Pjesma hramu Svete Paraskeve u selu Slabinja, Banija

Mile N.Vujinović:
PJESMA HRAMU SVETE PARASKEVE
- U SELU SLABINJA, BANIJA -

Dok lomače poruženih streva
Guta oganj paklenoga žara.
Nad Kozarom mesec dogoreva
I razgleda misiju križara.

I dok plamen sa oltara seva
Smerno motri Mati Paraskeva,
Kako požar srpsku decu guta
I sklanja ih Vatikanu s puta.

Teško breme čeka pleća jaka,
Gusta tama čeka zoru danka
A Slabinja bolnog Srbistana
Steže srce, vida se od rana:

Da oltari tamjanom zamire
A žrtava duše da se smire.
Da grobnice što u nebo zure
Budu svedok hrvatske kulture.

Ne znam kada je pjesma napisana niti autora Milu N.Vujinovića. Tekst mi je dobacio moj poznanik Elias B., prije nekoliko godina. Po uvidu u neke isječke iz „Američkog Srbobrana“, pjesma je objavljena u 8 ili 9 mjesecu 1973. Godine.

U to vrijeme od početka sedamdesetih godina prošlog vijeka u Americi su pokrenute aktivnosti na prikupljanju sredstava za obnovu crkve Sv.Petke u Slabinji a i ostalih crkava koje su porušene po Baniji u prvom redu u Kostajnici. Akcija je uspješno okončana jer su bila prikupljena potrebna početna sredstva i počelo je podizanje crkve u Kostajnici. Kako je nedavno objavljeno na Banija online 25.12.2025. Godine, u vezi „Apela da se obnovi stara crkva Sv.Petka u Slabinji umjesto nabavke mobilne crkve“. U tom Apelu pisano je, da je nabavljeno i zvono koje bi po obnavljanju crkve u Slabinji trebalo biti postavljeno. Zbog nedostatka podataka navedeni su još neki donatori. Dakle, zvono je kupio Nikola Popović iz Slabinje, otkidajući sredstva od svog imetka. Zvono i ostali materijal je opljačkan iz parohijalnog doma u Dubici 1995 godine. Nikola Popović radovao se obnovi crkve u Slabinji i imao je želju da se uradi i Spomenica o dobrotvorima, o tome našao sam članak u „A.Srbobranu“.

O piscu pjesme „Hramu Svete Paraskeve u Slabinji“ kako je napisano ne znam ništa. On kroz pjesmu dosta govori. On je neko tko poznaje događaje o Slabinji i Baniji. Ne ulazeći u umjetničku vrijednost, mislim da se radi o narodnom pjesniku, kakvih je bilo dosta na Baniji.

Tragedija sela Slabinje u Drugom sv. ratu je paradigma stradanja Srba u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a također i naknadnim događajima u Dvadesetom vijeku. Slabinjski gubici u Drugom sv. ratu iznose preko 550 žrtva, što je nešto više od 52 posto stanovništva Slabinje.

Pjesnik pominje Kozaru (borbe na Kozari 1942.g.), koja je za Slabinjce i narod sa Banije završena katastrofalno, mnogi Slabinjci su stradali na Kozari 1942. godine, a ostali zarobljeni i upućeni su u razne logore i prisilni rad u Njemačku, djeca oduzeta i deportovana u dječije logore koji su bili pod nadzorom Karitasa, Crvenog križa NDH i dr. Na samostalnu inicijativu Slabinjca, Janko Popović uspjeva 06.08.1942 g. da iz Sisačkog logora oslobodi preko 83 djeteta iz Slabinje. Inače Janko Popović uspio je da oslobodi ukupno oko 183 djece*.

