Zbor na Preobraženje u Rujevcu važio je za najveći na cijeloj Baniji

Kada završi žetva i približi se kraj ljeta, kada se sijeno pospremi u sjenike, valja se opustiti od napornih ljetnih radova – tako je stoljećima banijski i ne samo banijski seljak rezonirao i živio, u skladu s prirodom i okruženjem. Praznik Preobraženje Gospodnje, koji se obilježava 19. augusta, nagovještava jesen i kraj ljetnih radova. To je praznik posvećen trenutku kada se Hristos na gori Tavor preobrazio i zasjao kao sunčeva svjetlost. U narodu ovaj praznik označava promjenu neba, gora i voda. Prestaje se s kupanjem u rijekama. Noći su sve hladnije, lišće počinje žutjeti, a kiše su sve učestalije. Spremaju se drva za zimu i čeka se da sazri kukuruz. No čeka se i tradicionalno narodno veselje odnosno zbor. Čeka se praznik Preobraženja Gospodnjeg.

Zbor na Preobraženje u Rujevcu, selu nedaleko Dvora, važio je za najveći na cijeloj Baniji. Nekada se na zbor išlo pješice i to iz najudaljenijih krajeva. I mlado i staro za taj je dan izvlačilo najbolja odijela i najljepše nošnje iz svojih škrinja. Cure su oplitale pletenice oko glava i stavljale cvijet u kosu. Poslije služenja liturgije popila bi se pokoja čašica rakije, zaigrala bi se kola i zapjevala banijska pjesma. Na zbor bi došli trgovci i seoski zanatlije sa svojom robom, pa su seljaci imali priliku kupiti potrepštine za svakodnevni život i rad na imanjima. Neizbježni su bili i slastičari koji su prodavali primamljive bombone i licitarska srca, koja su momci kupovali i poklanjali svojim simpatijama što su ih na zboru zagledali. Zborovi su imali svoju čar od koje svakome tko ih se prisjeti zatitra srce.

Danas, poslije toliko godina i egzodusa, zbor u Rujevcu i dalje važi za najbolji i najveći. Okupi se tu i po nekoliko hiljada ljudi. Opustjeli Rujevac zaživi kao nekada. No sve je to nekako usiljeno, bez korijena i kontinuiteta. Kao da današnji i nekadašnji zborovi nisu isti. Kao da su dva različita svijeta. Malo je ostalo od tradicije nekadašnjih zborovanja. Ako ni zbog čega drugoga, današnje zborovanje ipak ima smisla jer se toga dana sretnu poznanici i prijatelji – Dvorčani iz svih krajeva svijeta tada se sjate u Rujevac.

Kada sve to promatrate, čini vam se kao da je sve što se događa na cintoru (zemljištu oko crkve) neka posebna, paralelna dimenzija. Već nekoliko godina Rujevcem se ne ori ojkača jer nema nastupa kulturno-umjetničkih društava. Bina je propala od starosti, a ugostitelji koji drže šatore ne žele prekidati muziku kako bi mogla nesmetano nastupiti folklorna društva. Rijetki su i štandovi s prikladnim suvenirima i proizvodima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Dok se u drugim krajevima Hrvatske u sklopu narodnih veselja čuvaju običaji i predstavlja tradicionalna gastroponuda tih krajeva, u Dvoru očigledno nema tko preuzeti organizaciju zborovanja. Grobničani kraj Rijeke očuvali su svoju palentu kumpiricu, jelo od kukuruznog brašna i krumpira. Međimurci prezentiraju svoju bućnicu i natječu se u spremanju najbolje. Mi Banijci u sklopu našeg tradicionalnog i najposjećenijeg događaja u Dvoru i okolici nismo u stanju prezentirati ni nadaleko poznatu banijsku kobasicu. Ali zato se ispod ugostiteljskih šatora toči alkohol u potocima uz taktove loše muzike, a ponegdje se pojede i tanjur loše pripremljene hrane. Dok vidno alkoholizirani gosti posrću šatorom unoseći se jedni drugima u lice, morate strepiti hoćete li se naći u žarištu žestoke prepirke i tuče.

U ovom ubrzanom svijetu sve se više zaboravljaju tradicija i običaji. Zbor u Rujevcu i sami Dvorčani zaslužili su poslije svega biti puno više od imena i uspomene. Nadajmo se da će se naći koja pametna glava i oživjeti tradiciju zborovanja onako kako dolikuje i kako se to stoljećima radilo.