).
Stefan vojničku karijeru započinje kao kadet 1825. u Drugoj banskoj pukovniji u Petrinji. U čin zastavnika unapređen je 1829. ubrzo u natporučnika (1832) i kapetan-lajtnanta (1838). Godinu kasnije prekomandovan je u 30. Linijski pješadijski puk (Galicija) gdje je unapređen u kapetana (1840) i majora. Nakon rata 1848-1849 odlazi u penziju relativno rano. Nije poznato da li je razlog tome ranjavanje u ratu, bolest ili nešto treće. Odlikovan je visokim ratnim ordenom Vojnim križom za zasluge (1849). Nakon penzionisanja živi u Zagrebu gdje je i umro (27.05.1876) i sahranjen na groblju Mirogoj.
Majka Ana još je dugo živjela nakon smrti muža Gavrila i sina Aleksandra. Umrla je 1858. u Petrinji i sahranjena na groblju Sv, Nikola u zajedničku grobnicu uz oca, muža, sina i mlađu sestru Sofiju koja se nikad nije udavala.
Stefan Miletić se ženi kao penzionisani oficir sa Marijom Popović kćerkom Anastasa Popovića i Hristine (Kristine) Popović dj. Kuzmanović. U braku imaju sina jedinca Stjepana (Stefana) čije odrastanje nažalost nisu doživjeli. Marijin otac Anastas spada u red najuspješnijih i najbogatijih trgovaca tog vremena u Zagrebu i Hrvatskoj a također i najznačajniju ličnost u pravoslavnoj zajednici grada. Rođen je 1784. godine u Hrvatskoj Kostajnici u porodici za koju se smatra da je grčkog (po nekima Cincarskog) porijekla. Međutim on se kao i većina drugih koji su bili tog porijekla (ili se tako predstavljali) još zarana savim sljubio sa srpskim narodom i tako se smatrao i ponašao.
Popovići se na Baniji u poznatim i dostupnim spisima spominju vrlo rano, najviše oko Kostajnice što ukazuje da su tu moguće živjeli i u vrijeme Turaka ili čak ranije. Vukostav se kao srpski knez spominje 1699. a knez Georgije 1750. godine kada. poklanja crkvi u Kukuruzarima ikonu Sv Dimitrija. Iste godine spominje se iknez Marko u vezi bune u Komogovini. Prije njih a i kasniji Popovići su uglavnom sveštenici: Ivan, Maksim, Gavrilo, Simon i Jovan (1778) koji je značajna ličnost za historiju crkve ali i kostajničke krajine. Popovići trgovci na Baniju (Kostajnicu) dolaze u 17. vijeku iz Hercegovine, tačnije Šuma kod Dubrovnika, kraja koji je tradicionalno davao vrsne trgovce.. Iz Kostajnice su otišli u Petrinju, Glinu i dalje i neki su promjenili prezime. Pošto su Cincari ovdje stigli nakon poznatih događaja tek krajem 18. vijeka savim ozbiljno se postavlja pitanje dali su baš svi uspješni trgovci u Krajini Grci-Cincari? To otvara i pitanje stvarnog porijekla Anastasa.
Anastas mlad odlazi u Zagreb da izučava trgovački zanat. Radio je kod tada već poznatog trgovca Marka Kuzmanovića (vjerovatno također Banijca) i stekao njegovu naklonost. Marko je bio oženjen za Hristinu iz čuvene i bogate Cincarske porodice Malin. Svoju kćerku Mariju dao je Anastasu za ženu. Anastas je zahvaljujući ovim braku stekao početni kapital u poslu a kasnije dobio i naslijedstvo. Poslove je razgranao i stekao ogromno bogatstvo. Pored posvećenosti poslu bio je posebno društveno angažiran, inicijator svih aktivnosti pravoslavne zajednice u gradu i njene borbe za slobodu djelovanja i ravnopravnost sa većinskom rimokatoličkom crkvom. Zajedno sa najnaprednijim ljudima tog doba osnovao je Prvu hrvatsku štedionicu (1846) i bio prvi predsjednik njena Upravnog odbora. Upamćen je po svom govoru na tom istom odboru (1848) koji je održao na ,,narodnom'' (srpskom) jeziku i time iz poslovne komunikacije potisnuo obavezni njemački. Također je učestvovao u osnivanju Trgovačko – gospodarske komore gdje će biti dugogodišnji predsjednik. Bio je pposebno aktivan član Ilirskog pokreta i Matice ilirske. Kao dugogodišnji predsjednik srpske pravoslavne crkvene opštine bio je glavni inicijator i sponzor izgradnje novog pravoslavnog hrama Sv Preobraženja Gospodnjeg u samom centru Zagreba (1866). Umro je 30.031872. i sahranjen na pravoslavnom groblju na Pantovčaku.
