Poznati Banijci: Prota Nikola Ercegovac

I za božje sljedbenike i za svjetovne ljude glinski paroh Nikola Ercegovac uvijek je bio isto – junak srpske duše. ‘U molitvama i pesmama duhovnim sećamo se jednog svetlog lika srpske pravoslavne crkve blaženoupokojenog prote Nikole Ercegovca, okružnog protoprezvitera, arhijerejskog namesnika glinskog… Bio je vanredno fini, otmen i obrazovan čovek i učen sveštenik. Od famozne veleizdajničke parnice 1908. godine, u kojoj je pokojni prota Ercegovac bio aktivni stradalnik na belom hlebu, sa 52 oduševljena druga… pa sve do najvećeg i najtežeg dana u istoriji srpstva i jugoslovenstva, pa i celog slovenstva, do 27. marta 1941. godine, prota Ercegovac bio je najviša sveštena ličnost u celom Kordunu, Baniji i Lici. Kao što je nekad prota Nikola Begović bio junak srca i srpske nacionalne svesti, tako je pokojni Nikola Ercegovac bio junak srpske duše, tihi, ali uporni prednjak u čuvanju pravoslavlja i srpstva u Krajini ljutoj…’

To je samo dio podužeg novinskog nekrologa proti Ercegovcu koji je umro u Beogradu 26. siječnja 1945., u domu svoje kćeri Ranke, devetog po redu djeteta od četrnaestero tada živih. Tako se zatvorio jedan izuzetno bogati životni krug čovjeka koji je pripadao onom bezbrojnom bratstvu dobrih ljudi, čovjeka o kojem se na Baniji i Kordunu i u Lici prije Drugog svjetskog rata govorilo gotovo intimno i familijarno: naš Nikola, naš dobri pop Nikola. U Glini su ga svi znali; o njemu su pričali kao o svom plemenitom znancu, prijatelju i učitelju čija je duhovnost nepresušna. Smisao i sadržaj njegova cijeloga života bio je jedino i isključivo služenje svojoj vjeri – pravoslavlju – i dobrim ljudima. Time je zapravo bio uvjetovan njegov pogled na svijet i odnos prema društvu. To je bila njegova životna tvrđava!

Tri poruke

Nikola Ercegovac je cijeli svoj životni vijek nastojao pozitivno utjecati na vrijeme i prilike u kojima je živio. Na svoj je način tumačio dijalektiku života, pa ga stoga suvremenici i pamte po vrlo eksplicitnim porukama, od koje su tri – izrečene u različito vrijeme i na različitom mjestu – bile stanovita misao vodilja za sve one koji su bespogovorno vjerovali u njegovu ljudsku i božju poruku. Prva poruka: ‘Ja sam sveštenik, od glave do pete sveštenik, koji se nije nikad ogriješio o svoju savjest. Sv. pismo mi je najveća svetinja, i ono kaže: pazi da ne sagriješiš, jer je grijeh tvoj veći no inače kod drugih… Ja kao sveštenik moram u crkvi govoriti, propovijedati i učiti. Propagirati srpstvo nije od potrebe, jer je ono tu. Ja sam srpstvo usisao s majčinim mlijekom…’ riječi su Nikole Ercegovca, izrečene u ožujku 1909. godine, u sudnici zagrebačkog Sudbenog stola, šesnaesti dan rasprave pedeset i trojici Srba, optuženih za veleizdaju.

Druga poruka: deset godina kasnije, 7. svibnja 1919. godine, u obraćanju svećenstvu pravoslavne Srpske eparhije Gornjo-karlovačke, u kojoj je imenovan za njezina mandatora i glavnog administratora, Nikola Ercegovac će poručiti: ‘…molim Vas da žarkom ljubavi, odanošću i predanošću svojom sv. crkvi i napaćenom ali milom narodu našem, diljem života svoga, na svakom koraku svom savijate vijenac dobrih djela Vaših, kojim će Vas anđeo Hranitelj Vaš preporučiti moći Sudiji Najpravednijemu! S toga, budimo slijepome oko i hromome noga, neukome učitelj, učenome prijatelji, sirotinji i otac i majka, jednom riječi trudimo se da budemo svjetlošću duha svetosavskog obasjani, a kao takovi, da budemo mila čeda Svetosavske crkve i dostojni sinovi plemenita naroda srpskog, koji je u svom životu preko mnogo Golgota uz pomoć Božju sretno prošao…’

