Priče sa Banije: Žirovac

Malo banijsko selo sa velikim srcem, selo koje se sastojalo iz dvije cjeline, Donji i Gornji Žirovac. Asfaltni put je vodio kroz cijelo selo, a redovi imanja i domaćinskih kuća su svjedočili o vrijednoći ljudi iz ovoga kraja. Na početku sela je bila crkva čije kupole kao da su prkosile nebu, a ljudi iz Žirovca i iz okolnih sela su dolazili na molitve i sprovodili običaje u skladu sa srpskim narodom. Stanovnici Žirovca su pretežno bili povezani rodbinskom linijom, ali uzajamno poštovanje i međusobna saradnja na imanjima olakšavala su život u ovom brdsko - planinskom selu.

Zemlja je bila bogata u ovome kraju, voće i povrće je uspijevalo, a jedino čega su se bojali, to su bile elementarne nepogode koje su znale da unište rod i ostave seljake na milost i nemilost zimi koja je ponekad znala da bude surova u ovome kraju.

Uprkos velikom snijegu koji je znao da napada, narod je živio normalno, jer su koristili stare, ali još uvijek pouzdane naprave poput ralice i grtalice koje su čistile snijeg sa puteva u Žirovcu i okolnim selima.

Svaka avlija u Žirovcu imala je svoga psa čuvara, a kuće su zaključavane jedino preko noći. Kriminala nije bilo, a psi su bili tu da čuvaju od vukova koji su znali da dođu iz okolne šume i da zakolju neku ovcu ili jagnje. Vuk nije bio jedina štetočina u ovome kraju.

Žirovac je selo netaknute prirode, bogat životinjskim svijetom, a te životinje kada su bile gladne, dolazile su do kuća i uzimale su seljacima živinu i stoku. Tako je bilo i sa sokolovima i orlovima koji su se svakodnevno spuštali po seoskim dvorištima kupeći živinu i hraneći se njom.

Kroz selo je prolazila rijeka Žirovnica koja je bila prepuna ribe i rakova, a rakovi su bili jedino u čistim vodama i netaknutoj prirodi. Često su stanovnici Žirovca poslije radova na imanjima provodili pored rijeka i pecali su ribu i hvatali rakove, a zatim od njih pravili čorbe i pekli roštilj.

Na samoj rijeci bila je stara vodenica, koja je služila da se samelje brašno za stanovnike Žirovca, a znali su da dođu i iz okolnih sela da koriste ovu vodenicu.

Najveći praznik ovoga sela je bio Petrovdan, pa bi se na taj dan cijela Banija skupila ispred crkve u Žirovcu, znala je da se zapjeva po neka i da se nazdravi sa domaćom šljivovicom koja je bila ponos ovoga kraja. Svaka kuća u Žirovcu imala je svoj podrum sa domaćom rakijom, gdje je najviše prevladavala upravo šljivovica koja je i bila najveći proizvod ovoga kraja, ali bilo je tu i domaće kruškovače i jabukovače.

Karakteristično za ovaj kraj je bio način na koji su sušili meso, a to je bilo u podrumu i na tavanu. Meso se sušilo na dimu i promaji i to je trajalo preko cijele zime, pa kada su porodični praznici, domaći proizvodi se iznose na astale i svima je bilo ukusnije kada su znali da su proizvodi dolazili sa njihovih imanja.

Voće se skupljalo u gajbama, nešto je bilo za prodaju, nešto za pravljenje domaće rakije, vina, kompota, džemova i ostalih proizvoda od voća i povrća.

Svaka kuća u Žirovcu je imala stari kredenac koji su koristili za osnovne i svakodnevne namirnice, a kredenac iako je bio star, bio je praktičan, pa su u njemu mogli da stanu i hrana i piće i svo posuđe za jednu domaćinsku kuću.

Sa ganjkova su se vidjeli obrisi kuća u daljinu, sve ljepote ovoga kraja, nepregledno zelenilo, bogate njive i prepuni voćnjaci.

Bila su to zlatna vremena kada su nam sela bila puna, njive bogate i seoske škole pune đaka, bila su to vremena koja se pamte, obrisi Žirovca, ljudi koji se jednom rađaju, ljudi sa dušom.

Porodica Zarić

Porijeklo porodice Zarić je bilo iz Žirovca, a dok je Tadija otišao mlad u vojsku, Dmitar je ostao da održava imanje, da dočekuje i ispraća svoje goste. Domaćin čovjek prepun vrlina, čovjek koji je živio za Žirovac, ponosan na svoj rodni kraj. Porodična grobnica je bila u Žirovcu i svi članovi porodice Zarić su bili sahranjivani na porodičnom groblju. Samo groblje je imalo i veliki spomenik poginulim partizanima iz II svjetskog rata, spomenik koji opominje na stradanja ljudi iz ovoga kraja. Dmitrov i Tadijin otac je pješke išao na Sutjesku da se bori protiv Nijemaca i tamo je ostavio svoje kosti. Bio je to jedan od mnogih junaka iz ovoga kraja koji su dali živote za svoju otadžbinu. Ostale su samo humke koje opominju, da se ovi zločini nikad nezaborave, a svaka kuća iz ovoga kraja je bila zavijena u crno nakon drugog svjetskog rata, jer u Žirovcu su Nijemci imali logor za Srbe iz ovoga kraja, a Tadijina i Dmitrova majka je bila od rijetkih svjedoka koji su preživjeli te teške ratne godine i zločinačke ruke nacista koje su donijele nesreću ljudima iz ovoga kraja.


Dio iz rukopisa "Priče sa Banije"
Autor: Veljko Ostojić