Kao što je navedeno malodobnog Stjepana uzela je na brigu porodica Adolfa Mošinskog porijeklom iz Poljske. On je bio oženjen Justinom (Juditom) dj. Šupljikac kćerkom Jovana pl. Šupljikca, c.kr. komesara (nadintendanta) i Katarine dj. Malin. Jovan je bio ugledni dugogodišnji građanin Zagreba, do penzije na visokim upravnim dužnostima u vojsci. Poznat je po rodoljublju još iz školskih dana u Beču gdje je bio osnivač i član nacionalnih društava. Po tradiciji u porodice opredjelio se za vojnički poziv i radio je u vojnom komesarijatu u Zagrebu. Kada je osnovana Srpska Vojvodina (1848) na prijedlog njena vodstva postavljen je, uz dozvolu kralja, za njenog prvog ministra finansija a pored toga povjerena mu je posebna misija u Beču na dvoru. Tako je dio te slavne srpske historije podjelio zajedno sa bratom od strica, vojvodom Stefanom. Plemstvo i predikat ''od Viteza'' naslijedio je od oca Damjana, krajiškog majora, i nosio ga je uz prezime. Imao je braću Pavla i Nikolu, također krajiške oficire i sestru Anu. Njegova druga kći Jelisaveta udala se u Beograd za Dimitrija Mitu Milankovića pukovnika srpske vojske i jedno vrijeme načelnika generalštaba. Po rodbinskoj liniji Jovan je Stefanu Miletiću bio ujak a njegova kći Justina sestra (treće koljeno). To je bio razlog što je ona primila malog Stjepana na izdržavanje. Također je važno za istaći da je njena majka Katarina bila kći Nauma Malina bogatog zagrebačkog trgovca porijeklom Cincara. Tako je po toj liniji bila i u srodstvu sa Marijom, Stefanovom ženom. Na osnovu samo ovih šturih historijskih podataka može se zaključiti da su pomenute porodice ženidbenim i rodbinskim vezama predstavljale jak savez koji je u datom društvu i vremenu imao ne samo visok ugled već i ogromnu moć i utjecaj u svakom pogledu.
Za pretpostaviti je da je sve ove podatke a vjerovatno i podrobnije Stjepan saznao već u najranijoj mladosti. Kakav je osjećaj kada odrasteš i suočiš se sa tolikom količinom historije u vlastitoj porodici a koju pritom nisi nmao priliku bar malo lično upoznati ? Sigurno je, prije svega, bio ponosn na slavnu vojničku i ratničku prošlost muških predaka kao i na brojne titule i časti koje su oni nosili. Za učmalu purgersku sredinu u kojoj je rastao to je predstavljalo pravo blago. Ali izgleda da je ono nasljeđe drugog djela porodice, sa majčine strane, ipak bilo interesantnije, pošto će bogastvo koje je dobio biti veliki zamajac i kapital svih njegovih kasnijih poduhvata i djela.
Odrastanje u porodici Mošinski bilo je u katoličkom duhu s obzirom na Adolfovo porijeklo i vjeru. Školovanje na klasičnoj gimnaziji definitivno ga je odvojilo od pomisli na izgradnju vojničke karijere. Tako je prekinuta viševjekovna tradicija u porodici Miletić i Šupljikac. Na kraju to je bio i rastanak sa njihovim načinom života, vjerom i njihovim idejama za koje su se zalagali sa koljena na koljeno. U izgradnji vlastitih ideja i stavova pomoglo je i to što je rastao uz tetka Adolfa koji je bio mlad i abiciozan, progresivan sa brojnim novim idejama. Napredovao je od gradskog službenika do načelnika grada na kojoj funkciji se zadržao punih dvanaest godina (1892-1904) i stekao epitet jedog od najboljih i najzaslužnijih u cijeloj historiji grada. Stekao je i plemstvo. Nakon Stjepanova odrastanja njih dvojica će se naći na brojnim zajedničkim zadacima od kojih se posebno ističe izgradnja (dogradnja) Hrvatskog narodnog kazališta, po mnogima najljepše zgrade u Zagrebu i podizanje spomenika pjesniku Petru Preradoviću čiju je izradu i postavljanje Stjepan lično finansirao.