Kako je došlo do Kozaračke ofanzive, nazvane Operacija West Bosnien. Na molbu hrvatskih vlasti održan je sastanak sa njemačkom komandom u proleće 1942.g. u Opatiji, radi pokretanja vojne operacije. Iako je operacija vojnički uspjela, narodna pobuna dobila je opet na zamahu. Pjesnik pominje križare i njihovu misiju da unište što više Srba. Pripadnici ustaške organizacije imali su u obavezi i pohađanje jednonedeljnog kursa kod jezuita (pripadnici vjerskog vojnog reda kod katolika) prije prijema i polaganja ustaške zakletve. Križarski pokret se pojavljuje i nakon završetka rata sa ciljem oslobođenja i uspostavljanja nove NDH. Malo se danas pominje prekrštavanje pravoslavnih vjernika u katolike. Neki Slabinjci iz protesta javili su se hodži iz Bos.Dubice i tražili prelaz u muhamedance. Prekrštavanje u Dubici provodio je župnik Vjekoslav Venko, osuđeni ratni zločinac, po kome je nazvana današnja glavna ulica u Dubici. Vjekoslav Venko je blisko sarađivao sa katoličkim župnikom Wollman Eduardom iz Bosanske Dubice. Što se tiče Vatikana, njihove službe su dobivale podatke o pokrštavanju odnosno masovnom vjerskom prijelazu sa pravoslavne na rimokatoličku vjero ispovijest. Izvještaje je dostavljavo A.Stepinac. Dakle, u zadnjih 90 godina na ovom području mijenjale su se vlasti i svi su imali dobre odnose sa Vatikanskom državom i niko ne traži izjašnjenje Vatikanskih vlasti o postupku prekrštavanja Srpskog naroda. Ni do danas nije razjašnjena uloga Vatikana i odnos sa njemačkim nacistima kao i poslije ratna suradnja i pomoć da mnogi nacisti i ustaše emigriraju u Ameriku. U toku Drugog sv. rata više puta je intervenisala Jugoslovenska vlada u Londonu, ukazujući na ustaška zlodjela u NDH. Nepoznato je da li JB Tito išta rekao prilikom posjete Papi u Vatikanu 14.08.1944. Mogao je da pomene rad i ulogu Stepinca i da se zaštite Srbi. Najveće stradanje u Banijskom trokutu dogodilo se 06.10.1944. Logori Jasenovac i Baćinske Krečane radili su punom snagom na uništenju Srba. Po oslobođenju 1945.g. nove vlasti u Zagrebu bile su u dobrim odnosima sa katoličkom crkvom, potvrda o tome je i zajedničko prisutvo na vojnoj paradi JA 27.07.1945. g., Vladimira Bakarića i Biskupa A.Stepinca.

Najnoviji pokušaj da se o temi katoličke crkve prema Srbima razgovara. prije nekoliko godina pokrenuto je za vrijeme Patrijarha Irineja. Delegacije (BK i SPC) su se sastajale više puta da razgovaraju povodom priprema (BK i Vatikana) za proglašenja A.Stepinca za sveca.
Nakon velikih rasprava, delegacije su se dogovorile da se prema raspoloživoj dokumentaciji koju ima Vatikan o katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i ulozi A.Stepinca za vrijeme rata, daje na uvid jednom pametnom mladom studentu Srbinu da sačini doktorsku disertaciju i prezentira delegacijama*. Saznavši o ovom dogovoru, Papa Franjo povika, napokon dogovor, te s tim u vezi napisa pismeni nalog, da se raspoloživi materijali daju na uvid radi izrade disertacije. Međutim, nadležne službe unutar Vatikana stopirale su ovaj predlog iz nepoznatih razloga. To znači ni Pape Franje naređenje nije sprovedeno. Ovim bi završio pjesnikovu opasku o Vatikanu.

Pjesnik (kao prorok od prije 50 godina) pominje i grobnice, a nedaleko od crkve Sv. Petke u Slabinji postoji grobnica u kojoj je pokopano oko stotinjak Slabinjaca koji su u masovnom pokolju pobijeni 16.12.1943. godine od strane ustaša. Od navedenog broja žrtava oko 50 je djece starosti od jedne godine do 14 godina. Ta grobnica zaista zjapi razorena poslije 1998 godine od strane hrvatskih nacionalista (B.D i M.D.). U Republici Hrvatskoj ima oko 3000 uništenih spomenika. Rušenje Slabinjske grobnice je imalo i paganski karakter. Čekićari nisu sigurni da su pobijeni mrtvi. Upravo ponovo su ih oživjeli.

