Ćirilica nam je na respiratoru, braćo Srbi!

Za koji mjesec navršiće se trideset godina kako sam, prognan sa prostora latiničkog pisma, stigao na prostore ćiriličkog pisma. I na novim prostorima nastavio život.

Davno je to bilo kad sam mislio da Srbi u Hrvatskoj imaju ćirilicu, pa latinicu, pa onda i jednu i drugu. Davno je to bilo kad sam mislio da Hrvati u Hrvatskoj imaju latinicu, pa ćirilicu, pa onda i jednu i drugu. A u stvarnosti je i jednima i drugima ostala isključivo latinica. S ono malo ćirilice na kojoj je izlazio mjesečnik Prosvjeta Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. A izlazio je sve dok nije i sam stradao u tzv. obračunu sa „hrvatskim proljećem“, 1971. godine. Ravnoteže je uvijek moralo da bude.

A za Srbe u Srbiji mislio sam da oni imaju samo ćirilicu. Za druge, a znao sam da ih ima, nisam znao nešto posebno pouzdano. Do tamo… nešto kasnije.

U stvari, od djetinjstva sam mislio, kad je o pismima riječ, da je tako. Sve do pojave televizije i njenih prvih serija i filmova kojima je i mene, kao i bezbrojne druge po bivšoj zajedničkoj državi, na poseban, gotovo bajkovit, nestvaran način oradovljavala i preseljavala u prostore koji su mi bili isključivo sanjalačke, maštarijske imenice.

I tada sam se uvjerio da nije tako: mnoge serije koje su snimane u Beogradu – sve što je u njima pisano, pisano je na latinici, mnogi filmovi beogradskih filmskih kuća – sve što je u njima pisano, pisano je na latinici… Zbog čega? Pa zbog toga kako bi svi po Jugoslaviji mogli da čitaju šta piše. Iako je u tadašnjoj zemlji bilo mnogo više onih koji su znali i ćirilicu i latinicu. Mada se po tom pitanju ni bratstvo-jedinstvo, kao ni Srbi komunisti ne smiju zanemariti. Naprotiv…

Pošao sam u školu 1. septembra 1951. godine. U selu Jošavici, tadašnji kotar (srez) Petrinja, na Baniji, u Hrvatskoj. Bukvar – ćirilica. Računica – ćirilica. Na tablici, sa sunđerčićem, originalnim, morskim, koji nam je služio za brisanje, pisaljkom smo pisali crtice, a onda i prva slova – slova: ćirilička. Polovinom drugog polugodišta prvog razreda došao sam u rodno selo Komogovinu, kotar (srez) Kostajnica, na Baniji, takođe u Hrvatskoj – ista ona dva udžbenika, ista tablica, pisaljke… I sunđerčić, da se ne zaboravi. I tako oba prva dva razreda – sve ćirilica. Tek u trećem dolazi latinica.

A onda se u selu, krajem pedesetih godina, saziva zbor birača na kome se „biračima“ predlaže da se od prvog razreda, kao i u cijeloj Hrvatskoj, onoj s većinskim hrvatskim stanovništvom, najprije uči latinica, a u trećem ionako svi uče ćirilicu. Obrazloženje prosvjetnih vlasti bilo je da se tako znatno smanjuju troškovi štampanja posebnih udžbenika za škole u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom: pojedini dijelovi Slavonije, Baranja, Banija, Kordun, Gorski Kotar, Lika, Sjeverna Dalmacija…

„Birači“ se složiše. I ne samo u mojoj Komogovini, nego u većini sela sa, rekoh, većinskim srpskim stanovništvom. Međutim, bilo je sela u kojima „birači“ nisu marili za „jeftinije udžbenike“ – ostali su vjerni svojoj ćirilici.

I kako se to tada tako dogodi, tako i ostade. I od devedesetih s lupanjima ćiriličkih tabli po gradovima Hrvatske. A u Vukovaru posebno.

Naravno da sam, otišavši na dalje školovanje, sve pisao latinicom. Ali smo i u Osmogodišnjoj i Učiteljskoj školi u Petrinji jednu školsku zadaću pisali latinicom, drugu ćirilicom. U Učiteljskoj školi „lijepo pisanje“, u sklopu likovnog odgoja (vaspitanja), učili smo i na ćirilici.

Danas, ovdje, u izbjeglištvu, a posebno od odlaska u penziju (prije 16 godina), sve pišem ćirilicom. Ovdje sam uređivao novine koje su izlazile na ćirilici, sarađivao u listovima i časopisima od kojih je većina štampana ćirilicom. Dok mi portali tekstove pisane ćirilicom i dalje objavljuju na latinici. Iako čitalac može na svom kompjuteru da to „prebaci“ na ćirilicu… Mada… Moje skromne knjige i knjižice (ukupno ih je 16) štampaju se na ćirilici. Osim dviju: jedna je objavljena u Zagrebu, 2005, a druga u Beogradu, 2004. godine (obje iz nekakve srdžbe…). Nešto malko kasnije saznao sam da sve srpske knjige štampane latinicom negdje od tih godina pripadaju hrvatskoj književnosti, hrvatskoj kulturi – sve zbog latinice.

