Ilija Ivanović iz Gornjih Podgradaca kod (Bosanske) Gradiške u BiH, jedan od posljednjih preživjelih učesnik proboja iz ustaškog logora smrti Jasenovac, umro je 17. septembra u 91. godini.
Ilija je nakon ustaške ofenzive na Kozaru u junu 1942., sa 14 godina, odveden u Jasenovac iz svog rodnog sela zajedno s drugim brojnim civilima iz potkozarskog kraja.
U Jasenovcu, gdje je stradalo 27 članova njegove porodice, proveo je tri godine do proboja 22. aprila 1945. godine. Od oko 600 muškaraca iz logora Ciglana, proboj je preživjelo njih stotinjak. Ustaše su pobile one koji su ostali u logoru i nisu učestvovali u proboju. Isti dan počeo je i proboj logoraša iz Kožare; od njih 167 spasilo se samo 11.
O zvjerstvima u logoru i učešću u proboju dao je izjave brojnim medijima, a sve je opisao i u svojoj knjizi 'Svedok jasenovačkog pakla' koja je prevedena i na druge jezike.
U svojim iskazima naveo je da proboj iz logora nije bio kraj njegovom mukama. Ubrzo nakon izlaska naletio je na domobrana koji ga je predao ustašama. Njima je ispričao da je seljačko dijete iz sela kod Bosanske Gradiške, da su ga pokupili partizani da im čuva stoku i da je pobjegao od njih. Jedan od ustaša nije povjerovao u njegovu priču jer je i sam bio iz tog sela, ali ga nije htio otkriti. Ili kako je napisao:
'Odjednom preokret - ustaša izgovori riječi koje su zvučale nestvarno: - Ne boj se ti ništa! Ostaćeš živ! Poznajem ja dobro tvoga oca, mnogo sam s njim rakije popio. Ovaj ustaša, očito, nije bio kao oni u Jasenovcu. On je imao ustašku uniformu, ali nije bio zlikovac, bar tada se tako pokazao. Uhvatio me u laži. Jasno mu je bilo da nisam onaj za koga se predstavljam. O jednoj njegovoj riječi je ovisio moj život. Vratili smo se u bunker. Strepio sam od svakog njegovog pokreta i svake izgovorene riječi, ali on me nije odao'.
Kako nije mogao pobjeći, ustaše su ga povele sa sobom i pokušali utrapiti nekom seljačkom domaćinstvu da im bude sluga, ali su ih seljani odbili. Prihvatili su ga tek u kući Pavla Babića gdje su mu dali večeru.
'Dobio sam dobru večeru i otišao da spavam. Kad sam ustao, više nije bilo ustaša koji su me doveli. U toku noći su otišli, a došli su Nijemci. Niko nije znao ko sam. Svi su me ukućani zvali Stipom, a kada bih im bio okrenut leđima i zamišljen, morali su nekoliko puta da me zovu, dok bi se ja odazvao. Trebalo je da se naviknem na novo ime'.
Kako su mu se noge zagnojile, Pavlova žena i njemački liječnik očistili su mu i zavili rane, a sa seoskom djecom čuvao je stoku. 'U Rajićima sam ostao pet dana, a partizani su nas oslobodili 26. aprila', zapisao je Ilija koji se vratio u svoje selo.
Nakon rata Ivanović je bio učitelj u potkozarskim selima i profesor u srednjoj školi u Zenici. Dolazio je u nekadašnji logor, pa onda i u spomen područje.
'U dvije godine i deset mjeseci upoznao sam se sa svim stradanjima i zločinima u logoru. No ovdje više nema ničega što bi me na to podsjećalo. Sve je uništeno, nema nikakvih znakova postojanja logora, ni fotografija logoraša u lancima, ničega. Ovo nije nekadašnji logor, ovo je izletište. To je strašna greška‘, ocijenio je Ilija koncept jasenovačkog postava na komemoraciji 2013. godine. Ali tom prilikom poručio je i svima da razvijaju ljubav. ‘Učite svoje sinove, kćeri, unuke i tko ima praunuke, samo ljubavi, bez obzira na nacionalnu, vjersku i bilo koju drugu pripadnost. To je veliko zlo. To je najveće zlo', rekao je tada Ivanović.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"