U vezi Slabinjske grobnice i spomenika pokretan je više puta zahtjev nadležnima za obnovu, legalizaciju, pitanju pristupa i dr., od strane Predstavnika i Predsjednika VSNM Općine H.Dubice M.Simića. Međutim, nije ostvaren nikakav napredak osim prikupljanja dokumentacije. Postoji zakonska regulativa po kojoj se rješavaju takvi zahtjevi. Npr. Ministarstvo branitelja to tretira kao komunalno pitanje. Općina neće da izvrši zakonsku obavezu da prijavi postojanje grobnice,da izvrši uvid, ne upućuje komunalnog redara na zahtjev VSNM i t.d. i riješi pitanje dokumentacije odnosno elaborata potrebnog za evidenciju u katastru. Po ranijim evidencijama postoji avio snimak grobnice. Simić misli da postoji još neki način kako bi se moglo riješiti pitanje grobnice i dva spomenika i ulica Janka Popovića u Slabinji. Generalno uzevši R.Hrvatska ima propise koji regulišu pitanja prava Srpske nacionalne manjine. Ti zakoni su pisani za Briselske salone. Ovdje vrijedi „naputak“ tzv. usmeno nepisano pravilo od strane nadležnih organa RH. Ne preduzimati ništa. I tako dan za danom, godina za godinom a od 2005 u Slabinji imamo preko 50 umrlih Srba. Pasivnost i nezainteresovanost SNV,SDSS, R.H. i dr. Preduzeto je sve od strane lokalnog VSNM ali nema rezultata. Ovoj temi oko grobnice dodao bi još nekoliko bizarnih tema koje govore o nama, našem nemaru i nebrizi. Sa vlasnikom katastraske čestice regulisan je bio samo posjedovni odnos a ne vlasnički. I sad dolaze na scenu unuci koji prodaju imanje i kompletnu k.č. na kojoj je grobnica. Zapravo prodaju kosti đedovog brata po ocu i babine (tetkine)kosti po majci. Da li ti mladi ljudi znaju šta se dogodilo blizo njihove kuće ?. I sada se preko noći mogu čuti krikovi djece prilikom pokolja. U pokušaju da se sanira nastala šteta, bilo je intervencija kod lokalne uprave (jer se u katastru vodi grob odnosno izgrađeno zemljište), prodavac je bio dužan pribaviti saglasnost lokalne uprave. Iz općine kažu postoji kupoprodajni ugovor i to je to. Kad im se kaže da je tamo masovna grobnica jednostavno to ne čuju. Ukazivano da je uz grobnicu postavljen pčelinjak i da rodbina i prijatelji ne mogu da održe parastos, nikom ništa. Kad ih upozorite da je grobnica ograđena bodljikavom žicom i da se sa jedne strane preko zida može prići, blijedo gledaju. Kad ime se uputi dopis da izađe komunalni redar kažu neovlašteno ste podnijeli zahtjev, etc.etc. Smisao navođenja ovih detalja je poruka kad nešto radite, to dovršite do kraja. Da je Narodni odbor Općine Dubice 1947.G. završio kompletan posao kada podignut spomenik, danas ne bi bilo problema. Da je MZ Slabinje prilikom obnove spomenika 1980.g. regulisala sve odnose kroz katastar, prolaz i dr. danas ne bi imali problema. Zaključiću sa ovim oko grobnice i pjesme.

A sada slijedi opis događaja koji imaju vezu sa crkvom Sv.Petkom i nekad i sad: Stravičan događaj od 16.12.1943. u kome na grozomoran način postradaše djeca Slabinje, njihovi roditelji i ostali Slabinjci, oko stotinu stanovnika od toga oko 50 djece starosti od 1 do 14. godina života.

Ustaše iz Dubice i Baćinskih krečana a u dogovoru sa nadređenim iz Jasenovca i drugima po komandnoj odgovornosti, odredile su datum 16.12.1943.G. da se u ranim jutarnjim časovima krene sa napadom na Slabinju. Dan ranije 15.12.1943. G., obavjestli su ustaške punkt – tabornik (Pl.) u Utolici oko 10.časova , da se sutradan kreće sa akcijom na Slabinju te naloženo da se povede računa o eventualnim pokretima partizana ili drugih naoružanih grupa koje bi mogle onemogućiti akciju u Slabinji. Istog dana 15.12.1943. obavještena je ustaška grupacija u Baćinu uz obavezu obezbjeđenja prevoznih sredstava i alata.

