Odlazak jednog od posljednih Mohikanaca

Vijest o odlasku Milana Miše Đurića nije me iznenadila ali me je istinski rastužila. Naime znao sam da je već godinama bolestan, da je stanje sve teže i da je kraj neminovan. Međutim оdlazak svakog dragog bića nije samo fizički gubitak već je to i rastanak od mnogih uspomena na njegova djela, postupke, ideje, ponašanje, izgovorene misli, odnose prema porodici i bližnjima i sve drugo što ga određuje kao ljudsko biće i čini posebnim i različitim od drugih.

Nakon osnivanja i otvaranja kancelarije Srpskog demokratskog forruma u Beogradu jedan od prvih novinara koji dolazi da piše o njenom radu, ali prije svega o položaju, stanju i sudbinama izbjeglih i prognanih bio je Mišo. On će godinama zajedno sa novinarima Odgovora I Pravog Odgovora prenositi istinu o mnogim stvarima vezanim uz ovu populaciju o kojoj se tada u Srbiji nije govorilo i pisalo na način koji je surova realnost zahtijevala.


Tu smo se ponovo našli nakon mnogo godina od našeg dugogodišnjeg prijeratnog poznanstva na rodnoj Baniji. Razgovori koje smo potom vodili na naš stari način uz čašicu, najduže u sada već bivšem čuvenom bistrou Obrenovac, bili su za to vrijeme uobičajeni, prije svega ispunjeni nostalgičnim sjećanjima na prošla vremena, lične proživljene sudbine, ocjene događaja iz rata, kritičkog sagledavanja tog vrеmena i ozbiljne zabrinutosti za stanje našeg naroda kao i njegovu budućnost u izbjeglištvu.Ono što me je na prvi maha imprsioniralo je to da on i nakon proživljene porodične tragedije nije pokazivao nikakvu mržnju, želju za revanšizmom, čak šta više istinski je vjerovao u mogućnost povratka i suživota. Smatrao je da samo iskreno vođen dijalog, tolerancija, puno razumijevanje i uvažavanje može dovesti do oprosta. Ta crta njegova karaktera oslikavala ga je u potpunosti kao čovijeka vrijedna uvažavanja.


Iza sebe je imao dugogodišnje radno iskustvo na raznim poslovima što ga je činilo kredibilnim sagovornikom na mnoge teme. Ipak iz svih razgovora proizlazilo je da se našao u novinarstvu kroz koje je mogao da ispolji i svoju ogromnu ljubav prema sportu i drštvenom radu za koji je opravdano smatrao da je jedan od osnovnih postulata i smisla ljudskog djelovanja i postojanja. Poznato je da je prije rata a i u njemu bio blisko vezan uz NK Jedinstvo, sportski ponos Dvora, da je radio u brojnim dugim društveno-političkim organizacijama i pritom o svemu tome izvještavao u mnogim sredstvima informiranja otkidajući tako Dvor od anonimnosti i zaborava. Dao je nemjerljiv doprinos u stvaranju Zbornika Dvor kada je prikupio i popisao sva prezimena u kraju i tako ostavio budućim pokoljenjima da dalje istražuju i ne zaborave tko su i odakle su.

Ta želja da se dalje radi, da se ne smijemo predati, da se trebamo organizovati, nosila ga je cijelo vrijeme, što je na kraju uz pomoć istomislećih ljudi sa Banije i pretvoreno u inicijativu da se osnuje novo udruženje Banijaca. Sa tom idejo došao je kod mene u ljeto 2006. godine. Kada mi je iznio osnovu te ideje, tko je sve uključen, koga planira kontaktirati, šta je već sve urađeno, kako misli raditi, bio sam skeptičan. Rekao sam mu da sam već odbio neke naše ljude sa sličnim idejama, što se pokazalo kao ispravno, da ne želim u ovim teškim trenucima za naš narod raditi u udruženju koje će prevashodno imati politički karakter, biti baza za nečije političke ambicije, koje će služiti tuđim interesima i biti sve drugo a ne ono što jedno zavičajno udruženje čini fukcionalnim, važnim i značajnim. Uspio me je ubjediti da ništa od tog negativnog neće proći i da će temelj našeg rada biti upravo ono što smo kroz razgovore postavili kao princip i temelj našeg društvenog i moralno odgovornog rada.