Izbor budućeg zanimanja, nakon odluke da prekine studij prava i upiše filozofiju u Beču, bio je produkt jasne naklonosti ka humanističkim naukama, umjetnosti i pokazanom daru za pisanje. Sve ostalo proisteklo kasnije uglavnom je opisano i dobro poznato. Njegova osnovna aktivnost na polju književnosti, glume, režije i kazališta, kulture ukupno, isprepletena je i drugim interesima, rodoljubljem i politikom, pomaganjem razvoja Sokolstva, pomaganjem drugih lica i različitih aktivnosti. Sve ovo mu je bilo moguće zahvaljujući velikom nasljedstvu (prije svega u nekretninama) koje mu je, što je i sam isticao,omogućilo punu nezavisnost od drugih i slobodu djelovanja. Smatran je za nezavisnog intelektualca što je u to vrijeme bilo rijetko i smatrano za hrabro.
Ovdje se neminovno postavlja pitanje o tome da li se u njegovom životu i radu može vidjeti ili naslutiti bilo kakav utjecaj vrijednosti na kojima su odgajani njegovi preci. Zajedničko im je vrednovanje države u kojoj su živjeli koju su cijenili, poštivali i vjerno joj služili. Iz toga vjerovatno proističe i njegova ljubav prema prošlosti, naročito njenom mitskom djelu u to vrijeme vrlo popularnom. Različito je to da njegovi preci, iako su bili pod gotovo stalnim pritiskom i ucijenama da neće napredovati ako ne prihvate promjenu vjere, znali su odoliti tim nasrtajima i nikada nisu dovodili u pitanje pripadnosti svojoj vjeri i narodu. Brojnim drugima, njihovim savremenicima, to nije uspjelo. Stjepan za razliku od njih nije prolazio taj put, njegovu karijeru ne prate pritisci te vrste a materijalno je sasvim obezbjeđen i nije morao strahovati za egzistenciju. Njegov put je plod vlastitog promišljanja i izbora.
Da je ipak razmišljao o svojim precima pokazuje istraživanje i pisanje Kronike obitelji Miletić (1899). U onom što saznajem je iz rada Envera Ljubovića, Plemićka obitelj Miletić i njihovi grbovi. U tom rukopisu, koji nikada nije objavljen, Stjepan pokušava spojiti dvije loze Miletića, one senjske i njegove petrinjske. Po njemu (i Ljuboviću) ta stara porodica Miletić iz Senja bila je katolička i plemićka, doseljena iz Bosne. Preko Otočca u Lici stigli su u Petrinju kao krajiški vojnici. Vremenska praznina od preko dvjesta godina nije za njega zapreka da ustvrdi da je on potomak one Senjske grane. Objavljeni stari grb Miletića iz Senja i onaj njegove, petrinjske loze, svakom onom, koji čak ni malo nije upoznat sa heraldikom, pokazuje da ta dva grba nemaju zajedničkih elemenata. U krajnjem slučaju, treba istaći da se plemstva bila nasljedna i potvrđivana što u slučaju njegova djeda Gavrila nije tako. On je prvi nosilac titule. Grbovi su također naslijeđivani i u krajnjem slučaju samo su djelomično izmjenjeni ili dopunjavani (dograđivani) od novih nosioca. Ono što je najinteresantnije, Stjepan u tom radu kaže za svoje pretke u Petrinji ,,a mnogi ženidbenim vezama prelaze na pravoslavlje''. Upravo ova rečenica otkriva zašto je (najvjerovatnije) pisan ovaj rad. Jasan pokušaj da, u duhu politike koja u to vrijeme pokušava svim silama negirati postojanje Srba kao posebnog naroda sa svojom vjerom, kaže kako je eto, u jednoj historijskoj epizodi ili incidentu, i njegova porodica zbog braka promjenila vjeru. To je u skladu sa tada nastalom sintagmom o Hrvatima pravoslavne vjere. Da nije od takva vrhunskog intelektualca bilo bi smješno. Jedan tako obrazovan čovjek morao je znati da su u to