Na kraju obavjest je stigla u Slabinju u ustašku jazbinu. Treba napomenuti da se u toj kući nalazio ustaša po imenu Božo Mavrić koji je tu ubačen tri dana ranije (13.12.1943), radi izviđanja i prikupljanja obavještajnih podataka, kao i nadgledanje putanje partizanskih kurira, od relejne stanice br.19. (Popovića brdo) – Simića mlinište na Uni i Bajaličko mlinište sa Bosanske strane.

U Slabinjskoj ustaškoj jazbini nalazile su se osobe po imenu Marija, Milka i Matan.

Bili su jedinstveni u mržnji prema Srbima i imali veliku želju za osvetom*.

U popodnevnim časovima 16.12.1943. po završenom pokolju, ustaše su se okupile u porti crkve Sv.Petke, gdje su sačekali dolazak stražara koji su obezbjeđivale mjesto zločina. U porti i oko porte bilo je sakupljena stoka i više kola koja su bila natovarena sa opljačkanim stvarima i odjećom poklanih Slabinjaca. Jedna kola su bila natovarena sa sjenom, na tovaru sa sjenom nekoliko ustaša i ustaša P.Karagić sa svinjom koju je pokupio u selu koju je namjenio za božićnu pečenicu.*

U taj čas u portu dolazi muškarac star preko 60 godina po nadimku Matan, katoličke vjero ispovjesti iz Slabinje i goni kravu i junicu Srpkinje Stoje Bižić koja se još nije ohladila u grobu jer je možda zaklana prije pola sata. Matan je usput pokupio od komšije sjekiru koju držao na ramenu. Matan slavo dobitno kaže ustašama „evo vam ove srpske krave koje sam našao u polju“ i izrazio želju da sa ustašama ide u Dubicu. U Dubici je planiran doček za ustaše u gostioni kod Ridla.

Nakon kraćeg razgovora ustaša i Matana, vidjelice (svjedoci) nisu sve razumjeli ali su prepoznali ustaškog ćaću (M.Žaro), Šišu (I.Tadić), Božu Mavrića, ekipa koljača iz Jasenovca* u crnim kožnim mantilima i na motor kotaču je sjedio Beno Damjan i dr. Epilog tog događaja se završava sa ubistvom Matana i zakopavanjem u porti crkve Sv.Petke.

Kako je već navedeno, Matan je bio upoznat sa cijelom akcijom, jer je 16.12.1943. pomagao ustašama kod sakupljanja stoke i ostalih stvari. On je imao dosta vremena da obavjesti svoje komšije da se na vrijeme negdje sklonu i tako spasu živote. On to nije učinio. Ustaško ubistvo Matana možda je rezultat uklanjanja svjedoka, ali je još sigurnija varijanta da je Matan ubijen po dogovoru njegovih rođakinja koje su bile u velikoj mržnji sa njim i lošim odnosima. Matan je mislio da će sa kravama da obezbedi odlazak u Dubicu. Ustašama je bilo svejedno koga će da zakolju. U svakom slučaju radilo se o ustaško – ustaškom razračunavanju.

