ptice bez jata
Jedan od rijetkih književnika, rodom sa Banije, koga za njegovog života nisam upoznao, bio je Duško Roksandić. A ove retke, povodom petnaest godina od njegove smrti, pišem kao da ga jesam upoznao. Pišem ih kao da sam ga bar malko poznavao, onako, lično, na daške slučajnih, rijetkih susretanja. Susretanja u predjelima dalekih ulica i trgova dramske književnosti, po vijencima književnih proplamsaja naše zajedničke Banije. Sa koje je krenuo putevima i stranputicama života, u kome se, poslije javlјanja poezijom, pripovijetkama, esejima, pozorišnim kritikama i raspravama o teatru, okrenuo drami. I zauvijek joj ostao vjeran.

E, to me je vuklo. Ta njegova drama me je vukla do sebe, k sebi, u sebe. To me je privlačilo ka njegovom imenu. Pjesnika i proznih stvaralaca, i stvaralaca za djecu, sa Banije, starijih od mene, bilo je tada kao s rijetko koga tako malog geografskog područja. Ali ozbilјnih dramskih pisaca gotovo da uopšte nije bilo. Do Duška. Do drama iz njegove duše, njegovog srca.

Za njega sam čuo još u vrijeme svog đakovanja u Petrinji. Znao sam gdje radi i šta radi, šta piše. Tada sam ga zamišlјao kako se neprestano kreće predjelima toga o čemu piše. U njemu sam tada gledao, naivnim, neukim mladim očima nekoga ko će svojim djelom nastavlјa djela Sterije, Petra Petrovića Pecije, Petra Kočića, Branislava Nušića... Vidio sam ga kako mi je dalek, a opet kao da je blizak, jer stoji na uzvišenom, tvrdom i opasnom kamenu drame naše Banije. I vidio sam ga kako je neprestano i jedan od likova svojih drama. Od kojih sam imao već priliku da pročitam jednu – mislim da je to bila "Kula babilonska". (Nas nekoliko redovno je odlazilo u Gradsku knjižnicu, kod drage gospođe, tako smo je zvali, Jelke Gregurinčić, koja nas je upućivala u to šta da čitamo, koji su to časopisi, a bili su tu zagrebački Forum i Republika, beogradski Delo i Savremenik, sarajevski Život... šta je to moderno, savremeno, gdje smo, pored podizanja i vraćanja knjiga obavezne lektire ili drugih knjiga koje smo tada čitali, pratili dakle i kulturnu, a posebno književnu periodiku.) Zamišlјao sam tada Duška kako hoda ispred tih svojih likova (o kojima nisam baš mnogo znao, samo sam ih stvarao u svojim mladićkim snoviđenjima), pa kako oni hodaju ispred njega i vode ga gustim zagrebačkim ulicama, a uvijek blizu Hrvatskog narodnog kazališta, gdje je on tada bio intendant (francuska riječ, a znači, po leksikografu Milanu Vujakliji, rođenom na Kordunu, "nadzornik, nastojnik, upravnik, napr. pozorišta; voj. oficir koji vodi nadzor i stara se o plaćanju i snabdevanju trupa". A u koje smo, Hrvatsko narodno kazalište, mi, neki đaci, već odlazili iz Petrinje: na Muzičko bijenale, pa na neke Šekspirove, Držićeve drame...). Tada sam zamišlјao i susret sa njim: on je tada, od 1958. do 1965. godine, bio upravnik HNK. Mi kružimo hodnicima, tražimo svoj ulaz, a ono iza nekog od uglova te stare, neobarokne zgrade: on! On, a nije on. On nam se nije pojavlјivao.

Uvijek sam Duška Roksandića zamišlјao visoka, s tragovima pomračenja Sunca u očima – samo ozbilјni lјudi, do kraja predani svom meni tada ipak apstraktnom, zagonetnom poslu pisanja, njegovali su u svojim očima tragove pomračenja Sunca kao jedne od najuzvišenijih a u isto vrijeme i najopasnijih prirodnih pojava za koje sam znao. Jer šta da smo ostali bez Sunca: i Sunca kao planete i sunca kao svjetlosti (i – svjetlote) i topline!? Pa je to tako bilo i u slikama mojih očiju a u očima pisaca rođenih na Baniji. Jer meni je Banija oduvijek bila sa čestim pomračenjima Sunca: kad pomrači pa onda počne da se rađa još svjetlije. Pa da se 1995. godine skroz pomrači...