vrijeme u Krajini bili zabranjeni mješoviti brakovi, da se pogotovo katolkinje nisu smjele udavati za pravoslavne, prelaziti u pravoslavlje, pošto su odmah bile zatvarane a mladoženje protjerivani u Bosnu. Legitiman je bio samo prelazak pravoslavnih u katoličku vjeru. To je između ostalog bio nepisani zakon za one pravoslavne vjernike koji su željeli napredovati u vojsci, u viši čin od kapetana, ili nekoj drugoj državnoj službi. U Stjepanovo vrijeme upravo je bio veliki prelazak, naročito gradskog stanovništva iz pravoslavlja u katoličanstvo, izazvan prije svega sve većom mržnjom koja je bila plod teorije o hrvatskom državotvornom narodu i pravu te negiranju Srba kao posebnog naroda u toj državi. Idejni tvorci, nosioci i propagatori ovih pogubnih teorija poturanih i naturanih hrvatskom narodu su tzv. pravaši kojima je i Stjepan od mladosti zdušno pripadao
Ako je već želio istražiti porijeklo svoje porodice trebao je krenuti od kraja gdje su živjeli. Po starim zapisima, Miletići su na Baniji odavno, 1751. u žalbi krajišnika na postupke oficira žali se i Jefrem Miletić iz Rastovca (Kostajnica). Kada je najavnjeno ukidanje manastira u Komogovini ugledni Krajišnici 1778. pišu molbu karlovačkom mitropolitu da to spriječi, jedan od potpisnika je i pop Nikola Miletić. Sveštenik je bio i Miletić Avksentije koji se spominje 1793. na službi u crkvi Sv. Nikole u Rastovcu. U vrijeme kad je njegov djed Gavrilo bio major u Petrinji u istom puku u štabu služi i Vasilije Miletić računovođa-revizor. U danas dostupnim austrijskim vojnim šematizmima (1791-1914) veći broj Miletića oficira nalazi se u banskim i slavonskim pukovima, te dalje u pukovima na istok (Srem, Banat i Rumunija), dok sam u mojim istraživanjima u ličkim (Gospić i Otočac) našao tek jednog nosioca tog prezimena. Ovo ističem iz razloga pošto je opće poznato da su vojnici u graničarske pukove regrutovani prema mjestu rođenja i prebivanja. Miletići su pravoslavci koji slave više različitih porodičnih slava (sv Ignjatije, Jovan, Đurđevdan, Ilindan, Srđevdan, i Nikolu) što ukazuje da nisu svi rod ali i to da su brojni. U vrijeme Vojne Krajine veliki ih je broj živio, pored Banije i Slavonije i u Bosanskoj Krajini i svi su Srbi pravoslavne vjere. To su njihova vjekovna staništa i tu je trebalo tražiti svoje korjene.
Kroz svoj plodni život i rad koristio je pseudonime Desiderius, Dundo, Dundo Maroje, Nestor i Stepanoff a često se potpisivao Stephan von Milettich, upravo onako kako je u prošlosti vojska, naravno na njemačkom, u spisima vodila njegove pretke. Ta veza makar i simbolična nije beznačajna. Ono što je možda značajnije jeste misao koju je vjerovatno nosio dugo godina a to je da na jednom mjestu sakupi zemne ostatke svih svojih predaka. Koliko je ona racionalna i relno ostvarljiva u to vrijeme svako se postavljala i pred njega. Ako je i imao neku dilemu, a sa njim i oni koje je sa svojom namjerom upoznao, ona je nakon njegove smrti savim nestala. Svoju zamisao on je za života sasvim osmislio i precizno isplanirao i oprukom potvrdio. Prerano je preminuo 8.09.1908. u Minhenu u četrdesetprvoj godini života. Njegovo tijelo sahranjeno je u velikoj grobnici na Mirogoju koju je za života izgradio i na kojoj je nadgroni spomenik uradio kipar Rudolf Valdec (1908). Kraj njega su shranjeni i ostaci njegovih predaka koji su tu preneseni, djeda Anastas, baka Hristina, otac Stefan i majka Marija.