Stradanje Slabinjaca nekim čudom, kao da ih je zaštitila Sveta Petka, preživjelo je nekoliko Slabinjaca. Od toga dvoje koje su vidjeli događaj sa Matanom. Jedan svjedok (Jošo) u porušenoj štali Bižića na oko 60 metara od porte crkve Sv.Petke. Jedana žena (Sava) na zvoniku crkve. Jedna svjedokinja (Julija) na tavanu Đurčića kuće, imala je uvid na zbivanja oko grobnice i ceste. Jedana svjedokinja u Icitovića kući preko puta crkve Sv.Petke. Očevidac pokolja (Đusa) nalazila se u štali. kroz prosjek između planjki – zida gledala pokolj sa 40-50 metara od sadašnje grobnice. Zaklonjena iza vrata štale a pred vratima ustaša stražar koji je nadgledao provođenje Slabinjaca do grobnice. Dakle na metar razmaka. Treba spomenuti i dječaka po nadimku Tića, starog oko 14 godina da je navodno oštrim predmetom ispisivao grafit na zidu crkve Sv.Petke „Kolju nas Baćinci“*. Prije nekoliko godina, pregledao sam sve zidove crkve, zbog palog maltera sa zida nisam našao taj grafit, ali sam našao dva znaka sa istočne strane koji označavaju otpor*. Tiću su sigurno vidjeli njegovi mali rođačići koji su se nalazili van porte crkve. Dječak po imenu Jovo nalazio se uz zid crkve i u jednom trenu u dva tri skoka našao se živici i tako preživeo ovu tragediju Slabinjaca. Treba pomenuti i Ljubu koja se uspjela sakriti na zidanom plafonu crkve ispod krova, iznad oltara. Ona je poslužila i kao krunski svjedok na sudu u nekim kasnijim događajima. To je posebna priča*.

Zašto toliko pisanja o Matanu ?

Ove godine negdje u junu 2026. dolazi Vladika sa nekim odbornicima u portu crkve Sv.Petke u Slabinji radi određivanja mjesta za podizanje mobilne crkve. Te odredi mjesto. S obzirom da nije poznato gdje je pokopan Matan, mogli bi naići na njegove kosti što otvara etičko i pravno pitanje. Mnogi bi rekli da su kuće i gradovi podignuti na nečijim grobovima. Međutim, ovdje se radi o nekom tko je izdao Slabinjce odnosno Slabinjsku djecu i to bi bila velika uvreda za njih. A ako hoćemo i prema Svetoj Petki i hramu Sv. Petke gdje su svi postradali kršteni i vjenčani osim možda malog Milana Sartijana starog od oko 1 godine. Eto Matan bi dobio mobilni hram nad glavom. Ovo bi bilo ruganje Slabinjcima.

A sada nešto o našoj brizi i nebrizi i odgovornosti koja se odnosi prema imovini i hramu Sv.Petke. Više puta je pominjano otuđenje crkvenog materijala za koju su priloge dali vjernici. Kad pogledamo gdje su blokovi za zvonik i kako je materijal razvučen. Poslije završetka ratnih sukoba i progona Slabinjaca negdje 1998 selo Slabinju naseljavaju po razrađenom programu RH sa stanovništvom iz Bosne. Te im dodjeljuju kuće i imanja. Zapravo prije toga Republika Hrvatska donosi zakon o Područjima od posebne brige. To bi mogli prevesti ovako dok je Slabinjac odsutan, država brine o njegovoj imovini ?.

Naseljenici su samostalno birali kuće na kojima su nedostajali prozori i vrata ali su tražili prozore sa manjim otvorom, te je trebalo dozidati – smanjiti otvor. Oko prozora moglo bi se štošta opisati. To govori o onima koji žive u tim kućama. U tu svrhu dozidani su otvori sa po nekoliko blokova na pet kuća, ozidan jedan bunar i uzidana jedna garaža. Sad nećemo ići i skidati blokove. To je po onome Bog dao Bog uzeo. Ali da se zna. Uvijek sam se pitao kako je nestao prvi prozor.

Što se tiče krovne građe koja je bila pripremljena za izradu krovne konstrukcije za crkvu Sv.Petku u Slabinji, građu je „pozajmio“ sveštenik i izradio sebi krov na kući negdje u Boleču ?. S tim u vezi on je izjavio da će nadoknaditi materijal kada se bude radila krovna konstrukcija na crkvi*. Sad je prilika. Ovo bi mogao da razjasni onaj u čijoj je nadležnosti sveštenik, te da snosi su odgovornost jer je građa nabavljena od Slabinjskih parohijana. Drugo, odnos prema porti crkve Sv. Petka u Slabinji, kada je dopušteno 1992. G., (postoji ugovor o tome*), da se prokopa kanalizacioni kanal za odvod otpadnih voda i fekalija, bez odobrenja je izgrađena septička jama na crkvenom posjedu (porti), kako narod kaže ovo je urađeno za kantu meda. Kanalizacija prolazi desno od crkve i tu postoji šaht iz koga su se prije nekoliko godina razlijevale otpadne vode. Slučaj razlijevanja bio je prijavljen i sanitarnoj inspekciji. Toliko o brizi o crkvenoj imovini.

