Čedomir Višnjić | Foto: Jovica Drobnjak
Kad sam prije tridesetak godina, usred ovog posljednjeg rata, krenuo u arhive, smatrao sam da je ključna stvar objasniti kako je to i zašto KPH (tadašnji SDP) mogao nas Srbe, koji smo ga u prošlom ratu doveli na vlast, izručiti onima koji su se u svom programu otvoreno pozivali i oslanjali na reviziju istorije Drugog svjetskog rata, žrtvujući nas još jednom. Prateći smjer kretanja, morali smo onda i mi na površinu izvesti skupinu intelektualaca, partizanskih prvoboraca koji su u proljeće 1944. godine, kad je konačni ishod bio svakome jasan, odlučili preći na stranu poraženih, jer više nisu mogli gledati stradanje naroda, kaže, između ostalog, istoričar i politikolog Čedomir Višnjić, inače jedan od naših najboljih poznavalaca srpsko-hrvatskih odnosa.
Čedomir Višnjić, rođen je 1960. u Ogulinu, odrastao u svom selu, Donjim Dubravama. Na toj relaciji je završio osnovnu školu „Rade Janjanin“ i gimnaziju „Đuro Kosanović“. U Zagrebu je diplomirao na Fakultetu političkih nauka. Poslije toga se samoobrazovao. Od 1993. godine aktivan je u obnovljenom Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta“ kao urednik i dugogodišnji predsjednik. U dva mandata je vršio dužnost pomoćnika ministra kulture u Vladi RH, za knjigu i izdavaštvo. Danas se bavi knjigom kao čitalac, urednik, kolekcionar i autor. Objavio je osam knjiga posvećenih istoriji Srba u Hrvatskoj: „Kordunaški proces“ (dva izdanja), „Partizansko ljetovanje“, „Vreme sporta i razonode“, „Glas sa granice“, „Srbi u Hrvatskoj 1918-1941 - anotirana bibliografija“, „Srbobran 1901-1914“, „Dvadesete“ (knjiga prva) i „Dvadesete“ (knjiga druga).
Urednik je Izdavačke djelatnosti Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Zagreba.
Nakon proučavanja istorije Srba u Hrvatskoj, od Kordunaškog procesa iz 1944. preko posljeratne sudbine partizanskih srpskih vođa, do sedamdesetih godina prošlog vijeka, vratili ste se u dvadesete godine dvadesetog vijeka. Zašto?
Pa zato što nema kraja putu unatrag na vremenskoj skali, ako autor želi objasniti serpentine i slijepe ulice današnjice. Kad sam prije tridesetak godina, usred ovog posljednjeg rata, krenuo u arhive, smatrao sam da je ključna stvar objasniti kako je to i zašto KPH (tadašnji SDP) mogao nas Srbe, koji smo ga u prošlom ratu doveli na vlast, izručiti onima koji su se u svom programu otvoreno pozivali i oslanjali na reviziju istorije Drugog svjetskog rata, žrtvujući nas još jednom. Prateći smjer kretanja, morali smo onda i mi na površinu izvesti skupinu intelektualaca, partizanskih prvoboraca koji su u proljeće 1944. godine, kad je konačni ishod bio svakome jasan, odlučili preći na stranu poraženih, jer više nisu mogli gledati stradanje naroda. Tako je nastao „Kordunaški proces“. A kako je za taj rat, inače konstitutivan za samosvijest naših ljudi, vezano i pitanje zajedničke države, nije bilo alternative povratku u 1918., obilasku Krfa i kuće Krsmanovića. Tako su nastale „Dvadesete“. Moglo bi se reći, nakon komunizma u domaćoj verziji, teme prvih triju knjiga, trebalo je izmjeriti i drugi stub-nosač našeg identiteta – Jugoslaviju i jugoslavenstvo.
Prva vaša knjiga „Dvadesete“ ima podnaslov „Propali izlet potpukovnika Maksimovića“, a druga citira Ljubomira Micića („Hvala ti, Srbijo lepa“). Zašto ste se odlučili za ovakve podnaslove?
