Darinka Dara Ostojić, banijska majka hrabrost

Darinka Dara Ostojić, rođena je 1939 godine u Prištini. Kao malo dijete izbjegla je prvi put od balista iz Kosova Polja i provela je do kraja drugog svjetskog rata u izbjeglištvu.

Po završetku drugog svjetskog rata polazi u osnovnu školu u Kosovo Polje, a zatim srednju školu i fakultet završava u Prištini. Životni put joj se promijenio upoznavši Dušana Ostojića koji je u to vrijeme bio vojno lice na Kosovu i Metohiji. Darinka je radila u nekoliko škola bivše Jugoslavije, počevši od Bosanskog Petrovca, Ključa, Banja Luke i tadašnjeg Bosanskog Novog, dok nije prešla da radi u osnovnu školu u Dvoru na Uni.

U Dvoru je živjela i radila do 1995 godine, izbjegavši tako i drugi put u životu, samo sa torbom u ruci, krenula je sa tom mučnom kolonom prema Srbiji, gdje je radila u tri škole po Prištini da bi imala pun fond časova.

Tu je i stekla penziju ali novi rat i novo treće izbjeglištvo 1999. godine natjeralo je da izbjegne sa svoja dva sina opet u Srbiju u nepoznato. Njen sin Veljko Ostojić je te 1999. godine bio zarobljen na Kosovu i Metohiji, kada je Darinka od posljedica stresa doživjela težak infarkt. Od tada pa do 11.6.2021. godine se borila sa svojim bolesnim srcem koje ju je na kraju i izdalo.

Darinka je za vrijeme rata u Krajini bila u udruženju "Kolo srpskih sestara", gdje je cijeli rat od 1991. pa do 1995. godine nosila hranu borcima na prve borbene linije, plela im kape, šaleve i rukavice, pokušavajući na sve načine da pomogne svom napaćenom narodu.

Bila je borac cijeli život, do posljednjeg momenta njenog života. Izučila je mnoge generacije đaka po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, počinjala je tri puta život od samog početka kroz sva ova izbjeglištva. Umrla je u svojoj nezavršenoj kući u Kraljevu, sa svoja dva sina koja su se uz nju borila čitav život. Ostala je zapamćena kao majka hrabrost koja je, kao udovica sa 42 godine izvela svoja dva sina na pravi životni put, a na tome putu je izučila i mnoge generacije đaka koje pamte i danas njenu dobrotu i poštenje.

Njeno srce i duša ostalo je na Baniji, uz Krajiški narod za koji je i živjela do posljednjeg momenta njenog života.