Od Male Gospojine u Glini … do Kolarca

- Znaš li ti, djevojko, što je Mala Gospoj'na – upitala me jednog ranojesenskog dana tetka Ružica, pristigla iz metropole.

- Znam, kako ne … zbor - odgovorila sam k'o iz topa.

Nije da mi je tetka bila dosadna pa sam lakonski odgovorila samo da je se otarasim. Ona bi svejedno ostala do zbora, zato je i došla, uostalom, kao i svakoga septembra. Iskreno sam rekla sve što sam znala o toj Maloj. U crkvu nisam zalazila, krštena nisam bila, o vjeroispovijestima jedva nešto znala, u kući se nisu svetkovali sveci – kažem i sad iskreno onako kako je bilo, zašto bih lagala da mi je netko nešto branio. Tko je uopće mogao zabraniti Malu Gospojinu u Glini? Nitko nije, koliko znam, ni pokušavao, jer je taj dan za stanovnike gradića najmanje imao vjerski karakter. Bila je to narodna fešta, može danas tvrditi tko god i što god hoće, ali baš je tako i samo tako bilo.

- Samo da ne bude kiše za Gospoj'nu – svako malo je netko zabrinut izgovarao, kao molitvu, nadu i molbu. I to ne dan uoči, nego se danima ranije komentiralo o vremenskoj prognozi prema odlasku ptica selica, ponašanju pasa i mačaka, kretanju prvih dimova iz seoskih dimnjaka, prvim maglovitim jutrima, nebeskim odrazima zalaska sunca. Znade kiša itekako pokvariti događaj, raspoloženje i zaradu.

- Eh, još da nema škole taj dan – dodavali smo mi, dječurlija, ne razumijevajući kako to grad može oživjeti, preplavljen ljudima, stokom, pridošlicama, gostima, pozvanima i nepozvanima, a mi moramo u školu, k'o da ne živimo u istoj varoši. Pa još kad smo čuli zvuk harmonike, tambure i bajsa kroz otvorene školske prozore … možda to baš nečiji otac svira, il' stric, a mi slušamo: kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad obim katetama … dok se dimi ispod ražnjeva i kotlova.


Nekad bilo, sad ostalo samo sjećanje, kaže Jagoda i dodaje:

Zato baš na taj sveti dan odlomak iz jedne sasvim drugačije priče:

A ispod dimnjaka danas … ako je jedan preselio na drugi svijet, samo će hrabri onaj drugi ostati sâm u kući, i taj star, nemoćan, zavisan od pomoći dobrih žena organiziranih u državne udruge socijalne brige. Dođu jednom-dvaput tjedno, unesu drva u hodnik, raspire vatru, sve pucketa čak i kroz dimnjak, ali, kad odu, onaj koji ostaje jedva održava toplinu, tutne tu i tamo cjepanicu na skoro utrnuti žar, štedi drva, zaboravi, nije mu važan stupanj topline, čeka vlastito totalno ohlađivanje. Nikad iz te kuće dima iz dva dimnjaka, onoga koji je izvijao priču o životu.

Ima veselih kuća i dvorišta, o da! Crvenih, žutih, zelenih, ljubičastih, narančastih fasada. Mladih domaćina, djece, psića, mačaka. Rijetko su to nasljednici onih ranoranilaca koji su već oko pet jutrom ložili. Ti su se odavno razišli po bijelom svijetu gdje drugi, jadniji i siromašniji, za njih lože centralna grijanja, dok oni za neke druge, od njih moćnije, rade drugačije poslove loženja i grijanja. Neki novi, do jučer im nepoznati mladi ljudi, pokušavaju zagrijati zidove na kojima su se donedavno nazirale crte njihovog odrastanja, one koje su povlačili majka ili otac, svaka dva-tri mjeseca, da bi se svi mogli uvjeriti kako dijete brzo raste. Iznad limenih krovova kuća koje bojom podsjećaju na lego-kocke, pogledom u oblake, stidljivo izbijaju dimnjaci. Iz njih tromo, sporo i lijeno poneki dim, vidljiv ujutro kad se loži peć za centralno, ako je na drva.

Iz veselih kuća ne izlaze veseli dimovi. Bilo bi to previše veselja u nevremenu. Nesreću uvučenu u zidove samo beskrajno vrijeme, put dima, može rasplinuti u oblake.



Autorica obje spomenute zbirke kratkih priča o Glini i Baniji obavještava, namjerno danas, na Malu Gospojinu, da će za 14 dana zbirka priča iz potresa biti predstavljena u Beogradu.

U četvrtak, 5. oktobra, u 18.00 sati, na Kolarčevom univerzitetu.

Objavit ćemo na vrijeme službenu pozivnicu, sad samo informacija za one koji mogu i žele, iz skromne, oblačne i sa mirisom kiše, glinske Male Gospoj'ne.