Treća poruka: ni dvadesetak godina kasnije prota Ercegovac, sada već ozbiljno načet teškom bolešću, neće zaboraviti na svoje parohijane, na narod svoj, na vlastitu filozofiju života, od koje nikad nije odstupao. ‘Ovđe je padao veliki zavjet, koga su sveštenici primali. Tada jedan od područnih mi sveštenika zapita me: ‘Kako Vi mislite sa zavjetima?’ ‘Neću ga primati.’ ‘A imate Vi djece dosta, pa Vam treba.’ Rekoh: daleko više cijenim Božji blagoslov, koji će se izliti na me i na djecu moju, negoli onaj novac koga bih uzimao. Sav sam zavjet – koga je bilo više hiljada – ostavljao crkvama…’ Prota Ercegovac nedugo nakon što je izrekao ovu poruku otputovao je u Beograd na liječenje i tu ostao sve do smrti.

A u Glinu je dospio, prema vlastitom kazivanju, još početkom devedesetih godina 19. stoljeća - 1892. I to preko Petrinje u kojoj je rođen 31. kolovoza 1870. od majke Ane, rođ, Grebljanović, i oca Mihajla. Dobio je ime po djedu s očeve strane koji je početkom 19. stoljeća bio financijski inspektor u Gospiću. (Inače, protini preci prvotno su nosili prezime Popović i pripadali su velikom bratstvu Danila Popovića, svećenika iz okolice Dubrovnika. Krajem 17. stoljeća Popovići su iz Hercegovine prebjegli u Dalmaciju i na granici rekli da se zovu – Ercegovci! Tako su to prezime zadržali do današnjih dana.) Nikolin otac Mihajlo izučio je krznarski zanat na Rijeci, a imao je i veliku trgovačku radnju u Trstu. Međutim, nije bio spreman živjeti u Trstu, pa je radnju prodao i doselio se u Petrinju sredinom 19. stoljeća. Tu se i oženio, kad je već imao 40 godina, s kćerkom Pavla Grebljanovića iz Stipana. Osim Nikole, Ana i Mihajlo Ercegovac imali su još sedmoro djece, od kojih je samo četvoro ostalo na životu – prvorođeni Nikola, te Pavle, Angelina i Jelena.

Pola stoljeća u Glini

Nikola je 1890. završio bogosloviju u Karlovcima, a prije toga šest razreda gimnazije. Rukopoložen je za svećenika u Plaškom dvije godine kasnije - 1892. Godine 1904. episkop Mihajlo Grujić imenovao ga je protoprezviterom kirinsko-glinskim, s ukupno 25 crkvenih općina iz tadašnjih kotareva Glina, Vrginmost, Dvor i Pisarovina. Bio je član eparhijske skupštine i konzistorije. U Glini će Nikola Ercegovac s kraćim prekidima ostati gotovo punih 50 godina, najprije kao vjeroučitelj pravoslavne vjere u tamošnjoj osnovnoj školi i gimnaziji, a zatim i kao glinski paroh – sve do 15. listopada 1940. godine, kad je umirovljen. Samo nekoliko dana poslije umirovljenja svoju je parohiju predao kateheti Jovanu Lukiću i otputio se u Beograd, na liječenje, i u Glinu se nikada više nije vratio. Već je tada vjerojatno slutio skorašnje pogrome Srba na Baniji i rušenje glinskog svetog hrama, nakon strašnog pokolja u ljeto 1941. godine, u kojem je toliko dugo služio.

