Usamljen podno Ćelavca

Namjlađi i najstariji stanovnik Vraca – Ilija Gaćeša | Foto: Vladimir Jurišić

Kada su djedovi danas osamdesetogodišnjeg Ilije Gaćeše davne 1901. izgradili kameni kućerak duboko u jednom velebitskom klancu, točno ispod prijevoja Prezid i vrha Ćelavac, zasigurno nisu razmišljali o tome da će u budućnosti cijelo to planinsko područje biti proglašeno zaštićenim parkom prirode.

- Živjeti u Parku prirode ima svojih prednosti, ali i nedostataka. Ne znam gdje još ima ovakve ljepote kroz sva četiri godišnja doba. Zaštićen od bilo kakvog zagađenja, industrije i otpada, živim u iskonskoj prirodi u kojoj se iz dana u dan prilagođavam munjama i gromovima, snažnim vjetrovima, žegama i dubokom snijegu. Ali kako život nikome nije bajka, i ja posljednjih godina prolazim kroz nedaće kojima ne nazirem kraja. Ne smeta me kad do kuće došetaju medvjedi, zavijaju vukovi ili se janjadi i kokošiju dočepaju sokolovi, orlovi, lisice; zvijeri su u ovoj surovosti bile prije ljudi i ovo je njihova zemlja. Ali kad mi štetu nanesu goveda što bez kontrole lutaju okolo uništavajući sve pred sobom u potrazi za hranom, e to me baš smeta - požalio nam se odmah Ilija.

Nekoliko pastira napasa svoja stada ovaca na širem području Parka, ali s njima Ilija nema nikakvih problema; štoviše, ovce krče zapuštena rijetka polja i vrtače pa na taj način odvajkada održavaju Velebit.

Dok ideja o Velebitu kao zaštićenom parku prirode nije nikome bila ni u primisli, u selu Vrace, smještenom na razmeđi Like i Dalmacije, živjelo je pedesetak stanovnika, a danas u njemu obitava samo naš domaćin

Gaćešin je problem vlasnik pedesetak goveđih grla, došljak iz Bosne i Hercegovine koji o stoci ne vodi nikakvog računa nego njegove krave bez čobana i kontrole lutaju okolo, nanoseći pritom štetu kome stignu.

I Ilija je iz tog razloga dijelove svoga imanja morao ograditi bodljikavom žicom, no ni to ne pomaže uvijek. Ne želi puno pričati o vlasniku goveda, boji se da bi moglo biti još gore ako mu se zamjeri.

- Velik mi je problem i pitka voda: vodovod postoji još otprije devedesetih, ali u cijevima popucalima od starosti nema dovoljno pritiska. Struju sam dobio tek prije osam godina, no s vodom nikako na zelenu granu, pa za svoje potrebe hvatam kišnicu u burad, a onu za piće dopremam ili iz Podkokirne kraj Gračaca ili s mjesnoga groblja. A za to mi treba puno snage i volje, ne znam ni sam koliko ću se moći tako opskrbljivati. Oni stari izvori u blizini odavno su presušili, a u glavni bunar ovoga kraja ljetos je upala divlja svinja i sad ga nema tko očistiti - objašnjava nam sugovornik.

Dok ideja o Velebitu kao zaštićenom parku prirode nije nikome bila ni u primisli, u selu Vrace, smještenom na razmeđi Like i Dalmacije, živjelo je pedesetak stanovnika, a danas u njemu obitava samo naš domaćin.

Ilijina supruga Marija umrla je još prije dvadeset godina u Beogradu, gdje su se sklonili pred ratnim turbulencijama, a njihova djeca - Miloš, Mario i Tanja - i danas sa svojim porodicama žive u Srbiji te oca posjećuju kad i ako dospiju.

Do tragičnog sloma SFRJ Gaćeše su živjeli u Zadru, gdje je Ilija bio regionalni direktor poznate sarajevske rent-a-car tvrtke Unis. Kad je počela okupacija dijelova teritorija Hrvatske, radio je još godinu-dvije, ali kako su životne prilike za sve, uključujući i građane srpske nacionalnosti, postajale sve gore i neizvjesnije, zaključili su da će radije otići nekamo prije još ozbiljnijih nevolja.

Ta je njihova odluka gotovo preko noći sprovedena u djelo, čim su im ulazna vrata u stan urezanim križem obilježena kao ‘srpska’.

- Bila je to baš dramatična atmosfera, preko noći smo gubili prijatelje, djeca u školi prestala su se družiti među sobom, nestalo je osmijeha i radosti po ulicama, prestala ćaskanja susjeda i komšija. Sve je bilo nekako potmulo, turobno i napeto. Budući da je moja Marija već bila bolesna, znao sam da više nemamo što čekati. I jedan moj dobar prijatelj Hrvat, obućar inače, kazao mi je da moramo pobjeći, jer da ovo ovdje neće za nikoga dobro završiti. To je bila kap koja je prelila čašu, pa smo ostavili sve i jednostavno otišli. Iako nam, nasreću, nitko ništa nažao nije učinio, klima je bila takva da smo morali otići. Strahovali smo previše što bi se moglo zbiti ako ostanemo - prisjeća se Ilija.

U Srbiji su se petnaestak godina snalazili kako su najbolje znali, a onda se, pomiješanih osjećaja, vratili u Vrace, na ovu Ilijinu djedovinu usred Velebita i sada zaštićenog prirodnog parka.

- Krova na staroj kući uopće nije bilo, a stropovi su propali pod kišom i snijegom koji su dodatno, osim ratnih i poratnih pljačkaša, učinili svoje. Nova je pak kuća, podignuta 1955., potpuno izgorjela. U međuvremenu, od našeg povratka do danas, umrli su moji roditelji i moja supruga pa sad živim posve sam u pustom selu usred veličanstvene no surove planine. Država mi je obnovila kuću, pa nekako klapa sa smještajem iako sam se petrolejke riješio tek 2018., kad je stigla struja. A hoću li ikada više imati pitke vode u kući ili kraj nje, to ni sam još ne znam - sumira novopečeni pustinjak svoju svakodnevnicu, ističući kako mu je jedna od glavnih briga pažljivo rastegnuti tristotinjak eura penzije koju je zaradio za svojih 37 godina radnog staža.

Bez pomoći djece teško bi u tome uspijevao, pogotovu kad dođe sezona ogrjeva i kad duga zima zatraži od prirode da miruje i ne buja. Ilija vrt već neko vrijeme ne obrađuje, ne dopuštaju mu to godine i zdravstveno stanje, pa ni zimnice više nema.

Ipak, vedrina, vitalnost i nekakav prirođeni optimizam ovog otpornog čovjeka ne jenjaju samo tako, pa naš susret zaključuje.

- Napišite vi slobodno u tim vašim Novostima da sam ja istodobno i najstariji i najmlađi stanovnik ovog sela… bit će zato što sam jedini!

Vladimir Jurišić; Portal Novosti