Zavičaj je za Stjepanovu smrt saznao brzo, pošto je već 12.09. u petrinjskom Banovcu objavljena kratka vijest. Dr. Stjepan pl. Miletić. Umro je u Monakovu naglom smrću bivši intendant i odlični dramski hrvatski pisac dr. Stjepan pl. Miletić, rođen Zagrepčanin, u 41. godini dobe svoje, te će biti sahranjen u Zagrebu u obiteljskoj grobnici. Slava mu i vječni pokoj !
Devet mjeseci od njegove smrti u petrnjskom listu Banovac od 26.06.1909. objavljena je slijedeća vijest: Prevoz mrtve rodbine pokojnog dra Stjepana Miletića. U svojoj oporuci odredio je blagopokojni dr Stjepan Miletić da se smrtni ostaci njegovih najbližih, što počivaju na petrinjskom pravoslavnom groblju, prevezu u zajedničku obiteljsku grobnicu na Mirogoju u Zagrebu. Toj odredbi zaslužnog pokojnika i vrlog hrvatskog rodoljuba udovoljeno je na 22. o. mj. Preveženi su ostaci ovih pokojnika: Gavrilo Miletić, pukovnik koji je umro 5. svibnja 1822. godine; Stjepana Suplikca, majora, umro 8. siječnja 1825.; Aleksandra Miletića, sina Gavrila, umro 15. svibnja 1853. te Ane Miletić rođene Suplikac, supruge Gavrila, umrla 3. studenog 1858. godine.
Ova vijest, kao i ona o njegovoj smrti, objavljena je bez komentara ali je sasvim sigurno da ovaj događaj nije prošao samo tako. Namjera da netko nakon više od osmdeset godina od ukopa prvog pokojnika, njega i ostalih četvoro iskopa i prenose u Zagreb vjerovatno je izazvala brojne reakcije i pitanja. Ipak dva pitanja se nameću kao vrlo bitna, kao prvo, zašto to nije učinjeno ranije za života Stjepana i drgugo, zašto on nije na ovom (petrinjskom) groblju podigao spomenik i tako obilježio mjesto gdje su sahranjeni njegovi preci, ujedno značajne ličnosti za ovaj grad, kraj i srpski narod. Ovo svakako nameće pitanje koji su u stvari bili pravi motivi ovoga čina.
Dvadeset godina kasnije petrinjski paroh Rodoljub Pajić, koji je u vrijeme ovog događaja također bio na istoj dužnosti, svjedoči dr Aleksi Iviću u radu objavljenom u Matici srpskoj. Potvrđuje navode o događaju opisanom u Banovcu i dodaje među iskopane i Sofiju sestru Ane, koja je iz nepoznatih razloga u napisu izostavljena. Iz ovog rada može se nazrijeti doza žaljenja paroha što je došlo do ovog čina. Očito je srpska-pravoslavna zajednica i tada bila na neki način povezana tj. gajila uspomenu na zaslužne i ugledne porodice Šupljikac i Miletić, iako već pedeset i više godina nitko od njih nije živio u gradu. Da je to tako potvrđuje i vijest iz Banovca objavljena 10.10.1908. godine.
Svečani parastos za pokojnog dra Stjepana Miletića, hrv. književnika, te bivšeg starješine saveza hrvatskih sokolskih društava... služen je u ovdašnjoj pravoslavnoj crkvi Sv. Spiridona u utorak dna 6. o.mj. ... Službi božjoj prisustvovao je uz brojno općinsvo gradonačelnik g. Simončić, te predstojnik g. Silhabel sa kot. pristavom g. Puškašom; zatim hrvatski sokol petrinjski korporativno pod vodstvom starješine dr. M. Juranovića. Slava dru Stjepanu Miletiću !
Nema podataka da je na vijest o njegovoj smrti zvonila župna rimokatolička crkva Sv. Lovro u Petrinji, služene zadušnice ili da je na bilo koji drugi način javno obilježen ovaj događaj u toj zajednici.
