Na Baniji više nema ni ploče s imenom Male Vranovine | Foto: Vladimir Jurišić
Nekoliko mjeseci nakon što je 9. listopada prošle godine Europski sud za ljudska prava (ESLJP) presudio da je Hrvatska neučinkovitom istragom ubojstva Ljube Mamuzić povrijedila Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, o čemu su Novosti pisale, u javnost je istupio svjedok Milorad Vekić.
Podsjećamo, sedamdesetdvogodišnja Ljuba Mamuzić ubijena je 29. kolovoza 1991. nedaleko svoje kuće u selu Mala Vranovina pored Topuskog. Njeni sinovi posvjedočili su da je te večeri njihova majka izašla kako bi se pobrinula za stoku. Oko 19 sati i 30 minuta čuli su njene krikove i pucnjeve iz automatskog oružja.
Istrčavši iz kuće vidjeli su četiri-pet muškaraca, od kojih su dvojica bili u plavim, a ostali u kamuflažnim uniformama. Muškarci su zapucali u njihovom smjeru, a potom se izgubili u obližnjoj šumi. Kada su sinovi prišli majčinom tijelu, vidjeli su da joj je prerezano grlo, a jedna ruka odsječena, najvjerojatnije puščanim mecima. Kasnije je poznanik u blizini pronašao voki-toki i maskirnu kapu sa šahovnicom.
Izvidi o okolnostima ovog ubojstva započeli su tek 2006. godine, i to nakon što su braća Mamuzić protiv države pokrenula postupak za naknadu štete, navodeći da su njihovu majku ubili pripadnici hrvatskih snaga. Svi hrvatski sudovi, uključujući Vrhovni i Ustavni, odbili su njihove zahtjeve, zbog čega su se Mamuzići obratili Strasbourgu.
ESLJP utvrdio je da bi, s obzirom na izjave svjedoka i stvari pronađene na mjestu zločina, bilo očekivano da hrvatske vlasti provjere koje su postrojbe u kolovozu 1991. bile u blizini spomenutog sela te ispitaju njihove zapovjednike i pripadnike. Međutim, osim nekoliko osoba iz Male Vranovine, saslušan je još jedino bivši zapovjednik policije u Topuskom.
Ispitani M. K. izjavio je da su njegovi podređeni u lipnju 1991. odlazili na položaje prema obližnjim srpskim selima, uključujući i Malu Vranovinu. Međutim, ustvrdio je da su 28. kolovoza – dan prije ubojstva Ljube Mamuzić – hrvatska sela bila izložena napadima, te da se tog i sljedećeg dana nijedan njegov policajac nije uputio prema Maloj Vranovini.
Naime, nisu imali takva naređenja, a njemu nije poznato da su odlazili na vlastitu inicijativu. Iako je M. K. imenovao sedmoricu zapovjednika drugih hrvatskih policijskih i vojnih postrojbi prisutnih u to vrijeme u Topuskom i okolici, “domaće vlasti nisu poduzele nikakve daljnje radnje”, utvrdio je ESLJP. O nezainteresiranosti za rješavanje ovog slučaja dovoljno govori to što nikada nisu saslušani ni sinovi ubijene Ljube Mamuzić, neposredni svjedoci zločina. Također, između listopada 2010. i ožujka 2023. nije poduzeta nijedna istražna radnja.
Krajem veljače je na televizijskom kanalu beogradskog tabloida Kurir o slučaju govorio spomenuti Milorad Vekić. Kuća njegove obitelji u Maloj Vranovini udaljena je nekoliko stotina metara od doma obitelji Mamuzić. U ljeto 1991. tada četrnaestgodišnji Vekić bio je pripadnik seoske straže, a na dan ubojstva Ljube Mamuzić otputio se prema obližnjem položaju kako bi šatorskim krilom od vlage zaštitio naoružanje koje su postavili krajiški vojnici.
– Pred kućom Mamuzića začuo sam strašan krik. Zgrabio sam pušku i počeo se vraćati prema glavnoj cesti. Naspram vikendice Milana Ćelapa je u mom smjeru počela pucnjava. Na udaljenosti od možda dvjesto metara vidio sam tri čovjeka koji su klečali ili čučali na rubu šume. U ogromnom strahu uskočio sam u rupu za ukopavanje krompira i iz puške “papovke” ispalio tri metka. Potom je nastala tišina. Nakon kraćeg vremena čuo sam kako jedan od sinova Ljube Mamuzić traži majku. Tada sam se pridigao i otišao do njih. Okupili su se ljudi, kasnije su u šatorskom krilu pronijeli Ljubu. Znam da su prilikom pretrage terena pronađeni, mislim, Motorola, kapa sa šahovnicom, s prvim crvenim poljem, i dva najlona za zavoje – kaže Vekić za Novosti.
Njegovi inicijali spominju se u presudi ESLJP-a. Naime, među malobrojnim svjedocima koje su hrvatske vlasti ispitale, jedan je također ustvrdio kako je Mi. V. (po svemu sudeći upravo Vekić) pucao prema ubojicama te jednog navodno ranio, a navodi se i kako je Mi. V. isto ispričao još jednoj osobi. S obzirom na to, “vlasti su mogle provjeriti je li ijedan pripadnik hrvatskih snaga ranjen ili tražio medicinsku pomoć 29. kolovoza 1991. ili narednih dana”, primijetio je ESLJP.
Vekić za Novosti govori da su napadači pucali iz nekoliko različitih tipova naoružanja, uključujući jurišnu pušku kalašnjikov te automate Heckler&Koch i Thompson. Tvrdi i da su se razne osobe više puta o njemu raspitivale u Topuskom, no kako nikad nije dobio službeni zahtjev za davanjem iskaza.
Nedavno se, dodaje, preko odvjetnika obratio Državnom odvjetništvu RH te iskazao spremnost da svjedoči putem videolinka – naime, on danas živi u Beogradu – a kako bi “skinuo teret koji nosi trideset i pet godina”. Inače, Vekić je posljednjih godina bio angažiran u Fondaciji “Kapetan Dragan”.
Cilj organizacije nazvane po Draganu Vasiljkoviću, srpskom paravojnom komandantu koji je u Hrvatskoj osuđen zbog ratnih zločina protiv civila i ratnih zarobljenika, pomaganje je presuđenim ratnim zločincima i optuženicima za ratne zločine. Nezavisno o navedenom, u prilog Vekićevoj vjerodostojnosti što se slučaja Mamuzić tiče govori fakt da je njegovu priču još u listopadu 1991. objavio list Srpski glas iz Topuskog.
U tekstu naslovljenom “Pedalj veći od puške” također je navedeno da je Vekić u pucnjavi ranio jednog od napadača. U presudi ESLJP-a stoji i da izvidi o ubojstvu Ljube Mamuzić još traju. Njenu obitelj u Hrvatskoj i Strasbourgu je zastupala odvjetnica Slađana Čanković, koja za Novosti kaže da je “s obzirom na njegove izjave Vekić važan svjedok, pa bi hrvatski istražni organi svakako trebali tražiti njegov iskaz”.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"