Na prvom dolasku na satanak Inicijativnog odbora sreo sam mnoge poznate ljude, one koje nisam poznavao ali i one koji su mene znali a ja njih nisam. Bili su tu stari banijski vukovi Milan J. Đurić, Miloš Begović, Branko Pajagić, Svetozar Ljubišić, tada već starine ali puni želje za rad, Nikola Korica, Milan Pađen, Vlado Šašo, Boško Džaić, Miroslav Kovijanić, Nada Micić i oni koji su trebali biti glavni nosioci priprema za ostvarenje ovog cilja, Dragan Lončar, Dušanka Lukić, Miloš Bajić, Milan Rak i Mišo kao predsjedavajući. Ovdje su sa vremenom dolazili i drugi, poneki se zadržali a drugi iz raznih razloga odlazili. Ovaj odbor je svakako bio reprezentativan ali godine članova, kao i činjenica da nije postojala jasna predstava kako pribaviti financijska sredstva za rad Udruženje nije ulijevala prevelik optimizam.


Pored brojnih poteškoća ova grupa ljudi je ipak u februaru 2007. godine zvanično osnovala Zavičajno udruženje Banijaca potomaka i prijatelja Banije.Na osnivačkoj skupštini Mišo je izabran za prvog predsjednika UO. Ostvarenje ideje bilo je tu ali i brojne zapreke u radu, od nepostojanja prostora za rad, financijskih sredstava, organizacionih problema, različitih pgleda pojedinih članova na ulogu društva bez obzira na usvojeni Statut I Program, ne podmlađvanje članstva i slično. U ovakovim okolnostima Mišo je pokazao veliku sposobnost da nas održi na okupu. Bio je orgenizator satanaka, pravio programe, kontaktirao druge ne članove, predstavnike vlasti, sredstva informiranja, odlazio na brojne satanke, pribavljao sredstva za rad, organizovao druge sastanke i skupove, pisao dopise i sve drugo. Pri tome je pokazivao visok stepen tolerancije, razumjevajući različitosti među nama ali ne odstupajući od osnovnih principa na kojima počiva rad udruženja. U prvom planu mu je bila Banija, ne samo ova izbjeglička već i ona stvarna sa našim ljudima koji su tamo ostali. Zalagao se za uspostavu bliskih veza i trajnu saradnju.


Vodio je brigu o mnogim segmentima rada pritom se ne žaleći kako ''samo on radi''. Radovao se svakom uspjehu Udruženja kao i naših pojedinaca što je odmah na početku svakog satanka isticao. Saosjećao je sa brojnim patnjama naših ljudi ali i članova Udruženja i UO, boreći se da nađu posao, stan ili rješe neki teški problem. Želio je da se svi uključimo u ove aktivnosti i tako konkretno doprinesemo otklanjanju brojnih problema. Uz te prve godine rada vezan je veliki broj manifestacija, skupova, izložbi, sportskih takmičenja, promocija na kojima je Udruženje bilo organizator ili jedan od učesnika. Kako se samo radovao kada je njegov Nikola pokrenu sajt našeg Udruženja. Sa ponosom je na UO, svima nama a pogotovo našim starinama koji o toj novoj tehnologiji nisu ništa znali a niti razumjeli, iznosio podatke o broju pregleda, javljanju naših zemljaka iz cijelog svijeta.Najveće zasluge u svemu ovom pripadaju prije svih Miši. On je bio otac i majka Udruženja.

Kada sam ostao bez posla animirao je brojne naše ljude da mi pomognu kako ne bih otišao. Dok sam živio u Palama redovno smo kontaktirali, izvještavao me o radu društva, kosultovali se po mnogim pitanjima, zajedno kukali nad našom neslogom, nebrigom i nerazumijevanju vlasti za teškoće izbjeglica i drugo. Ponekad sam imao osjećaj da nisam ni napustio Beograd. On je u međuvremnu postao predsjednik Skupštine Udruženja, pa se vratio na staru funkciju, svejedno uvijek u prvim redovim sa samo jednom željom da se dobro i više radi.


Nako mog povratka u Srbiju obradovao se i aktivno mi pomagao oko promocija i distribucije mojih knjiga. Iako već ozbiljno bolestan dao mi je dosta podataka i savjeta oko pisanja Leksikona. Nažalost na promociju nije mogao doći. Ostala je neispunjena želja da kao penzioneri bar još jednom uz čašicu za stolom polako pretresemo brojne neispričane teme.
Mišo je bio jednostavan, skroman, hrabar, otvoren i iskren čovijek. Brižan za svoju porodicu, svoju djecu, topao i drag prijatelj, bio je beskrajno vezan uz Baniju. Ništa od nje nije tražio a sve bi joj davo. Nazvao bih ga Div Banijac.

Za sve ono što je učinio još jednom neka mu je vječna slava i hvala.