Ali, Nikola Ercegovac – znaju njegovi brojni potomci – Glinu nikad nije mogao zaboraviti. Ne samo zato što je u njoj godinama službovao, već i stoga što su tu bili grobovi njegova oca Mihajla, njegove supruge Ljubice i dvoje od šesnaestoro djece – Vojislave i Mladena – koji su umrli neposredno nakon rođenja – 1901. i 1912. Sve što je dobro i loše proživio bilo je vezano upravo za taj gradić i njegove ljude. Imao je nešto više od trideset godina kad je kirinsko-glinski protoprezviterat naslijedio od jereja Mihaila Strike, koji je kasnije postao paroh u Boviću. Postao je miljenik Sinoda i proricali su mu sjajnu svećeničku karijeru.

Kad je došao u Glinu imao je 22 godine i bio u braku s 19-godišnjom Ljubicom Majstorović iz Veljuna. Vjenčali su se 28. svibnja 1892. u crkvi sv. Ilije u kordunskom selu Dunjaku, a kumovi su im bili domobranski major Stefan Lapčević i svećenik Radivoj Lapčević. Nije bilo slučajno da je vjenčanje upriličeno baš u Dunjaku – Ljubica je, naime, bila kći Milke, rođene Zec, iz sela Kukuruzara, i Mojsija Majstorovića, tadašnjeg paroha u Dunjaku, inače od 1. rujna 1887. srpskog zastupnika Narodne stranke na prostoru bivše Vojne krajine. Nema sumnje da je baš Mojsije Majstorović izvršio snažan utjecaj na politička promišljanja Nikole Ercegovca koji će se vrlo brzo prikloniti idejama Svetozara Pribićevića i njegove braće Adama, Valerijana i Milana. To će ga na kraju stajati zatvora, pa će završiti i na sudu kao jedan od pedeset i trojice Srba optuženih u tzv. veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909. godine.

Dvanaest mjeseci nedužan u tamnici

Nikola Ercegovac je, pod optužbom za veleizdaju, u zatvoru proveo punih 12 mjeseci. O tim teškim danima u zagrebačkom kazamatu napisao je: ‘Odvedoše me u Zagreb u tamnicu sudbenog stola. Kad me dovedoše, tamničar me onako hrvatskim bratskim raspoloženjem ujedao… Odvedoše me u 2. kat tamnice u već spremljenu samicu za mene. Od 7. oktobra 12 sati noću provodih u toj sobici sam. Ne dadu se opisati muke koje sam kao roditelj u to doba 9 djece premučio, kad sam se našao u onoj samoći. U toj sobici – samici provedoh sve do pred Sv. Nikolu. Za to vrijeme ne davahu nam nikakvih ni knjiga ni novina, a to samo zato, kako bi u paklu duše njihove zasnovanu paklenu misao čim sigurnije i u djelo priveli, a to je kako bi što prije na taj način poubijali Srbe…’

Kraljevsko državno odvjetništvo u Zagrebu je 12. siječnja 1909. podiglo optužnicu protiv ‘veleizdajnika’, tvrdeći da su pripremali ‘velikosrpsku revoluciju’. Optužnica je izišla kao brošura u sklopu ‘Narodnih novina’ i imala je 107 stranica. Kao što se moglo i očekivati, bila je sastavljena u frankovačkom antisrpskom duhu i bila manje pravni akt, a više politički pamflet. Prota Nikola Ercegovac bio je 16. po redu optuženi i jedan od ukupno pet pravoslavnih svećenika koji su tada izvedeni pred sud. Suđenje je trajalo od ožujka do rujna 1909., kada je izrečena i presuda. O samoj optužnici i suđenju Ercegovac piše: ‘Post tot discrimina rerum! Jedva jednom izađe optužnica koja je ništa manje nego 53 nedužna Srbina predlagala na smrt na vješalama. Optužnici su se nasmijali veleizdajnici, a ozbiljniji govorismo: ‘Molite se, braćo, Bogu da ne izbije kakav ozbiljniji konflikt između Srbije i Austrije, jer u tom slučaju poskidaće nam glave sa sadističkim uživanjem, kao da su vrapčije.’ Prvog dana kada je otpočeo taj čuveni veleizdajnički monstr-proces, koji je slavu policijske i pokvarene Austrije još dalje i još bolje po svijetu pronio, iskupismo se nas 53 u hodniku kazamata pod pratnjom sviju stražara sudbenog stola koji naoružani biše… Uđosmo vedra čela u salu pod pratnjom oružanih stražara. Suci, drž. odvjetnik i branitelji naši već biše na svom mjestu. Sala prepuna svijeta. Među svijetom tim vrlo mnogo takovih koji jedva čekaju da se nad nevinim Srbima izvrši vješanje. To se vidi iz pogleda i čita iz oka kao ogledala duše prema onoj narodnoj: ‘Ako usta često lažu, oči rijetko krivo kažu!’ Ostalo što se zbivalo za vrijeme glavne rasprave, zabilježili su dnevnici…’

