Drvena fasada Bože Čubrića | Foto: Vladimir Jurišić
Iako je danas 77-godišnji Božo Čubrić iz Široke Kule nedaleko Gospića zahtjev za obnovu kuće uništene u ratu podnio u roku pa je ona i izgrađena, svake se zime doslovce smrzava u relativno novom objektu. Kako bi bar donekle doskočio studeni što se probija kroz zidove, kuću je jednim dijelom obložio drvima pripremljenima za grijanje.
- Premda je kuća bila brzo izgrađena, čini mi se da se štedjelo na vezivnom materijalu između cigli, radi čega su zidovi ostali porozni do tolike mjere da u unutrašnjost propuštaju sjeverac. Nemoguće ju je dovoljno zagrijati. Zato je već nekoliko godina izvana oblažem nacijepanim drvima, ali ta drva trošim kako zima odmiče, pa studen opet ulazi k’o u kakvom začaranom krugu: ne sjećam se zime za koje mi je kuća bila doista topla. Uvijek se u njoj smrzavam iako vatra gori dan i noć. Muka bi to velika svima bila, a pogotovu kad sa svakom godinom života sve teže podnosiš ozbiljnu ličku studen - pojadao nam se Božo na početku razgovora.
Naš domaćin živi sam. Ženio se nije nikada jer, kako sam kaže, punim je plućima uživao u životu, pa naprosto nije imao vremena razmišljati o bračnoj zajednici. A kad je napokon susreo osobu s kojom bi je mogao zasnovati, započele su ratne destrukcije: da sve bude teže, izabranica njegova srca bila je iz Gospića i nikako nije htjela poći za njim u Široku Kulu.
- Tako vam je, druže moj, propala posljednja prilika da se oženim i zasnujem obitelj; potvrdila se ona stara da izbirač postane otirač i evo me sad tu u opustjelom selu bez ikoga svoga. Često razmišljam o tome da je moglo biti drugačije, ali onda se sjetim svojih bećarskih dana i momačkih uživancija, pa me tješi spoznaja što sam ipak proveo lijep i buran život. Svejedno, da sam se oženio, ne bih sad kuću morao oblagati cjepanicama, živa bi me žena samo tako zagrijala - šali se Čubrić na račun svojih odluka u mladosti.
Kolika je potreba za ogrjevnim drvom, govori i to da mu za kakvo-takvo zagrijavanje samo jedne prostorije u kući treba najmanje dvadesetak metara drva. A da ožbuka kuću i napravi valjanu toplinsku izolaciju fasadom, sam nema novca
Sukobe započete 1990-ih Božo je proveo u Širokoj Kuli, tada na području tzv. SAO Krajine. Imao je oveće stado ovaca, pa ga nisu mobilizirali ni previše maltretirali, samo bi ceh krajinskim vlastima glavom platilo pokoje janje.
No kad je grunula Oluja, nije mu bilo druge nego napustiti stoku i pobjeći prvo preko brda do Udbine u Lapac zatim planinom u Bosanski Petrovac pa do Banjaluke. Ondje se ukrcao u autobus za Srbiju, doznavši od vozača da je krajnje odredište Priština.
Nije mu se to baš dopalo, pa je iz busa iskočio na ulazu na autocestu što vodi prema Nišu. Skrio se u kukuruzištu, noću dopješačio do Rume, a odatle dalje autostopom otputio do Kikinde.
- Dopao mi se taj gradić osrednje veličine, a posebno mi je odgovaralo što mu je stanovništvo bilo različitih nacionalnosti. Bilo mi je ondje dobro kojih dvadesetak dana, no onda je odjednom Arkanova paravojska izvršila raciju u potrazi za izbjeglima iz Hrvatske. Pobjegao sam pred njima u nekakvo polje, ali su me uspjeli pronaći i nasilu mobilizirati: odvezli su me u Erdut, pa strpali u autobus koji se zaustavio u Slavkovcu. Tamo sam opet pobjegao, pa završio u Belom Manastiru na pune tri godine. Nakon što je Podunavlje ponovno pripojeno Hrvatskoj, otišao sam za Sisak, a onda i u Knin, gdje sam proživio cijelo desetljeće. Kroz to mi je vrijeme na teret države obnovljena kuća u Lici koja je izgorjela iza Oluje, ali je i ona opljačkana ubrzo nakon dovršetka obnove, jer u njoj nisam živio. Da se sve nekako sredi i da se 2010. za stalno mogu vratiti u Široku Kulu, puno je pripomogao tadašnji pravnik u Srpskom narodnom vijeću Boris Milošević, na čemu mu i ovim putem zahvaljujem - prepričava nam Božo svoje putešestvije.
Čubrić danas preživljava s 340 eura penzije mjesečno: kad podmiri režije i kupi prijeko potrebne lijekove, za sve druge životne potrebe preostane mu jedva stotinjak eura. Kako bi mogao bar ponekad, u slučaju teže bolesti ili ozljede, otići do doktora, još održava krntiju od automobila staru više od 30 godina.
Nedavno je prilikom pada slomio palčanu kost na ruci, pa nije uspio nabaviti dovoljno drva ni za izvanjsko oblaganje kuće ni za nemoguću misiju njezina zagrijavanja pred ličkom studeni koja sve jače pokazuje zube.
Kolika je potreba za ogrjevnim drvom, govori i to da mu za kakvo-takvo zagrijavanje samo jedne prostorije u kući treba najmanje dvadesetak metara drva. A da ožbuka kuću i napravi valjanu toplinsku izolaciju fasadom, sam nema novca. Propali su i svi pokušaji da se to učini na teret države.
Stoku i perad više ne drži jer se o njima ne može brinuti, pogotovu kad navale vukovi i gladne lisice. Bašču ne obrađuje iz sličnih razloga: divlje svinje, lisice i jastrebovi ionako bi potamanili sve što bi u njoj izniknulo. Nedavno je oko kuće lutao i medvjed.
Svejedno, nema dana da Božo ne prohoda bar sedam-osam kilometara po okolnim šumama. Društvo mu pritom pravi njegova vjerna prijateljica i čuvarica imanja, ‘avlijanerica’ Sara. Ljudsko-pseći nerazdvojni par znade za takvih šetnji prikupiti ponešto gljiva za malo bogatiju trpezu, kao i dodatnu količinu drva potrebnih za zagrijavanje ili oblaganje njihove ‘vile propuh’.
- Nije mi lako živjeti i preživjeti u opustjelom selu, ali ne mogu se zamisliti igdje drugdje; tu sam rođen, pa tu želim i skončati. Kad sam se odlučio vratiti nakon prisilnog izgnanstva, mnogi su me od povratka odvraćali upozorenjem da će me ubiti. No ovdje je sve bilo po starom, s kim si bio dobar prije rata, ostao si dobar i sad. Moji prijatelji hrvatske nacionalnosti nikada me nisu ostavili na cjedilu, pomagali su mi na različite načine i izgleda da su te veze među nama neraskidive - završava svoju životnu priču domaćin iz Široke Kule.