Čuveni tekst Ljubomira Micića objavljen u „Zenitu“ u ljeto 1925, osim autorovog ličnog razočaranja u javnu i političku Srbiju, ima i partijsko-politički kontekst; on je reakcija na silazak s vlasti u Beogradu Srba iz Hrvatske i njihovog vođe, a Micićevog zemljaka, Svetozara Pribićevića. Kako je druga polovina dvadesetih snažno obilježena kvarenjem unutarsrpskih odnosa, taj mi se (pod)naslov učinio dobar za drugu knjigu.
Složeniji je slučaj prve knjige. Potpukovnik Maksimović je bio komandant onog puka srpske vojske koji je bio poslan vozom da pokuša zaustaviti napredovanje italijanske vojske prema Rijeci krajem 1918. Putujući vozom kroz socijalno uzavrelu Hrvatsku oni su sretali vozove pune demobilisanih austrijskih vojnika, dojučerašnjih neprijatelja, sad novostečene braće, koji su išli svojim kućama. A oni su, nakon pobjedničkog marša iz Soluna, išli da brane taj njima daleki i strani dio Hrvatske. Htio sam i tim podnaslovom da naglasim distancu između svjetova, tih srpskih vojnika, s kojima kao mlad oficir putuje i Stanislav Krakov, i Hrvatske u koju ulaze. Distancu koja će se svakim danom širiti u provaliju.
Kako izgledaju srpsko – hrvatski odnosi dvadesetih godina u odnosu na one poslije Drugog svjetskog rata, odnosno ratova devedesetih godina?
Događaji i procesi su hronološki i uzročno-posljedično snažno povezani i utoliko je lako odgovoriti na ovo pitanje. Hrvatsko-srpski odnosi su u cjelini proizlazili iz vjerske distance u periodu doseljavanja Srba, a u 20. vijeku iz pripadanja različitim evropskim vojno-političkim formacijama. Hrvatska se Jugoslavijom spašavala od ishoda svjetskih ratova, a mi Srbi smo se potrošili čuvajući tu državu koja nas je okupljala u svojim granicama. I kad se pogleda na prošlost tako odozgo, kakvi će biti hrvatsko-srpski odnosi? Bilo je predaha, koje neki i danas veličaju, ali u cjelini priča nije valjala. Uloga čuvara države je odgovarala našoj civilizacijskoj ljenosti i zatvorenosti, a sad kad je došao konačni obračun, kukamo. On možda jeste nepravedan, ali bojim se da je zbir – tačan.
Podvig naroda i mitropolita Amfilohija
Pratite li dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije? Kako vidite stanje u pojedinim državama? Kakva su vaša saznanja o Crnoj Gori?
Crnu Goru pratim ovlaš. Više navijam nego što analiziram. Pokušavam pronaći svoj put informisanja, mimo službenih Zagreba i Beograda, pa i mimo vaše državne televizije, koju ponekad pogledam. Ušli ste mi ponovo na političku kartu podvigom naroda i mitropolita Amfilohija, nad kojim sam strepio, kao i svi mi u daljini, kojima ne treba ni kamenčić s budvanske plaže, a znamo da je bolje kada je braće više. Pratim i sad kako su se udruženi okomili na mitropolita Joanikija svi oni koji su ratovali s njegovim prethodnikom. Ja kao Srbin iz Hrvatske zaista nisam ravnogorac, ali poticati danas taj stari rat i njegove podjele može samo neko ko nam ne želi dobro. Da ne zaboravim spomenuti da sada imamo ovdje u Zagrebu jednog dobrog Crnogorca i Srbina i dobrog čovjeka, mitropolita Kirila Bojovića koji nas povezuje najdubljim nitima. Uostalom, od nas danas preostalih Srba u Hrvatskoj, niko nije došao ni iz Kladova ni iz Zaječara, svaka čast tim lijepim sredinama, svi smo mi negdje odozdo.