Sramna uloga glinskih svjedoka

Bili su to dani kad ništa nije bilo lakše nego optužiti nekoga Srbina i dovesti ga pod vješala. Denuncijanti, provokatori i druge slične moralno upitne individue upravo su se natjecali u tome tko će više ocrniti pedeset i trojicu ‘veleizdajnika’ koji su ležali u ćelijama zagrebačkog Sudbenog stola. Đorđe Nastić, austrijski špijun i agent-provokator, ključni svjedok optužnice, bio im je najveći uzor. Protiv Ercegovca i ostale osmorice ‘veleizdajnika’ iz Gline trebala su, na prijedlog državnog odvjetnika, na suđenju svjedočiti – dvadeset i dvojica. Bilo je i četrdesetak onih koji nisu pozvani na suđenje, ali je državni odvjetnik zatražio da se njihovi iskazi pročitaju na glavnoj raspravi, jer su bili prisutni prilikom policijskih premetačina ili su imali neke druge spoznaje o sudskom postupku.

Mnogi glinski svjedoci bili su potplaćeni da terete ‘veleizdajnike’. Jedan od njih bio je i stanoviti Josip Križnjak. Bio je nagovoren i plaćen od tamošnjih frankovaca da svjedoči protiv uhapšenih glinskih Srba. O svemu što je u istražnom zapisniku ostalo zabilježeno nije mnogo znao. Na raspravi je to i kazao, pa ga je sud pod hitno osudio na deset mjeseci tamnice zbog krivokletstva i potvore. Kazna mu je kasnije smanjena na pet mjeseci. Cijelo vrijeme tamnovanja družio se s optuženim Srbima, posluživao im hranu u njihovim ćelijama, a zauzvrat oni su ga naučili čitati i pisati, a i materijalno su mu pomagali. Svjedok Ljudevit Šmidt, također iz Gline, po Zagrebu se pak hvalio kako mu je državni odvjetnik AKurti obećao plaćati 12 kruna dnevno da svjedoči protiv devetorice optuženih glinskih Srba, a da će mu nakon završetka suđenja vlada dati još 1200 kruna ili forinti kao nagradu, te stalni posao.