Kad sam 1969. godine iz Mečenčana prešao u Želјezaru Sisak, na poslove organizovanja kulturnih djelatnosti, otišao sam i odgledao u Zagrebu Roksandićevu dramu "Ptice bez jata". Mislim da je to bilo u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, u režiji Vanče Klјakovića.

O toj drami bilјežim, evo, mnogo, mnogo godina kasnije, riječi dr Stanka Koraća, objavlјene u njegovoj knjizi "Pregled književnog rada Srba u Hrvatskoj" (Prosvjeta, Zagreb, 1987. godine): "... Najpoznatija mu je drama 'Ptice bez jata', koja je na konkursu za najbolјi dramski tekst dobila u Sarajevu prvu nagradu 1953. Ova drama ima nekoliko verzija. Na njenu temu 1956. napisana je radio-drama koja je nekoliko puta bila izvedena na radiostanicama. Sve te verzije drame nisu objavlјene, autor je odlagao objavlјivanje sve dotle dok nije postigao oblik jedne verzije kojim je bio zadovolјan. Konačno, drama je objavlјena 1967. u dramskoj biblioteci 'Scena'. To je drama koju nose današnji lјudi u svom svakidašnjem životu. Izražen je u njoj osjećaj lјudi da su nepotrebni, da su suvišni. To je ona situacija koja se javlјala u ruskoj književnosti 19. vijeka a koju znamo pod nazivom 'lišnij čelovek'... Tema usamlјenosti, u stvari, vječna je tema, ona se samo na različite načine ispolјava, zavisno od moralnih formi i od moralnog stanja u društvu... Roksandić je osjetio da je svaki čovjek u svakidašnjem životu nosilac drame, pa prema tome, može biti dramski junak. Drama više ne zavisi od sudbine, kako su govorili Grci, ni od Šekspirovog prokletstva ili poslanstva. Drama je i čekanje Godoa, koji neće doći, a onaj koji čeka ne zna da je čekanje uzaludno."

O toj drami, takođe mnogo, mnogo godina kasnije, a te godine nisu nam pojeli samo skakavci Borislava Pekića, nego i lјudi, oni, oni... prepisujem i riječi prof. dr Dušana Ivanića iz njegove knjige "Književnost Srpske Krajine" (BIGZ i Čigoja, Beograd, 1968. godine): „... Brižlјiv odnos prema svojim djelima Roksandić je naročito pokazao na drami 'Ptice bez jata', prerađujući je od 1953. do 1967. godine, kad je dao zapravo potpuno nov tekst. Zanimala ga je aktuelna tema – drama revolucionara u novom vremenu, ali opštiji plan (društvo/ revolucija/ pojedinac) tako da prati junaka još iz vremena ilegalne borbe pa sve do povlačenja u mir i apatiju...“
Za "Za pticama bez jata" pokušao sam da „poletim i ranije. I prije odlaska na predstavu u Zagreb. Želјa mi je bila da ih dovedem u Sisak. I da s njima dođe i njihov autor.

I onda su se jedne od tih prvih godina mog službovanja u Sisku, a ranih sedamdesetih 20. vijeka, glumci Gavelle zaista obreli u dvorani Kina Želјezara sa "Pticama bez jata". Nema šta nisam učinio da dođem do njihovog autora. Da i on dođe, da se susretnemo s njim. Da čujemo i njegov glas kao vrh piramide glasova onih koji tumače pojedine likove u "Pticama..." Sve sam pokušavao, u sve sam se prometao, ostavlјao poruke, ali nije išlo – nigdje Duška, nikako do Duška. Pa su "Ptice..." i bez svog autora stigle.

A dan ili dva prije dana za predstavu, najave spuštanje američkog satelita, uz direktan televizijski prenos. I to baš u vrijeme kad bi i predstava trebalo da počne. Šta da radim, šta da radimo? pitam i svoje pretpostavlјene. A oni meni: Odluči sam! Da zovem Gavelu pa da otkažemo, kasno je. A opet, nadao sam se da će ih doći bar stotinak.