Broj Srba u Hrvatskoj je danas pao na omiljenih Tuđmanovih tri do četiri posto. Šta su uzroci egzodusa Srba u posljednjih nekoliko desetina godina. Koliko je tu srpske krivice i odgovornosti, a koliko ostalih faktora?
Pitanje je na mjestu jer genocid nije jedinstven odgovor na njega. Kada bih morao procijeniti da li je naših ljudi više nestalo u zločinu ili u asimilaciji u mirnim periodima, ne znam što bih odgovorio. Vjerovatno je najefikasnija bila upravo ta kombinacija. Ne treba zaboraviti da je neka vrsta straha, ne onog kukavičkog, već graničarskog iščekivanja, onog u kostima, u temelju psihologije Krajišnika. U lektiru svakog od nas svakako bi morala ući Bucatijeva „Tatarska pustinja“. A sudbina Krajine je bila takva da je odlazak uvijek bio cilj. Pročitajte ranog Ćopića pa ćete taj čemer naći i u bosanskih Krajišnika. Što se tiče krivice nas samih, ne pronalazim je u naših seljaka, intelektualci su bili ti koji su umirali u ljepoti zajedništva i svakoj su sjekiri koja je ulazila u našu šumu davali držalicu. Nije bilo hrabrosti, naročito u 20. vijeku, da sami o sebi slobodno i u kontinuitetu mislimo, ako ništa drugo, to je sigurno naš dio krivice.
Kakva je budućnost Srba u Hrvatskoj?
Zna se kako dugoročno stoji sve na ovom svijetu. Pa ni naše pitanje nije od kratkog roka, otegnuće se to nestajanje. Ono što se meni u našem slučaju čini zanimljivim i poticajnim, to je spoznajna tačka, mimo nacionalno-državnih teleologija dominantnih u postjugoslavnskim društvima. A što se tiče naroda, važno bi bilo da Srbi u svom zavičaju sačuvaju svoju zemlju. I za njih će sve izgledati drugačije kad oni ili njihova djeca prevaziđu fazu siromaštva i bijega od njega. Tada će se kao jedno od prvih pitanja ili potreba, otvoriti pitanje starog kraja. Ne samo Lika, Kordun i Banija, nego i većinska južnoslavenska društva i države postaju vikend prostori. Novac i moć su negdje drugdje, a ovdje se dolazi na godišnji odmor i u penziju. A tu Una i Korana imaju što ponuditi.
Od Nikole Tesle do patrijarha Pavla
Koji su najznačajnije ličnosti u kulturi i nauci Srba ih Hrvatske nekad i danas?
Sam vrh je lako imenovati, on se vidi izdaleka, na njemu su Nikola Tesla i Milutin Milanković. A iza njih je dugačka kolona ljudi svih struka i vještina; od Sime Matavulja i Vladana Desnice do Vladimira Beare i Nikole Plećaša; od Stojana Aralice i Vojina Bakića do Pere Kvrgića i Petra Kralja; Orfelina i Solarića do braće Micić… Sjetimo se sela Majske Poljane, o kojem je prije nekoliko godina bilo priče zbog katastrofalnog potresa, koji je njihovu drvenu crkvicu satro u prašinu. Iz tog su sela ne samo zenitistička braća, nego i Kurepe matematičari i vajar Simeon Roksandić. I da ne zaboravim jedno pojačanje s juga, svijetli lik svoje Crkve i naroda, Bokelj, a vladika gornjokarlovački, Simeon Zloković. I neka na kraju hoda pogurena silueta Pavla Stojčevića.
Koliko Srbi danas participiraju u vlasti na lokalnom i na državnom nivou?