Koliko je samo bila surova, turobna i realistična priča o sudbini onih koji su optuživali Nikolu Ercegovca i njegove zatočene drugove. U svojim sjećanjima na sramnu ulogu glinskih svjedoka u ‘veleizdajničkom procesu’ on sam piše: ‘Proslaviše se braća Hrvati iz Gline kao svjedoci u parnici toj protiv ‘braće’ svoje, nedužnih Srba. Imena tih svjedoka ovdje bilježim: Hiršl Žiga, Detoni Franjo, Bižal Petar, Bukovac Vinko, Matijević Mijat, Gregurić Mirko, Ostarčević Ivica, Šiftar Josip, Zvonarić Rozalija… Ovo su bili glavni svjedoci. Petar Bižal koga je Srpkinja rodila, bio je krunski svjedok. Što su nam svjedočili, zabilježeno je u izvještaju sa glavne rasprave, stoga ne bilježim to ovdje, ama, zabilježiću ono što nigdje nije zabilježeno, a što je prst Božji učinio: jedinac sin tog Bižala, tog bogataša čije se bogatstvo datira od veleizdajničkog procesa, otišao je od kuće, klatari se po svijetu. Isto tako jedinac sin Franje Detonija prošao je radi počinjenih zločina obe kaznione – lepoglavsku i mitrovačku. Mijata Matijevića sin na ratištu pao tako rekuć prije nego što je na ratište dospio. Žiga Hiršl pošao u rat s oduševljenjem i čvrstom odlukom da pobije najmanje 100 Srba, pa tek što stiže tamo nađubri srpsku zemlju. Vinka Bukovca kći oslijepila – jadno dijete – koje ispašta grijehe roditelja… Kad sam za vrijeme procesa i čitanja raznih iskaza svjedoka, pročitao zapisnik, koga su sastavili i potpisali sudac istražitelj i svjedoci glinski, zaprepastio sam se, no najstrašnije mi je ipak bilo, kad sam pročitao zapisnik kr. kotarskog predstojnika u Glini, Milana Radančevića, sina srpskog sveštenika, pitomca Stefana Stratimirovića, u kome između ostaloga kaže doslovno i ovo: ‘Saznao sam da su proto Ercegovac i drugi sastali se kod Gece Ogrizovića tog i tog dana. Što su radili, nisam mogao saznati, ali opći je glas da su se sastali, da se dogovore kako da veleizdajničke spise spale’. Ovako taj stub policijske Austrije reče i ostade živ!’

Veličanstveni doček parohijana

Pred sam kraj suđenja neki od optuženih, a među njima i Nikola Ercegovac, završili su u zagrebačkoj bolnici zbog velike fizičke iscrpljenosti. To je bio i glavni razlog što se proto nije osobno oglasio na sudu završnom riječju, nego je to prepustio svojim odvjetnicima. Presudu je sudac Josip Tarabokia optuženim Srbima izrekao 5. listopada 1909. godine – 31 osudio je na zatvorske kazne, a 22 oslobodio, među njima i protu Ercegovca. Presuda je inače pročitana bez prisutnosti optuženih, koji su odbili ući u raspravnu dvoranu, želeći tako pokazati da ih uopće ne zanima odluka suda, ‘koji je neobjektivno i pristrano vodio raspravu i koji, prema tome, neće ni donijeti pravednu i na zakonu zasnovanu presudu’.

Oslobađajuća presuda Ercegovca je vratila u njegovu Glinu, u mnogobrojnu obitelj i duboko odane parohijane. O tim trenucima piše: ‘Povratih se iz tamnice 8. oktobra 1909. godine. Na stanici dočekao je silni svijet svoga protu i obasipao ga cvijećem… Na stanici ne dozvoliše policijske vlasti (Radančević) narodu, da pozdravi svoga protu. Prvi korak koga učinih povrativši se u Glinu, bio mi je da odem u crkvu, toplo da se pomolim Gospodu i zablagodarim mu na milosti, kojom je nas u tamnici, a porodice naše ovdje, bez nas sačuvao. Čak ni u crkvi ne dozvoliše da progovorim narodu. Dopratiše me pjesmom do kuće gdje vjerna Ljuba moja sa tolikom nejači dočeka me…’

Brat je mio koje vjere bio

Vrativši se iz zatvora, proto se ponovno politički angažirao u Srpskoj samostalnoj stranci, osobito u razdoblju 1910. i 1911. kad su on, odvjetnik i književnik Dušan Peleš iz Petrinje, i trgovac i posjednik Pero Bekić iz Dvora, 24. optuženi u ‘veleizdajničkoj parnici’, bili predvodnici jedne od tri struje za cijepanje i reorganizaciju Zagrebačke županije. Na izborima za lokalnu samoupravu u prosincu 1910. Ercegovac je bio na glinskoj listi Hrvatsko-srpske koalicije i premoćno pobijedio. Ponovilo se to i 1913. na izborima za zastupnike u Saboru kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U prosincu 1913. imenovan je u saborski Odbor za peticije i pritužbe, a u siječnju 1914. uručena mu je i vjerodajnica saborskog zastupnika. Teške ratne godine proto Ercegovac je proveo u Glini, neprestano pod policijskom prismotrom, ali izložen i nesmiljenom teroru frankovaca, osobito onih koji su protiv njega svjedočili u ‘veleizdajničkom procesu’. Povijest se u neku ruku ponavljala i s njegovim ocem Mihajlom – i on je na kraju, u vrijeme rata, bio optužen i osuđen na šest mjeseci zatvora za ‘veleizdaju’. Međutim, zbog bolesti i starosti (88 godina) cijelu kaznu je proveo u bolnici.