Donacije odnosno dobrovoljni prilozi za obnovu crkve u Kostajnici i Slabinji a i u drugim mjestima su doprinos uglavnom iz Amerike i domaćih vjernika. Primalac donacije i priloga treba da se odnosi kao dobar gospodar imajući u vidu kako se teško zarađuje Dolar. Nedavno je obnovljena crkva u Kostajnici i svečano osvećena 17.maja 2026.g. Stari ikonostas je uklonjen zbog skupog renoviranja i osvježenja ikona. Zamjena je izvršena knauf pločama. Lijepo je urađeno ali kopija ne može bi bolja od orginala. E, da samo znate koliko je muke bilo da se prikupe sredstva za ikonostas. Svaka ikona ima donatora i u čast nekog. Netko je 1973.g. tvrdio da je to dobro. Dakle to nije izdržalo ni sto godina. Saglasan sam da se o ukusima ne može raspravljati.

Nedavno sam pogledao spisak darodavaca koji je objavio na internetu „Odbor za obnovu ili podizanje instant crkve u Slabinji“. Lijep odziv, tko je dao hvala mu na tome jer ono što date uvijek je vaše. Ono što ne date pripašće nekom drugom. Tko ne da imaće uvijek opravdanje za to. Mislim da spisak treba prečešljati. Pogledati ranije darodavce koji se ne nalaze na spisku, npr. Antić,Antić Bosiljka, Mećava, Mećeva i dr. Neki nisu u zoni signala, a kako je napred navedeno treba se savjesno odnositi prema svakom prilogu. Pohvalno je što je novčana donacija dodjeljena od Pokrajinske vlade AP Vojvodine, kao i drugih. Bilo bi pohvalno i da R.Hrvatska priloži neki iznos, kao i lokalna uprava. A mogli bi nešto dati iz Njemačke s obzirom da je 105 Jeger divizija Wermachta upotrebljavala crkveni građevinski materijal (cigla,kamen,građa) za utvrđivanje položaja (maj 1945) na visovima iznad Slabinje.

Zaključno, povod ovog pisanja kako je napred navedeno je pjesma crkvi Sv.Petke u Slabinji i događaja oko nje, koja je proročki najavila neke događaje. U dobro planiranom pokolju (unapred određeno mjesto pokolja) Slabinjaca, crkva Sv. Petke je uključena kako primiriti narod jer tog ranog jutra 16.12.1943. ustaško obavještenje bilo da se trebaju svi okupiti u porti crkve „radi obavještenja i pokreta“.Narod je to povjerovao i skoro mirno i poslušno krenuo u nepovrat. Na sreću, nekoliko Slabinjaca je uspjelo da se spasi, mislim da je tu djelovala neka sila. Više ustaša je pretraživalo okolinu, portu i ulazilo u crkvu i nikog nisu vidjeli niti našli, oko crkve su odali kao slijepi. U svakom slučaju pojedinci smatraju da staru crkvu treba obnoviti, pogotovo jer je poznato da je u evidenciji Ministarstva kulture i medija RH, crkva Sv.Petke u Slabinji zavedena kao kulturno dobro i u Prijedlogu plana – Izmjene i dopune III izmjena i dopuna*, trebala da usvoji JLS u H.Dubici.

Tekst je zabranjeno umnožavati i objavljivati bez saglasnosti autora i Banije Online. (*) odnosi se na neke izvore.

Dragi čitaoci, kome nije jasan sadržaj neka dva puta pročita. U koliko ste zadovoljni sa opisom, bit će ih još. U svakom slučaju nalazite se na dobrom mjestu a to je Banija Online.

Zabilježio:
Mile Krajšnik
Na Malu Gospojinu 21.09.2026