
Ana Požar je rođena oko 1939. ili 1940. godine u srpskom selu Strmen pored Sunje. U jesen 1942. godine ustaše su upale u Strmen i susjedna srpska sela Crkveni Bok i Ivanjski Bok. Ana je tada imala dvije godine i zajedno sa porodicom i komšijama deportovana je u logor Jasenovac, a potom i u dječji logor u Sisku. Zahvaljujući članovima porodice uspjela je da preživi i da napusti logor.Nakon povratka u spaljeno selo, u jesen 1944. godine usledio je novi napad ustaša, kada je iz tih sela odvedeno i ubijeno preko 700 ljudi. Ana i njena majka uspele su da pobegnu prema slobodnoj teritoriji na Baniji, gde ih je jedno vreme krila i spasila hrvatska porodica Roksandić.
Nakon rata i završenog školovanja, životni i profesionalni put ponovo je vezao za mjesto njenog dječjeg stradanja. U Spomen-području Jasenovac prvobitno je radila kao kustos, posvetivši se prikupljanju građe i očuvanju sjećanja na žrtve.
Na čelu Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac nalazila se punu deceniju, od 1980. do 1990. godine. Njen mandat obilježio je intenzivan istraživački rad na terenu i dokumentovanje zločina.
Uoči rata 1991. godine, zajedno sa istraživačem Dragojem Lukićem, preuzela je od unuke Diane Budisavljević njen dnevnik radi objavljivanja, što je izbijanje rata sprečilo. Tokom 1994. i početkom 1995. godine pomagala je u obnavljanju devastiranog muzeja i pripremi izložbe,
Nakon penzionisanja nastavila je da živi u rodnom Strmenu, odakle se u medijima protivila istorijskom revizionizmu i zalagala se za individualno pamćenje svake žrtve.