Rat je već uvelike bjesnio kad se proti i njegovoj ženi Ljubici rodilo u Glini još dvoje djece, dva sina – najprije Nenad (1914), a potom i Nedeljko (1915). Ali, samo pet mjeseci nakon Nedeljkova rođenja, u svibnju 1916. godine, iznenada je, od posljedica teške upale pluća, umrla Ljubica Ercegovac, protina žena i majka njihovih četrnaestero djece – sedam kćeri i sedam sinova. Teško se razboljela u veljači 1916. godine i kratko iza toga preminula. Pokopana je u porodičnu grobnicu na glinskom pravoslavnom groblju pored svoje dvoje djece – Vojislave i Mladena – koja su umrla na porodu. Pogrebu je prisustvovao veliki broj Glinjana, a proto je primio i brojne izraze saučešća iz mnogih krajeva zemlje, među prvima iz manastira Pakra, od Dositija Kutuzova, sudruga iz zagrebačkog zatvora iz vremena ‘veleizdajničkog procesa’. Mučno razdoblje i stradalništvo dobre srpske duše i velikog čovjeka tako se nastavilo sve do kraja rata.

Položaj u Eparhiji

Ali, ni rat, ni progoni, ni smrt bračne družice nisu ga mogli slomiti. Svršetkom rata ponovno se politički angažirao. U jesen 1918. u Glini je formirano gradsko Narodno vijeće, a na njegovoj skupštini koja je nakon toga sazvana proto Ercegovac je izabran za predsjednika. Međutim, pravo ljudsko lice pokazao je u zaštiti i spašavanju svojih političkih progonitelja – frankovaca. Nikomu se nije svetio, iako je imao razloga za to. Naprotiv, svojim je autoritetom i direktnim nastupom s krstom u ruci spriječio osvetu naroda nad glinskim frankovcima, neprestano ponavljajući: ‘Brat je mio koje vjere bio!’ U međuvremenu je postao član Demokratske stranke. Njegovo crkveno i svjetovno pregalaštvo donijelo mu je u travnju 1919. godine i najveće priznanje – ukazom prestolonasljednika Aleksandra od 9. travnja postavljen je za administratora Eparhije gornjo-karlovačke u Plaškom, umjesto arhimandrita Anatolija Jankovića. Drugim riječima, imenovan je na jednu od najvažnijih crkvenih dužnosti u Gornjo-karlovačkoj eparhiji: uz ostalo da vodi sjednice predsjedništva eparhijske vlasti (eparhijske konzistorije, eparhijskog administrativnog i školskog odbora i dr.), da prisustvuje sjednicama Sinoda s pravom glasa, da donosi suspenzije sveštenih lica i dr.

Mjesec dana poslije imenovanja proto Ercegovac se u pisanom obliku obratio svećenstvu Gornjo-karlovačke eparhije, obavještavajući ga da je dužnost preuzeo 4./16. maja 1919. U obavijesti još stoji: ‘Saopštavajući to miloj braći sveštenicima, od srca k srcu reći ću ovo: Ni za jedan samo časak u preteškom i punom briga i patnja životu mome nijesam se zanašao mišlju tom, da bi zauzeo ovako visoko i sa velikom odgovornošću skopčano mjesto, na koje me povjerenje visokog ministarskog savjeta i milost dična Gospodara našeg postavi; pa zato, kad mi stiže glas o imenovanju administratorom prostrane eparhije Gornjo-karlovačke, zadrhtao sam pri pomisli na odgovornost veliku pred Svevišnjim! Toliko sam sebičan bio, pa sam uznastojao, da se bremena toga za mene preteškog ne primim, ali Promisao Božija drukčije htjede…’

