Simo Jednak, tvorac poznatog Banijskog topa
- Detalji
- Simo Jednak
- 4816
Nekako početkom decembra 1941. godine 2. četa Banijskog partizanskog odreda, u kojoj sam se nalazio, bila je u selu Hajtiću. Slučajno sam u crkvi našao mužar (prangiju) iz kojeg se pucalo za vrijeme crkvenih slava, pa mi je sinula ideja da bih mogao pokušati da napravim top. Odmah sam otišao komandiru Iliji Tarabiću i zatražio nekoliko dana dopusta, koje sam i dobio. Uzeo sam mužar i sa Draganom Jednakom, kolarom, odnio ga u kuću Adama Slijepčevića, tamo smo ga učvrstili na jedno drveno postolje i potom odnijeli u kovačnicu Pere Roksandića, gdje smo top okovali. Svima sam napomenuo da o tome nikome ne pričaju, a svoj plan povjerio sam samo Ciri Madžarcu, članu Kotarskog komiteta KP. Od Roksandića sam dobio i neophodni barut. Kad je top bio gotov (kalibar mu je bio oko 38 mm), izradio sam i granatu od jedne metalne cijevi, oko pola deci baruta, 40 dkg olovnih kuglica i komadića štapina.
Top se punio kroz usta cijevi; prvo je nasut barut1, zatim spuštena granata sa štapinom okrenutim u barut. Kad top opali, barutni gasovi još u cijevi zapale štapin na granati, a granata bi eksplodirala kad dogori štapin. Odstojanje na kojem će granata eksplodirati podešavale su same tobdžije na položaju duljinom štapina.
Sve je bilo gotovo 19. decembra 1941. godine. Tada sam se dogovorio sa Ćirom Madžarcem da izvršimo probu malo dalje od sela, u šumi Prolomu. Međutim, baš tada smo dobili obavijest da iz Gline nastupa nešto preko sto ustaša prema selu Hajtiću (7 km od Gline), sigurno u namjeri da pokolju narod i popale selo.
- Hajde da isprobamo top na njima - reče mi Ćiro.
Bilo mi je neugodno jer, ako ne uspijem, drugovi će me u četi stalno zadirkivati, ali je Ćiro bio uporan u zahtjevu.
Tog dana je bilo puno nevolja: ustaše su se primicale Hajtiću, a selo je bilo puno izbjeglica iz Gornjeg i Donjeg Selišta. Padao je krupan snijeg, žene su jaukale, djeca vrištala, krave po putu rikale. Ustaše su se primicale selu uz pucnjavu. U međuvremenu slučajno je došla u Hajtić iz Obljaja jedna desetina iz moje čete i na brzinu zauzela položaj oko crkve. Bilo je tu još oko pedesetak naoružanih ljudi. Postavio sam top niže crkve, tako da ga svi prisutni nisu ni vidjeli. Već su ustaše prišle na oko 250 koraka, kada sam pozvao sve prisutne da glasno viču:
- Paljba topom!
Vika je uslijedila, ali, na nesreću, kanap za okidanje je pukao. Na brzinu sam ga privezao i pozvao prisutne da ponovo viču. Ponovo se prolomila "komanda", da su je ustaše mogle dobro čuti. Ovoga puta top je opalio u pravcu ustaša, granata je izletjela uz neki čudan zvuk 2 i eksplodirala (kao da je slučaj htio) iznad ustaša, oko 50 metara visoko. Odmah sam top nabio komadima rešetki, takođe pripremljenih za probu, namjestio ga, nanišanio i opalio drugi put, a zatim sam se obratio prisutnima:
- Sad bježimo, više nema municije!
U to je već i sav narod izbjegao iz sela, te smo i mi počeli bježati za njim. Nakon što smo tako bježali oko kilometar, stigla nas je jedna petnaestogodišnja djevojčica. Kako sam slučajno bio zadnji, zapitao sam je otkuda ide.
- Iz Šibina.
- Pa kako iz Šibina, kad su dolje ustaše?
- Bila sam blizu njih, iza živice i čula sam kako viču kad je nešto puklo u zraku: "Bjež’mo, ozgo tuku topovi!" Čim su oni pobjegli prema Glini, ja sam krenula ovamo.
Nastala je velika radost i narod se istog dana vratio u selo svojim kućama.
Glas o ovom topu i o akciji u Hajtiću naglo se širio po ustaničkim selima. Komanda Banije, koja je u to vrijeme bila u Trnovcu, već uveče istog dana je za ovo doznala. Komandant Vasilj Gaćeša pozvao me je da odmah dođem u Trnovac. Sutradan sam osvanuo u komandi. Nakon mog izvještaja o akciji zapitao me je kakvog bi materijala trebalo da bi se napravilo više takvih granata. Tražio sam dinamit i kapisle. Obećao mi je da ću to dobiti.
