Zavoljela sam Gračac i Velebit - Angelina Kesić | Foto: Vladimir Jurišić
Dok mnogobrojna goveda mahom nepoznatih vlasnika nekontrolirano lutaju sjevernim obroncima Velebita i pritom nanose štetu svemu pred čim se nađu, četrdeset krava obitelji Kesić iz Gračaca brižno je nadzirano i ograđeno električnom ogradom.
Jedino tako odgovorni vlasnici znaju da stoka koja im donosi prihod što osigurava pristojnu egzistenciju cijeloj porodici neće uništiti ni okolnu prirodu ni tuđu imovinu, živu ili neživu.
- Dugo je trebalo da uhodamo posao: u početku je bilo više padova i promašaja od uspjeha, ali uz velik trud i puno rada sve je nekako došlo na svoje i sada doista možemo biti zadovoljni. Svojim smo govedima prije svega morali osigurati pašnjake, što preko države a što preko mještana koji ih ne koriste. Nešto zemlje smo i kupili, a čim smo u obližnjem Grabu iznajmili oveću štalu, ogradili smo pašnjake, pa pokrenuli proizvodnju sira i mlijeka. Započeli smo s pet grla i osnovali OPG, ali nam nijedan projekt temeljen na takvoj registraciji poslovanja nije prošao na državnim natječajima. Uvijek bi nedostajao kakav papir ili bi se našla druga administrativna prepreka. Zato smo sve, teškom mukom, morali financirati sami, a to nas je znatno usporilo u razvoju - objašnjava Angelina Kesić, četrdesetogodišnjakinja koja sa suprugom Milanom ima četvero djece: Maju, Saru, Mihajla i Aleksandra. Svi već idu u školu i vrlo su dobri učenici.
Životno partnerstvo bračnog para započela je susretom u jednom diskoklubu u Irigu: Milan je tada bio u izbjeglištvu u Sremskoj Kamenici, a Angelina je živjela u Rumi. Vjenčali su se nedugo nakon upoznavanja, a 2006. odlučuju iskušati sudbinu u suprugovu rodnom Gračacu.
- Kad smo stigli ovamo pod Velebit, sve mi je naspram moje Rume bilo jako čudno i jako pusto, to je u odnosu na Gračac ipak velik grad, sve buja od života po parkovima, ulicama, tržnicama, školama, igralištima. Dugo mi je trebalo da se naviknem na ovaj mir, ali sada, dva desetljeća od dolaska, upravo mi to odgovara, u gradskoj vrevi više ne mogu zamisliti svoj život, pa i da je riječ o mom rodnom kraju. Ukratko, zavoljela sam Gračac i Velebit - nastavlja naša domaćica.
Kesići su uzoran primjer mladog para koji je zasukao rukave, pa vlastitim upornim radom stvorio solidne životne uvjete cijeloj obitelji i to bez ikakve pomoći sustava, države i njezinih institucija
Stigavši te 2006. na Milanovu djedovinu, zatekli su imanje u katastrofalnom stanju: kuća bez vrata i prozora, struje nigdje, vode ni za lijek. Ni vlasnička dokumentacija i papirologija nisu bile uredne, kao ni kod većine objekata u Lici, pa njihovu zahtjevu za obnovu nije udovoljeno.
A kad su napokon, uz podosta peripetija sa suvlasnicima, susjedima i referentima, ‘sredili’ imovinsko-pravno stanje, rokovi za podnošenje takvih zahtjeva već su istekli, pa su se Kesićevi morali osloniti samo na sebe i svoj rad.
Poželjeli smo i od Milana čuti pokoju o porodičnim izazovima i borbi za život, ali nam je uljudno odgovorio da je za sve ionako zaslužna njegova supruga, da on samo odrađuje tzv. muške poslove koje mu “šefica pogona” dodijeli.
- Angelina će vam sve reći o našem OPG-u, ona ga je stvorila svojim upornim radom. Ja sam vam više za štogod popraviti, zakucati, sagraditi, odnijeti ili donijeti… ma, zapravo sam tek tehnička potpora, premda svakodnevna. Ali supruga i ja se odlično nadopunjujemo, pa uglavnom sve štima - kaže Milan.
Nas je s Angelinom na nedavno održanoj manifestaciji Jesen u Gračacu upoznala Dušanka Dautović, navodeći Kesiće kao zoran primjer mladog para koji je zasukao rukave, pa vlastitim upornim radom stvorio solidne životne uvjete cijeloj obitelji i to bez ikakve pomoći sustava, države i njezinih institucija.
- Milana znam otkako je bio dijete, a pamtim i kad ga je Oluja otpuhala u Srbiju s cijelom porodicom. Čuli smo i prije njegova povratka da se ondje oženio, a kad je sa svojom odabranicom ponovno došao ovamo, odmah se vidjelo koliko je Angelina vrijedna i lako se moglo zaključiti da njih dvoje imaju šanse izgraditi dobar obiteljski posao. Osim toga, brzo se privikla na našu tradiciju i stil života, pa se slobodno može reći da je prava Ličanka koja stvarno uživa u krumpirovim polama i kiselom kupusu sa suhim mesom. A njeni sirevi, oni su isto baš onako pravi lički. Ne čudi zato što smo je svi ovdje prihvatili kao svoju - oslikava nam Dušanka našu današnju domaćicu.
Koliko je truda i brižnosti Angelina uložila u obiteljsko gospodarstvo govori i to što svaka krava - pored kvalitetne ispaše na omeđenom i čuvanom prostoru - ima svoje vlastito ime, onako iz milja, kao da su gazdaričine kućne ljubimice.
Naravno, proizvodnja sira se na imanju Kesićevih odvija po najstrožim higijenskim pravilima i sanitarnim propisima, baš kao i mužnja mlijeka u nadziranim veterinarskim okvirima. Puno je truda, muke, ljubavi i brige u sve to uloženo.
- Voljela bih da barem u Novostima navedete nešto što me već dugo, kao vlasnicu jednog obiteljskog poljoprivredno-stočarskog imanja, tišti i žalosti. Prošla sam sve faze u stvaranju i razvoju OPG-a i vrlo dobro poznajem probleme pred mladim ljudima koji su se odvažili krenuti svojim putem na naslijeđenim očevinama i djedovinama. Konkretno, kad u velikim trgovačkim centrima i dućanima ispod u nas najuobičajenijeg voća i povrća, poput npr. jabuka, luka ili krumpira, pročitam da mu je zemlja porijekla Egipat, Albanija, Tunis, Nizozemska, Turska, Španjolska, Kina ili Italija, stvarno me srce zaboli: ne znam u čemu je problem, zar nije puno sorti našeg voća i povrća po kvaliteti i okusu među najboljima na svijetu? Čuj ti to, uvezli tone turskih jabuka, a naše trunu i propadaju, gdje toga još ima… - zaključila je naš gračački susret Angelina Kesić.