Upravo smo rekli da je demografija mač koji nam visi nad glavom. I ona prava koja nam slovom manjinskih zakona pripadaju, ugrožena su. A manjinski zakoni u Hrvatskoj su skrojeni po našoj mjeri i za nas. I to tako da ta ključna manjina, s kojom se i zbog koje se ratovalo, ponudi maksimum demokratskog legitimiteta državnim vlastima, a da joj to bude plaćeno u razumnoj mjeri. U jednom trenutku je izgledalo da to može biti ozbiljan paralelni podsistem, ali danas je uglavnom sveden na plaćanje u novcu. Do kad će to tako trajati, neizvjesno je.
Kako u praksi izgleda školska i kulturna autonomija Srba u Hrvatskoj?
Kulturna autonomija ima više šanse jer je zadana nastojanjem Hrvatske da se što više udalje od svega srpskoga i jugoslavenskog. To ostavlja prostor koji smo mi u „Prosvjeti“ koristili u svom radu. S tim da se mi ovdje dijelimo na malobrojnu nacionalnu struju, uglavnom oko „Prosvjetine“ informativno-izdavačke djelatnosti, i uticajniju u javnosti, hrvatsko-jugoslavensku oko „Novosti“, koja je potrebna našoj politici. Ali može se reći, ako Srbin u Hrvatskoj riješi pitanje od čega će živjeti, njegova kulturna sloboda izbora je ozbiljna. Drugačije je to s obrazovnim sistemom. Hrvatski nacionalizam je klasični nacionalizam 19. vijeka i on državu gradi prosvjetom. Naš podsistem temelji se na volji ljudi da se izdvoje iz svoje sredine, u koju su se jedva uklopili, i upišu djecu u nastavu na srpskom. Što je, naročito u gradskim sredinama, uglavnom neprolazna prepreka. Ako to prođete, onda imate pravo na udžbenik matematike na ćirilici i skroman program nacionalne književnosti.
Čime se rukovodite u svojoj uredničkoj i izdavačkoj djelatnosti?
Najradije bih odgovorio jednom rečenicom: rukovodimo se principom i politikom jedinstva srpskog kulturnog prostora. Ipak ima još toga; moramo se brinuti i na svjetlo sunca iznijeti potisnutu, skrajnutu, utuljenu baštinu Srba iz Hrvatske; jedini smo izdavač koji kao svoju razumije jugoslovensku baštinu 20. vijeka; otvoreni smo prema kulturnim sredinama u nama matičnim zemljama, Hrvatskoj i Srbiji, ali imamo saveznike i u „ostatku“ JU prostora.
Koja su najznačajnija izdanja SKD „Prosvjeta“?
Najznačajniji rezultat rada „Prosvjetinog“ izdavaštva nije ni ova ni ona pojedinačna knjiga već okupljanje skupine autora, književnika i intelektualaca oko ove izdavačke kuće, svjesnih svog identiteta, ili ovog sloja svog identiteta i koji su prigrlili ime i poziciju Srbin iz Hrvatske. Neovisno da li žive u staroj domovini, u Srbiji, u svijetu. Spomenuću pjesnike: Nikolu Vujčića, Miloša Kordića, Đorđa Nešića; sada već pokojne Nešu Devetaka, Luku Štekovića, Zdravka Krstanovića, Simu Mraovića; prozne pisce Jovu Radulovića, Dragu Kekanovića, Mirka Demića. A da ja ipak moram izdvojiti nešto iz objavljenog, izabrao bih izabrana djela istoričara Mite Kostića, komplet i monografiju „Zenit“, „Luk i vodu“ Đorđa Nešića, ratni dnevnik Nenada Kosovića, sabrana djela Grigora Viteza.
Vi ste i bibliofil. Koliko važnih i rijetkih knjiga ste sakupili i koje su najvažnije, a koje su vam najdraže?