Zatim sam otišao u selo Brezovo Polje, u radionicu koja je smještena u kući Mile Šikanje. Tamo je donijet i top. Nakon jednog sata kurir je donio 3 kg dinamita i 10 kapisli, što je Gaćeša poslao. Odmah smo se dali na traganje da nađemo materijal za granate. Za dva dana, uz pomoć Mile Demića, Stevana Brkića i Jove Sarape, napravljene su 3 granate od vodovodne cijevi koje smo napunili dinamitom.
Nismo imali vremena ni ove granate da isprobamo, jer je komandant 1. bataljona Mićun Pavlović stalno požurivao. Uveče 22. decembra smo donijeli top u selo Bojnu, gdje se očekivao napad ustaša iz Bosne. No, do napada nije došlo, pa smo preko Klasnića krenuli u selo Mali Gradac. Tamo nas je dočekao Gaćeša. Kada se smrklo, krenuli smo u akciju na željezničke stanice Vlahović i Grabovac. Jednu polovinu čete vodio je na Grabovac sam Gaćeša, a drugu polovinu na Vlahović Đuro Vujić. Bila je bura i padala ledena kiša. Dogovorili smo se da napad na obje stanice počne u 1 sat po ponoći. Moj zadatak je bio da gađam u prozor stanice u Vlahoviću, sa udaljenosti od oko 300 koraka. Ispalio sam dvije granate koje su eksplodirale nad samim ciljem, ali direktnog pogotka nije bilo uslijed jake pomrčine; treća je, na našu žalost, eksplodirala u topu i raznijela ga.
Sutradan sam se sastao sa Gaćešom u Malom Gradcu. Komandant je već čuo za sudbinu topa. Rekao sam da ću potražiti materijal za drugi top, a on mi je ponovo obećao pomoć.
Drugi top je izrađen u Trnovcu, a imao je kalibar 42 mm. Dovršen je i isproban 27. decembra, ali je već pri probi druge granate eksplodirao. Bio je napravljen od dvije vodovodne cijevi, nabijene jedna na drugu.
U radionici Mile Šikanje izrađen je i treći top, kalibra 55 mm. Kad je bio skoro dovršen (još ga je trebalo okovati u drveno postolje), došao je 2. januara 1942. Mićun Pavlović i kad je vidio u kojoj je fazi izrada, predložio nam je da top isprobamo, što smo odmah i učinili. Pošto je proba s jednom granatom odlično uspjela, Mićun nam zatraži da mu top odmah damo, jer je još iste večeri 1. bataljon napadao na žandarmerijsku kasarnu u Obljaju. Tako je top sa dvije gotove granate odmah otpremljen u Obljaj, a kurir je svaki dan dolazio po municiju, jer smo granate pravili vrlo sporo
(dnevno 3-4 komada)3. Ovaj je top bio izrađen od šuplje osovine uništenog njemačkog tenka, a dali smo mu ime "Smajo". U više akcija izbacio je oko 70 granata. Eksplodirao je u selu Drenovcu u borbi s ustašama, koncem februara 1942. i teže ranio stalnog nišandžiju Vasilija Rebraču Bračana.
Četvrti top, kalibra 42 mm, napravljen je u zaseoku Dangube početkom januara 1942. Nestao je negdje na Baniji (oštećen je nakon desetak izbačenih granata). Cijev mu je bila iz dva dijela: donji dio cijevi je bio od mužara (prangije), a gornji dio od izbušenog komada čelične osovine. Ovo je rađeno na tokarskoj klupi (drebangu), dopremljenoj iz radionice u Bešlincu. Nakon što smo usavršili burgiju, na jednom kratkom sastanku u radionici dogovorili smo se da se skinu i dopreme mlinske transmisije (osovine) iz Vinčića mlina u selu Dragotini. Ovo smo učinili uz obezbjeđenje jedne čete, pošto se mlin nalazio blizu ustaškog uporišta u selu Maji. Od ovih mlinskih osovina napravljeno je još 11 topova kalibra 42 mm4.
Dok smo imali samo dva topa, odlazio sam u akcije i pokazivao topdžijama kako će njima rukovati. Polovinom januara 1942. u radionicu su došli Gaćeša i Mićun Pavlović. Upravo smo tada dovršili peti top. Gaćeša mi je naredio da više ne idem u akcije, već da stalno budem u radionici, a čim koji top bude gotov, on će po njega poslati tri borca koji će ga preuzeti. Tim borcima treba da objasnimo kako da rukuju njime. Kasnije smo tako i radili.