A kao neko ko se, rekoh, školovao uglavnom na latinici i objavljivao za života u Hrvatskoj na tom pismu, nemam ama baš ništa protiv latinice. Koliko sam samo plakata izradio na latinici, u stvari „rimskom kapitalom“. Na kojoj sam, u Petrinji, radio i na spomen-pločama sa svojim profesorom, akademskim slikarom Petrom Salopekom.

Međutim, Srbija je bila i jeste nešto drugo. A gotovo da je isto.

Mnogo se u Srbiji grafitnih olovaka i rezača, pera i mastila, pisaćih mašina i njihovih traka, mnogo kompjutera i njihovih „ketridža“, a o papiru da se i ne priča, zatim traka u emisijama radija i televizije trošilo i potrošilo na jadikovke, na uvjeravanja, na prijedloge, prednacrte i nacrte zakona kojim bi se ustoličila srpska ćirilica kao zvanično – i narodno i službeno pismo u zemlji Srbiji.

Ali – ne ide pa ne ide. Država neće pa neće!

I što je najinteresantnije, država uporno ćuti. Iako je ministarstvo zaduženo za kulturu i informisanje, kao ministarstvo dakle izvršne vlasti, napisalo, predložilo i dostavilo vrhu svoje izvršne vlasti kojoj pripada prijedlog vezan za ćirilicu. A odatle, koliko mi je poznato, ni da se pomjeri ka zakonodavnoj vlasti na razmatranje i usvajanje… Ili…

A za to vrijeme ćirilica polako nestaje. Iz dana u dan. Iz noći u noć. I ne samo da nestaje – ona je u bolničkoj postelji. Ona je, slobodno se može reći jezikom korone: na respiratoru! Jer dok prolazite kroz gradove i sela zemlje Srbije – malo toga piše na ćirilici:
– table na ulazima u te gradove i u ta sela, kao i na izlazima iz njih, ispisane su na sve moguće i nemoguće načine – tu je i ćirilice i latinice, i samo ćirilice i samo latinice;
– tako je i s putokazima. A pored toga neki su i iskrivljeni, razlupani, neki probušeni mecima, prekriveni granama, išarani sprejevima svih mogućih boja;
– idete ulicama Beograda i zagledate se u ispisane firme, robne kuće, prodavnice, radnje… rijetka je ćirilica. I mnogo je toga na engleskom jeziku. Srpski kao da je i ugašen i ugušen;
– izdavačke kuće s najtiražnijim izdanjima uglavnom svoja izdanja štampaju na latinici. I one, takve, latiničke, pripadaju, rekoh, hrvatskoj književnosti. U posljednje vrijeme, a prije korone, na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu gotovo da su u izboru najuspješnijeg domaćeg izdavača redovno pobjeđivali izdavači koji uglavnom štampaju svoja izdanja na latinici. Dovoljno je da se pogledaju njihovi izlozi, u Beogradu, na primjer – 90 odsto knjiga je na latinici;
– novi filmovi, serije – apsolutna je prevaga latinice;
– zagledate se u bilo koji kiosk – vidjećete da je većina dnevnih listova na latinici. Nedjeljnici su uglavnom, s časnim izuzecima, na latinici. O modnim revijama i listovima, kao i onima koji se bave hranom i pićem – oni su svi redom na latinici;
– reklame na svim televizijama su na latinici. Bilbordi takođe;
– etikete na teglama hrane, na flašama alkoholnih i bezalkoholnih pića su na latinici;
– gotovo sve privatne televizije su latiničke televizije. Kao i portali;
– na majicama srpskih sportskih klubova, u domaćim prvenstvima, vlada pravo šarenilo. S tim da prevladava latinica;
– još uvijek mnogi službeni akti pojedinih državnih i javnih institucija, preduzeća… pišu se latinicom;
– kad se, na primjer, uđe u prostore domova zdravlja, ambulanti, bolnica… sve se šareni od ćirilice i latinice…

I tako dalje. I, zaista, i tako dalje.

I kakav je zaključak, na kraju? Zaključak na kraju jeste ovaj: Srbi ne znaju ili neće da znaju ćirilicu! Uz časno izuzimanje onih institucija, udruženja i pojedinaca koji se bore, bore… Protiv koga? Pa ispada: protiv svoje države! A država možda i ne zna da ljepšeg pisma od srpske ćirilice Evropa nema! I možda ne zna da narod, da država tog naroda koja ne zna i neće da čuva i sačuva svoj jezik i svoje pismo, neće ni znati ni moći da sačuva i samu sebe.

A ta ista ćirilica, kao rodno, rođeno srpsko pismo, prikačena je danas, koronarnim rječnikom rečeno, na respirator.

Na respirator, braćo Srbi! I malo ko je obilazi. Kao da je puštena niz ladno Dunavo.