Kako god bilo Stjepan je ostvario svoju namjeru i u zajedičku arkadu na Mirogoju okupio svu svoju bližnju porodicu sa očeve i majčine strane. Sa njim, nakon prenosa ostataka iz Petrinje bilo ih je ukupno deset: djed Anastas Popović, baka Hristina (kao Kristina), otac Stefan Miletić, majka Marija, pradjed Stefan (pod imenom Stjepan Šuplikac) Šupljikac, djed Gavrilo (kao Gabrijel) Miletić, baba Ana, stric Aleksandar i baba (babina sestra) Sofija Šuplikac. Kasnije taj broj se uvećao sahranama njegovih potomaka (sina Oktavijana i drugih). Rjedak slučaj da se na jednom mjestu nađe toliko pokojnika, tako da ova činjenica kod svakog posjetioca izaziva znatiželju ali i divljenje zbog izgleda ove arkade. Međutim ona osim navedenog ne nudi ništa drugo tj. neupućeni ne mogu ni da zamisle koliko je na tom mjestu historije, burnog života, ostvarenih ličnosti, počasti i titula. Istina Stjepan je sebi uklesao ,,hrvatski književnik'' tako da on pretstavlja centralnu ličnost ovog mjesta.
Hrvatski povjesničar i muzeolog Đuro Sabo, odličan poznavalac ljudi i događaja u Zagrebu, u svom radu iz 1936. godine smatra da je Stjepan podigao suviše pompezan nadgrobni spomenik i zatim dodaje ,,čudo Stjepan Miletić na grob stavio hrvatski književnik''. On aludira na njegovo pravo porijeklo a naročito na vezu sa Grcima (Cincarima) i u kulturnom značaju izjednačava ga sa Dimitrijem Demeterom, također grčkog porijekla, smatrajući ih najvećim i najzaslužnijima za razvoj kazališta i nove kulturne politike u Zagrebu i šire. Stoga je očito smatrao da je spomenik zaslužio neku drugu etničku odrednicu.
Stjepan je vjerovatno ramišljao i o tome ali je kao inteligentan čovjek i odličan režiser i organizator zamišljao situaciju i scenu kada netko dođe pred arkadu i znatiželjno čita. Vidi toliko ukopanih a ne zna ništa o njima, i onda na vrhu vidi njega sa natpisom, obilježen, poznat i slavan. Cilj je ostvaren. Ja ipak potajno mislim da je on uputio i skrivenu poruku ,,Ja se eto vratih u svoje gnijezdo''.
Branko Krnjaić
Objavljeno u listu "Prosvjeta", br. 177, decembar 2023.
IZVORI I LITERATURA:
1. Đuro Sabo, O jednoj staroj kući i starim ljudima u Zagrebu, Muzej grada Zagreba, 1936.
2. Enver Ljubović, Plemićka obitelj Miletić i njihovi grbovi, UDK: 929 6 (497 5 Senj), Pregledni članak Ur: 2008. 12-10
3. Dr Aleksa Ivić, Vojvoda Stefan Šupljikac (nekoliko arhivskih podataka), Matica srpska, Novi Sad, 1930, br. 323
4. Milan Šević, Dva neštampana pisma Dositejeva, Brankovo kolo, Kovčežić, XVII 15.
5. Dragomir M. Acović, Heraldika i Srbi, Beograd, 2008.
6. Dositej Obradović, Pesme Pisma Dokumenti, Beograd, 2008.
7. Slavko Gavrilović, Građa za istoriju Vojne granice u XVIII veku, Knjiga prva, Banska Krajina 1690 – 1783. Beograd, 1989
8. Milan Radeka, Gornja krajina ili Karlovčko vladičanstvo, Zagreb, 1975.
9. Dejan Medaković, Srbi u Zagrbu, Zagreb, 2004.
10. Militar Almanach und Schematismus 1791-1914, Wien, (više godišta)
11. Hrvatski biografski leksikon, LZ Miroslav Krleža, 2009-2023, Miletić Stjepan (Boris Senker (2016)
12. Branko Krnjaić, Leksikon Srba Banije, Beograd, 2019. odrednice: Miletić Gavril; Popović Jovan; Šupljikac Damjan; Šupljikac Jovan; Šupljikac Stefan; Šupljikac Stevan
13. Banovac, Petrinja, 12.09.1908. br. 37
14. Banovac, Petrinja, 10.10.1908. br. 41
15. Banovac, Petrinja, 26.06.1909. br. 26
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"