Provjereni domet banijskih topova je bio 2.000 m, a u narodu se govorilo da je 6.000 m, što su i neke tobdžije prepričavale. Svaki top je imao na drvenom postolju dva pokretna cjevasta nogara za dizanje i spuštanje cijevi. Nišan nije bio precizan. Iz topa se opaljivalo povlačenjem tankog užeta sa udaljenosti od oko 10 m, malo sa strane, jer je top pri izbacivanju granate letio natrag, oko 15 m, a postojala je mogućnost i da eksplodira. Posluga je bila od tri
borca, a nošen je na leđima. Svaki top je imao drveni sandučić za smještaj 20 granata, sa uprtačima za nošenje i po jednu limenu kuli ju (oko litru i po) za nošenje baruta.
Topove smo pravili do konca marta 1942. godine, a upotrebljavani su do polovine maja iste godine.
Simo Jednak
Objavljeno u zborniku Ustanak naroda Jugoslavije 1941, VIZ, Beograd 1964, knj. IV
1.) Barut za ove topove je pravio Lazo Zlonoga od ljeskovog uglja, sumpora šalitre u selu Dangubi, u mehaničkoj ^radionici. Salitru smo preko raznih veza dobijali iz Petrinje i Siska. Ustaške vlasti nisu obraćale mnogo pažnje ni kad je iz jedne trgovine u Sisku za dva dana pokupovana sva šalitra - mislili su da ona treha kupcima za spremanje mesa za zimnicu.
2.) Pošto cijev nije bila izolučena, granata se u zraku prevrtala i proizvodila čudan zvuk; ovo prevrtanje se moglo primijetiti po malim kružićima dima koje je ostavljao štapin iza sebe. Granate su većinom eksplodirale u zraku.
3.) Kada je moj brat Stanko, kovač koji je s nama radio, vidio kako se mučimo i kolika je potražnja za granatama, pokušao je da kuje gornji dio tijela granate, što je i uspio. Sutradan je iskovao gornje dijelove za oko 30 granata, a Stevo Stekovič, takođe kovač, počeo je kovati donji dio. I on je uspio; tako su dva kovača kovala dnevno oko 30 granata.
4.) Od njih, jedan je dat partizanima na Kozari u razmjenu za puškomitraljez; tri su eksplodirala kod radionice u Dangubi za vrijeme pokušaja da se na prave udarne granate (njih nismo uspjeli da izradimo); za četiri se ne zna kako su nestala: ako ih je neko spremio, taj vjerovatno nije preživio; dva su sačuvana u nekoj zemunici - jedan se i danas nalazi u muzeju u Beogradu, a jedan u
Zagrebu. Jedan je zaplijenjen u proljeće 1942. - njega su domobrani i ustaše otpremili u Zagreb i s ironijom ga prikazivali kao »najmodernije« partizansko oružje; poslije oslobođenja 1945. godine nađen je u muzeju u Zagrebu na Jezuit skom trgu, a sad se nalazi u muzeju u Sisku.
Objavljeno u zborniku Ustanak naroda Jugoslavije 1941, VIZ, Beograd 1964, knj. IV
1.) Barut za ove topove je pravio Lazo Zlonoga od ljeskovog uglja, sumpora šalitre u selu Dangubi, u mehaničkoj ^radionici. Salitru smo preko raznih veza dobijali iz Petrinje i Siska. Ustaške vlasti nisu obraćale mnogo pažnje ni kad je iz jedne trgovine u Sisku za dva dana pokupovana sva šalitra - mislili su da ona treha kupcima za spremanje mesa za zimnicu.
2.) Pošto cijev nije bila izolučena, granata se u zraku prevrtala i proizvodila čudan zvuk; ovo prevrtanje se moglo primijetiti po malim kružićima dima koje je ostavljao štapin iza sebe. Granate su većinom eksplodirale u zraku.
3.) Kada je moj brat Stanko, kovač koji je s nama radio, vidio kako se mučimo i kolika je potražnja za granatama, pokušao je da kuje gornji dio tijela granate, što je i uspio. Sutradan je iskovao gornje dijelove za oko 30 granata, a Stevo Stekovič, takođe kovač, počeo je kovati donji dio. I on je uspio; tako su dva kovača kovala dnevno oko 30 granata.
4.) Od njih, jedan je dat partizanima na Kozari u razmjenu za puškomitraljez; tri su eksplodirala kod radionice u Dangubi za vrijeme pokušaja da se na prave udarne granate (njih nismo uspjeli da izradimo); za četiri se ne zna kako su nestala: ako ih je neko spremio, taj vjerovatno nije preživio; dva su sačuvana u nekoj zemunici - jedan se i danas nalazi u muzeju u Beogradu, a jedan u
Zagrebu. Jedan je zaplijenjen u proljeće 1942. - njega su domobrani i ustaše otpremili u Zagreb i s ironijom ga prikazivali kao »najmodernije« partizansko oružje; poslije oslobođenja 1945. godine nađen je u muzeju u Zagrebu na Jezuit skom trgu, a sad se nalazi u muzeju u Sisku.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"