Ali, jok – svega pedesetak

Pitam "Ptice bez jata": "Šta da radimo?" A one vele: "Igramo kao da ih je i pet stotina." Koliko je tada naša kino-sala i imala mjesta. Pitam Danu Metikoša, šefa Službe rekreacije (u kojoj je, pored rekreacije i Narodne tehnike, bila i kultura), a on veli: "Ako oni tako kažu, onda nema druge nego da se igra..."

I "Ptice bez jata" bile sjajne. Zadovolјna publika, zadovolјni glumci, zadovolјni mi, organizatori.

Duška, naravno, nije bilo.

I onda ekipu Ptica... odvedemo na večeru. Što smo mi u Želјezari redovno sa svojim gostima činili – bez obzira da li su to književnici, likovni, muzički ili dramski umjetnici, umjetnici za djecu, pjevači, stranci, domaći...

Na večeri sjednem do Ljubice Dragić Stipanović, starije gospođe, koja je igrala jednu od manjih uloga. Ali ju je veoma drago i toplo igrala. Osjetim po tihosti radosnog mira u njenim očima, po slivenosti njenog ne uplašenog nego nirvanom plavog mora šaptavoga glasa da tu ima nešto od svjetlosnih zračaka i moga rodnog kraja. Od usamlјenosti koju je drami ubilјežio doktor Stanko Korać: usamlјenosti moje Banije. Ne dakle da me je na tu tihost, na tu unutrašnju usamlјenost navelo samo njeno prvo prezime – Dragić. Jer to je i naše blinjsko, pa petrinjsko, pa moštaničko prezime (u sisačkoj opštini radio je diplomirani ekonomista Branko: otkrili smo da mi je on prilično bliski ujak, a na promociji mojih knjiga – "Azbučnik sela Komogovine" i romana "Daždevnjak", 23. aprila 2015. godine, u Biblioteci SKD Prosvjeta u Zagrebu, javi mi se jedna tiha gospođa i veli da je ona iz tih, Brankovih Dragića, iz Moštanice, Brankova sestra, i da je ona meni tetka, jer njena je – da li majka ili baka, nisam razumio – iz Jošavice, iz Šimulija moje majke Danice), pa sviničko prezime (moj dragi prijatelј i drug iz Učitelјske škole, Dušan, sin u Drugom svjetskom ratu poginulog banijskog narodnog heroja Simice, koji to očevo herojstvo nikad nije koristio a kamoli zloupotreblјavao, naprotiv)... A moj dragi prijatelј iz Želјezare i komšija iz Ulice Milanke Klјaić u naselјu Želјezare, bio je Dragan Stipanović, koji se nekih davnih i divnih lјeta znao naći i u mojoj Komogovini, bio je iz Gorskog Kotara... Pa, eto, dva meni tako draga i poznata prezimena... I riječ po riječ, sve spotiha, dođosmo i do Banije: do Blinje... E, to sam zaboravio, to – do koga u Blinji? Ali se sjećam da je pričala da je neko njen, biće da je to bio djed po ocu, otišao u Rusiju, pa se ona tamo valјda rodila, odrastala, školovala... Ostalog se ne sjećam. Pa sam nekoliko puta bio i kod nje, u Zagrebu, pisao sam o njoj za sisački dječji list Kurir... I onda se to prekinulo, a sve zapisano ostalo...
A šta sam želio da kažem? Želio sam da kažem ovo: da nije bilo Duška i njegovih "Ptica..." nikad ne bih saznao da smo mi, Banijci, imali i jednu takvu glumicu (treba se sjetiti drama, televizijskih drama i serija: "U registraturi", "Kolinje", "Sumorna jesen", "Međaši"...) i jednu takvu osobu kakva je bila gospođa Ljubica. Neposredna, jednostavna, plahog govora kao da je u njemu toplina i tišina svih baka mog sela i mog života... Sjećam se godina kad sam svraćao u atelјe zagrebačke slikarke Nataše Cetinić, rodom sa Korčule, koja je imala pun atelјe i manjih, gotovo mićih, mićih i većih slika svojih nona sa Korčule. Kako sam samo volio da posmatram taj gorak život mora, bure i kamena na njihovim licima! A njihovim licima u to vrijeme bila su mi slična i veoma bliska samo lica starih žena na slikama umjetnika fotografije Teodora Toše Dabca.