Više ne mogu

Na tom odgovornom mjestu Ercegovac je ostao nekoliko najtežih godina u prijelaznom razdoblju nesređenih političkih i crkvenih prilika, a na opće zadovoljstvo i svećenstva i više crkvene uprave, ali i same države, postavši i najozbiljniji kandidat za gornjo-karlovačkog episkopa. Visoki ugled što ga je uživao proto Ercegovac nije bio vidljiv samo u crkvenim krugovima, već i općenito – u cijeloj srpskoj zajednici u Hrvatskoj. Otvarala su mu se mnoga vrata i širom Kraljevine. Pozivan je na mnoge prigodne skupove i svečanosti, pa tako i na sam kraljevski Dvor. Očeva smrt – u studenom 1922. godine – teško ga je pogodila. Uza sve to i brojna porodica, kao i sveopće egzistencijalne neprilike u poraću, nisu mu dozvoljavale da svoj posao u Plaškom obavlja punom snagom. U međuvremenu je počeo i pobolijevati. Stoga je zatražio da se ponovno vrati u Glinu za paroha i da tu dočeka i mirovinu. Molbi mu je udovoljeno, pa je tako jedna sjajna svećenička karijera neočekivano prekinuta. U svojem pismu Eparhiji, u kojem govori o svojoj bolesti, proto Ercegovac će, uz ostalo, napisati: ‘Povrativši se kući i svršavajući dužnosti svoje posljednjih nedjelja časnog posta pa sve do danas, malaksavao sam sve to većma i dotle doterah da dalje apsolutno ne mogu…’

Već teško bolestan proto je ipak smogao snage da u kolovozu 1938. posveti temelje novog Sokolskog doma u Kolodvorskoj ulici u Glini. To je ujedno bio i jedan od posljednjih njegovih javnih susreta s Glinjanima. Dvije godine kasnije, 13. listopada 1940. godine, ponovno se susreo s njima, ali tada i zadnji put. Parohijani su mu upriličili malu svečanost u povodu umirovljenja. Na odlasku proto Ercegovac je ponovio ono što je već bio napisao i episkopatu: ‘Ako se oporavim da mogu opet preuzeti dužnost, povratiću se radosno, da poslužim crkvi kojoj već 48 godina predano služim’. Ali, vratio se nije. Četiri i pol godine kasnije, 26. siječnja 1945., izmučen teškom bolešću – angina pectoris – umro je u Beogradu, u stanu svoje kćeri Ranke, u 75. godini života. Tim povodom, u već spomenutom nekrologu, o velikom proti na kraju će biti još rečeno: ‘Nikola Ercegovac je u zemaljskom životu sve dočekao i sve video; on se narodu srpskom, srpskoj pravoslavnoj crkvi i svojoj uglednoj i mnogobrojnoj porodici potpuno i dostojno odužio, pa se tvrdo uzdamo da će ga Gospod udostojiti večnog obitavališta sviju srpskih i hrišćanskih pravednika…’

U ponedjeljak, 5. ožujka 1945. beogradska ‘Politika’ će na 4. stranici, u rubrici ‘Lične i porodične vesti’ objaviti i ovaj tekst: ‘Našem dragom i dobrom nikad neprežaljenom ocu, svekru, tastu, stricu, ujaku, dedi i pradedi protojereju-stavroforu Nikoli Ercegovcu, bivšem okružnom protoprezviteru kirinsko-glinskog protoprezviterata davaćemo četrdesetodnevni parastos 6. marta u 11.30 časova u crkvi Sv. Nikole na Novom groblju u Beogradu. Ožalošćena porodica.’ Tako je Nikola Ercegovac ostao zabilježen u jednom vremenu kojemu je i sam dao neizbrisiv pečat.