Hvala na ovom prijateljskom pitanju. Kad čovjek radi urednički posao, sam se bavi pisanjem, stvaranje lične biblioteke i bibliofilija predstavljaju svojevrsno zatvaranje kruga. A pomalo je to i generacijska stvar. Svi mi koji volimo, bavimo se i čuvamo srpsku knjigu, započinjali smo s Hrkalovićevim katalogom, bibliografijama Stojana Novakovića i Georgija Mihajlovića. Kako je to široka tema ja sam se specijalizovao za staru knjigu Srba iz Hrvatske – srpsku knjigu u Hrvatskoj. Ona je bila naročito ugrožena, barem koliko i njeni čitaoci. Izdanja Srpskih štamparija u Zagrebu i Dubrovniku, Matice srpske u Dubrovniku, izdavačko-knjižarskih kuća, Vasić, Ćelap, Trbojević, danas predstavljaju raritete i kapitalni trag kulture ovog dijela našeg naroda. Svaki Orfelin, Solarić, knjiga iz 18. vijeka, događaj je u našem svijetu, i ja svoje pažljivo čuvam. Do sad sam ih jednom javno izlagao. To je sport koji donosi veliko zadovoljstvo, ali i patnju jer se biseri pojavljuju rijetko i skupi su. Jer svi mi znamo što imamo, ali znamo i što nam fali.
Bavili ste se i građevinskim nasljeđem Banije i Korduna (izložba „Iz srca hrasta“). Šta je spaseno na tom polju, i šta se još može spasti?
Tradicijsko graditeljstvo je važan dio baštine svakog kraja i ono primarno ovisi o tome što priroda nudi kao materijal dostupan za gradnju; kamen, drvo, zemlju, slamu… na Baniji, zemlji vode i šume, i, u nešto skromnijoj mjeri, na Kordunu, taj materijal je plemenit – hrastovina. Nastala pod različitim uticajima, iz srednje Evrope i s istoka, oponašajući graničarski čardak, banijska kuća predstavlja veliku vrijednost naše tradicijske kulture. Hiljade tih kuća svih ovih godina trunu po napuštenim banijskim selima, drže se nekako dok krov izdrži, ali mnogima se više ne može prići, šuma polako guta i vraća svoju imovinu natrag. Dio tih kuća se budzašto rasprodaje zbog visoke cijene stare hrastovine, njome se opremaju turistički objekti i privatne vikendice. Jedna takva stara kuća iz sela Komora kraj Dvora na Uni, preseljena na novu lokaciju, predstavlja zgradu maloprije spomenute biblioteke. A mi kao organizacija pokušavamo da obnovimo i održimo na Uni jedno etno-selo pod našim imenom. Tragično nedovoljno, ali to je ono što možemo u ovom trenutku.
Kojim periodom iz istorije Srba u Hrvatskoj se sada bavite?
Mnogi će pomisliti da je ovo prigodno smišljeno, a zapravo je živa istina. Upravo radim drugu knjigu bibliografija „Srbobrana“, lista koji je bio živa slika i srce srpske zajednice krajem 19. i početkom 20. vijeka. Bilo je to vrijeme žestokih međunacionalnih polemika i između hrvatskih pravaša i ovog lista. Pravaši su Srbima u Hrvatskoj poricali ime i pravo na postojanje. Prednjačio je, dakako, Ante Starčević, dok je bio živ. Njegov jezik je bio tako otrovan da je to naljutilo i zakletog zagovornika srpsko-hrvatskog zajedništva Jovu Sundečića. On je u „Glasu Crnogorca“ početkom 1892. odgovorio Anti stihovima: Brani svoje; / Ante, - to je / Pravo i pošteno: / Al ne viči – / I u tuđe svetinje / ne tiči!?
Sundečiću su zahvalnicu poslali visoki predstavnici vremena: episkop Nikodim Milaš, mitropolit Sava Kosanović, biskup Štrosmajer, ali i 60 najuglednijih cetinjskih građana, a „radi njegove muške obrane srpskog imena i obraza srpskog“. Pa nek' neko onda kaže da nas stare hartije ničemu ne uče.
Foto: Jovica Drobnjak
Kontakt telefon Udruženja Banijaca
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"