I onda su početkom devedesetih godina događanja u Hrvatskoj prognala Dušana Roksandića do Srbije, u Kragujevac. A o tim Duškovim danima piše (u Politici, 2005. godine) književnik, dramaturg, kritičar Radomir Putnik: „Duška Roksandića (1922 – 2003) upoznao sam ako se dobro sećam, u Vrnjačkoj Banji 1966. godine, na Festivalu filmskog scenarija... S Duškom Roksandićem viđao sam se i docnije. Ne toliko često koliko sam želeo, već onoliko koliko su obaveze dozvolјavale. Ali, nastojao sam da Roksandićevo prisustvo u Srbiji ne bude svedeno na status izbeglice, već da njegovo ogromno pozorišno i književno znanje postane deo zajedničkog nam pozorišnog i, uopšte, kulturnog milјea. Otuda sam predložio – što je bilo prihvaćeno – da Roksandić bude član žirija Dana komedije u Jagodini, a potom da se uklјuči u obnovu Festivala momondrame i pantomime u Zemunu. Roksandićev doprinos ovim festivalima bio je, razume se, značajan. Nјegov smireni ton, kultivisano ophođenje, dobronamernost i kooperativnost ubrzo su osvojili sve festivalske operativce... Ovaj ugledni stvaralac, koji je obavlјao i druge dužnosti u kulturnom životu Zagreba, našao se krajem najnovijeg rata u koloni izbeglica sa Banije. Obreo se u Malim Pčelicama kod Kragujevca, u tavanskom sobičku, kod jednog selјaka. Hranio se na kazanu, s ostalim nesrećnicima. 'Delio sam sudbinu mojih Banijaca', rekao mi je. Tu je živeo sve dok ga nije prepoznao jedan učitelј. Tada je uz pomoć kragujevačkih književnika i beogradskih prijatelјa – posebno Ljubomira Draškića – dobio smeštaj u Domu penzionera na Bežanijskoj kosi. Roksandićevu kuću, u elitnom delu Zagreba, zaposeo je jedan od novih političara. 'Žao mi je knjiga', rekao mi je Duško. Bez sredstava za život, bez garderobe, Roksandić je stoički podnosio nedaće koje su ga snašle u poznim godinama... Milovan Vitezović, tada glavni i odgovorni urednik Kulturno-umetničkog programa TVB, pozvao je Roksandića na saradnju. Zamolio ga je da recenzira dramske tekstove, što je Duško sa snebivanjem prihvatio: 'Da li ću moći to da radim na dobar način', pitao se. Nјegove recenzije bile su precizne analize dramskih i literarnih svojstava dela koje je pročitao" ...

A Radomir Putnik dalјe, između ostalog, piše: "Duško Roksandić saopštio mi je 2002. godine da je uspeo da dobije deo lične garderobe iz Zagreba, a da postoje izgledi da se ubrzo reši i pitanje njegove penzije. 'Pišete li, Duško?', pitao sam ga. 'Pokušavam. Ali, danas se piše drugačije i ja to osjećam kao ličnu nemogućnost, jer moj način razmišlјanja je drugačiji. Ipak, nešto zapisujem.' Supruga mu je umrla pre početka poslednjeg rata. Sin jedinac poginuo je pod nerazjašnjenim okolnostima na Ilici... Kada sam ga početkom leta 2003. potražio telefonom, rečeno mi je da je Duško na odelјenju intenzivne nege...“, piše Radomir Putnik.

