Priče iz izbjeglištva #4: Neprijatelj koji se nikada nije predstavio

Nakon "Bljeska” i "Oluje” s mnoštvom naroda iz raznih krajeva Hrvatske odlazile su i desetine sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Među njima je bio i otac Savo Počuča, paroh u Okučanima. Njegov otac, rodom iz Like, i majka, Ruskinja iz Ukrajine, upoznali su se na prisilnom radu u nacističkom logoru u Austriji za vrijeme Drugog svjetskog rata. S ocem, majkom i dvjema sestrama živio je u Kutjevu gdje se rodio 1947. godine.

"Roditelji nama deci nisu puno pričali ni o ratu ni o drugim problemima da mi, djeca, u mešanoj sredini ne bismo te stvari krivo shvatili. Odgajani smo u bratstvu i jedinstvu i živeli smo mirno do 1991. godine”, kaže otac Savo.

Kao mladić, Savo Počuča nije htio biti mlinar, a na automehaničarski zanat ga nisu primili, pa je otišao na bogosloviju u Beograd i postao paroh najprije u Gradištu pokraj Kutjeva.

"Hteo sam da budem i vojno lice a ispalo je da sam postao Hristov vojnik”, kaže Počuča.

"Bio sam prihvaćen od mešta- na i ljudi su bili zadovoljni sa mnom, poštovali su me jer sam ja poštovao sve ljude, onako kako to piše u Svetom pismu. Na sahranama, venčanjima i krštenjima bilo je uvek sveta iz mešanih sredina i ja sam ljudima govorio onako kako sam učen: da ljude treba poštovati kao ljude i da treba verovati u dobro. Na mene je najviše uticala moja mati, koja je bila zadojena ruskim komunizmom i njoj su svi ljudi bili bliski, ali je na mene uticala i bogoslovija. Ja se osećam Srbinom u smislu pripadanja jednom narodu koji ima vredne ljude: Svetog Savu, Nikolu Teslu i Njegoša. Meni je to važno i tako merim i vrednost drugih naroda. Nikada nikoga nisam delio ni prema imenu ni prema veri - svi smo mi potekli iz istog semena.”

Otac Sava je služio u crkvi, oženio se, dobio troje djece i živio je mirnim seoskim životom, s kravama i pilićima u dvorištu, brinući se o djeci i porodici.

"Kada je 1991. počeo rat, ljudi su odjednom promenili ponašanje i meni se učinilo kao da sam izneveren u onome što sam ljudima govorio čitav život”, kaže ovaj mirni, dostojanstveni čovjek sijede brade. Tada, kada se sve smračilo, otac Sava se nagledao patnje, smrti i leševa i obavljao je broj sahrana koje bi mogle stati u dva života.

"Nisam mogao da prihvatim da će doći do nečeg tako ružnog. Nisam smatrao da su Hrvati tretirani lošije nego bilo ko drugi. Shvatio sam da nije bila dobra ta država u državi, ali ni ona država koja je uzrokovala ta loša kretanja. Ako je reč o slobodi do koje se htelo doći, moglo se do nje doći i na drugi način. Da je bilo do ovih naroda, drugačije bi bilo, ali političari su bili u tuđim šakama. O svim zločinima se znalo i neverica je bila da je to uopšte moguće. Kada je počeo rat, ja sam služio kao i do tada: da stvorim više mira, ljubavi i sloge. Crkva je u tim vremenima učinila šta je mogla, ali neko drugi je bio jači. Mislim da smo svi mi bili pogođeni od neprijatelja koji sam sebe nikada nije imenovao, ali mi njegovu prisutnost stalno osećamo.”

Otac Savo nastavio je pričati kako je za vrijeme rata u Krajini bilo naporno i teško živjeti, kako je ljude držala nada da će zlo prestati i kako je narod uglavnom bio zauzet preživljavanjem.

U prvim satima "Bljeska” nastao je opšti haos, priča otac Sava, mrtvih je već bilo na sve strane, a izbjegličke kolone i razvaljena i izrešetana vozila zakrčili su puteve.

"Tog 1. maja uveče, obučen u mantiju, kolima sam odvezao u Banjaluku svoju suprugu, djecu i dvije žene iz Okučana, kao i jednog studenta bogoslovije koji se nalazio u posjeti episkopu, sa namerom da se vratim u Okučane čim budem mogao. Potrpao sam crkvene knjige, nikakvu hranu nisam uzeo i nisam znao kamo idem, bilo je samo pitanje da se živa duša sačuva. Imao sam nešto stoke koja je ostala u dvorištu, okolo je vladalo bezvlašće, zlo, užas i očaj. Osećao sam da se raspadam... Sledećeg dana, ujutro, na putu natrag za Okučane u Novoj Varoši dočekala me rafal- na vatra iz okolnih kuća. Uspeo sam da se izvučem iz auta, pomogli su mi neki ljudi i previli me a kasnije sam shvatio da sam ranjen na šest mesta. Proveo sam mesec dana u bolnici u Banjaluci, a onda sam prešao u istočnu Slavoniju. Služio sam u Tovarniku i Šidu, prvo sa mukom od tih rana, a kasnije je i to prošlo. Prema nama izbeglicama u Srbiji su se ponašali svakojako, nisu uvek bili ljubazni. Gledali su često na nas kao na 'dođoše'. Mene, na primer, na granici nisu hteli da puste u Srbiju, kada su videli tablice iz Okučana; kazali su mi da se vratim odakle sam došao.”

Poslije mnogih muka otac Savo je premješten u crkvu u Erdevik gdje su ga mještani dobro primili. Crkvu je temeljito obnovio.

"Mi izbeglice ne možemo nego popravljati”, kaže.

U Erdeviku je 2006. godine dočekao i invalidsku penziju i danas živi u stanu crkvene općine Bingula u Šidu.

"Ovde u Erdeviku je 19 nacionalnosti i svi možemo živeti zajedno. Ravnopravni smo onoliko koliko imamo ljubavi”, kaže ovaj stari svećenik.

Posjećuje kćeri u Bajmoku pokraj Subotice, gdje rade u jednoj poljoprivrednoj zadruzi. U Hrvatsku još dolazi kod svoje majke i ponekad se s djecom okupi na porodičnom imanju u Kutjevu, jer crkveni stan u Okučanima je zapaljen.

"Danas kada odem u Hrvatsku osećam se prazno”, kaže otac Savo.

"Više nikoga ne sretnem, ni Srbina ni Hrvata. Nema više ljudi koje sam poznavao.”

---

Objavljeno u Biltenu br. 9 pod nazivom "Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije" kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV) iz Zagreba.
{fa-gear fa-spin color=rgb(176,23,23)}  Priče iz izbjeglištva #6: Mogu da glumim i na hrvatskom i na srpskom jeziku
{fa-gear fa-spin color=rgb(176,23,23)}  Priče iz izbjeglištva #7: Politika kao sudbina