Jednom sam prilikom, boraveći u Kragujevcu i saznavši da je tu, tražio Duška Roksandića. Ali ne na pravom mjestu. A o tom izbjegličkom, kragujevačkom periodu Duškovog života, u nekrologu povodom Duškove smrti, 2003. godine, istaknuti srpski književnik Mirko Demić, rodom sa Banije, obojica iz glinske opštine, tada zaposlen u kragujevačkoj Biblioteci (danas je njen direktor), u Ljetopisu Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" Zagreb za 2003. godinu, između ostalog piše: "U kragujevačkoj Biblioteci, gdje sam 1995. godine počeo da radim, koleginice su mi pričale o izvesnom 'čika Dušku' koji se često, za zimskih dana, grijao u biblioteci i čitao 'vrlo neobične' knjige. Najprije su pomislile – a tad bijahu godine ratne, klaustrofobične – da tako otmjen i tih starac može biti samo špijun. Onda su se bojažlјivo zbližile sa njim; pa im je on, kažu, ispričao kako dolazi iz Zagreba i kako neće da bilo ko za njega zna, jer ne želi da bilo čim naudi najbližima koji su tamo ostali. Hranio se, sa ostalim izbjeglicama, u obližnjoj 'ustanovi za nervno obolјele' na periferiji Kragujevca, pa su ga jednom prilikom štićenici te 'ustanove' pretukli i oteli mu hranu... Onda su ga, nakon nekoliko godina, konačno pronašle kolege, pisci i poznavaoci njegovog dela i, preko nekih tada moćnih lјudi u prestonici, uspjeli da mu isposluju smještaj na Bežaniji... Nisam ga nikad sreo, pošto je otišao pre mog dolaska, ali sam jednom prilikom sa njim razgovarao telefonom. Zvao sam ga u Kragujevac, na par dana, s namjerom da mu organizujemo književno veče u Biblioteci. Obećao je učtivo, bez oduševlјenja. Pitao sam ga da li piše. Rekao je da piše. I to dosta. Predlagao sam mu da posredujem da se to negdje objavi, ali je smatrao da to što piše najprije treba igrati, pa tek onda štampati. I tako, u tom čekanju da se sretnemo i vidimo – dočekasmo njegovu smrt...“

I tako, u tom čekanju da Duška Roksandića i sam sretnem i upoznam – dočekah njegovu smrt. Naime, u tom periodu, istaknuti srpski pjesnik Nikola Vujčić, čiju poeziju pratim od njegovih malih nogu (rođen u Velikoj Gradusi, na Baniji) i ja, radili smo u zgradama koje su u istoj ulici, gotovo preko puta jedna drugoj. I znali smo da je Duško u Domu penzionera na Bežaniji. Pa smo se dogovarali da se on javi Dušku i da odemo da ga posjetimo. A onda iskrsne nešto njemu, pa drugi put nešto meni, pa nam stiže i vijest da nam se Duško preselio u vječnost. Za usudnim svojim pticama bez jata.

Eto, nikad ga nisam sreo. Nikad ga nisam upoznao. A opet, kao da jesam. Za života tamo, u Sisku, tragao sam za njegovim dramama. I pročitao sve do čega sam mogao da dođem, što sam sakupio. A dosta sam toga bio sakupio.

Inače, mi, sa Banije, možda mi nismo ni svjesni kakva je to lјudska i stvaralačka veličina bio Duško Roksandić. Rođen u Balincu kod Gline, 1922. godine, gimnaziju završio u Sisku, Filozofski fakultet u Zagrebu, učesnik Narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Pisanjem je počeo krajem rata. Poslije rata uređivao listove i časopise. Bio dramaturg drame i urednik u Radio Zagrebu, zatim intendant HNK. Drame su mu izvođene u mnogim gradovima Jugoslavije i u Polјskoj. Dobitnik brojnih nagrada, priznanja i odlikovanja.

I sudbina je tako udesila da je krajem života morao da bježi od onih i pred onima za čiju se slobodu borio i kojima je posvetio čitav životni i stvaralači radni vijek.

A od želјe da ga upoznam pa do vijesti o njegovoj smrti, uz izvinjenje što sve ovo pišem u prvom licu jednine, ali tako sam i osjećao život i djelo Duška Roksandića, preletjela su našim izbjegličkim, prognaničkim nebom bezbrojne ptice bez jata i naše Banije.

Miloš Kordić, "Prosvjeta", Zagreb, broj 142, mart 2018.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.