Mali Perica - Dječak koji obećava: In memoriam Petar Lađević (1956-2024)

Ispraćaj na dužnost savjetnika predsjednika SER Jugoslavije - Ratko Bubalo- Petar Lađević - Branko Krnjaić (26.01.2001.)

Početkom sada već davnih šezdesetih u Petrinji su prilikom raznih svečanosti a pogotovo nedjeljom roditelji šetali sa svojom djecom. U tom veselom i šarenom društvu bila je interesantna jedna porodica, stasiti otac, lijepa majka, plava mršava djevojčica i mlađi crnomanjasti dječak obučen u skladno odjelce sa krvatom oko vrata.Ta porodica ne samo da je sugrađane podsjećala na neka prošla vremena već je svojim ponašanjem provocirala bolne uspomene i savjesat mnogih.

Mali Petar od milja zvan Perica porasti će, skinuti svoje odjelce i početi svoj životni put. Sve je govorilo da se radi o izuzetno nadarenom i inteligentnom djetetu. Na to su ukazivale ocjene u školi i prva eksperimentalna testiranja inteligencije učenika. U skladu sa statusom djeteta iz građanske porodice očekivali su se odlični rezultati. Perica je bio dijete koje obećava.

A u Perici, sve više Peri i Petru buja intelekt buntovne duše. U gimnaziji se suprotstavlja autoritetu loših profesora, nastavnom programu, disciplini a sve više uočava i negativne pojave u svom okruženju i društvu u cjelini i javno ih komentira. To je period kad se počinje suočavati sa posljedicama svog djelovanja što se odrazilo i na porodicu. Izbor studija bio je samo nastavak njegove želje da o društvu u kome živi promišlja kao obrazovan čovijek. Studirajući na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pored nauke stekao je širok krug istomišljenika i sa njima učestvuje na brojnim skupovima i seminarima koji okupljaju ozbiljne kritičare postojećeg sistema. Učestvuje u akcijama potpisivanja peticija u kojima se traži oslobađanje političkih zatvorenika i ukidanje delikta verbalnog istupa. Zbog svoje aktivnosti dolazi pod udar vlasti. Bilo je to hodanje po žiletu na ivici nestanka ili zatvora.Nakon završetka studija radi u Zagrebu, Petrinji u svojoj školi kao profesor, Glini pa ponovo u Zagrebu. Zbog svojih stavova i liberalnog pristupa nastavi predmet je omraze i progona. Kraće vrijeme provodi u Londonu gdje upoznaje Vaneta Ivanovića i ubrzo postaje njegov miljenik. Preko njega upoznao je jugoslavenske disidente među kojima i Desimira Tošića i Đilasa. Ta iskustva koristi za novu spoznaju o našoj stvarnosti ali i iskustva u ilegalnoj borbi raznih intelektualnih grupa.

Promjene u ukupnim političkim odnosima u Evropi bili su za njega nagovještaj bliskih i brzih promjena i u našoj zemlji. Aktivno se uključio u prve višestranačke izbore predvodeći Ligu socijalnih demokrata u rodnom gradu. Umjesto demokratizacije društva doživljava surovu stvarnost duboko opterećenu oživljavanjem nacionalizma koji prerasta u šovinizam utemeljen na mračnoj prošlosti. Dosljedan svom ubjeđenju o potrebi mirnog političkog djelovanja i rezrješenja mnogih nagomilanih problema sa grupom istaknutih srpskih intelektualaca u Lipiku 1991. osniva Srpski demokratski forum. Jedini cilj ove organizacije je posvećenost dijalogu i sprečiti građanski rat pod svaku cijenu.

Gorka spoznaja o raspadu dojučerašnjih prijateljstava i prividno dobrih međunacinalnih odnosa u njegovom gradu i šire, u njemu koji je smatran za anacionalnog, budi osjećaj duboke nacionalne pripadnosti. Lađevići tačno nakon pedset godina ponovo bježe iz svog doma u Petrinji. U njemu se javlja slika djeda Ilije sudskog pandura koji je 1941. godine od svojih dotadašnjih prijatelja i sugrađana poveden na streljanje ali je uspio pobjeći i tako se spasiti. Ratne godine u Zagrebu ga čeliče ali i trajno opredjeljuju u borbi na zaštii ugroženih pojedinaca, grupa i nacija. Obavlja dužnos generalng sekretara SDF-a, učestvuje u antifašističkim skupovima, mirovnim akcijama, brine o pojedincima. Radi na obnavljanju rada nekadašnji srpskih udruženja od kojih je obnova rada SKD Prosvjeta svakako najznačajnije.

Godine 1997. dolazi u Beograd među brojne stare prijatelje i saborce. Ima samo jedan cilj pomoći izbjeglim i prognanim zemljacima koji su svjesno marginalizovani i prepušteni sami sebi. Osniva Srpski demokratski forum Beograd koji ubrzo prerasta u vodeću humanitarnu organizaciju koja se stručno i temeljito bavi izbjegličkom populacijom iz Hrvatske pružajući konkretnu pomoć. Petrova zasluga na rezultatima ove akcije je nemjerljiva. Brojna poznanstva, argumenti kojima je rasolagao i sposobnost uvjeravanja i pridobijanja obezbjedili su da je ova organizacija mogla u teškim uvjetima opravdati ciljeve zbog kojih je i osnovana. Njegov tadašnji humanitarni rad nije ostao nzapažen. Njegovo mišljenje o položaju i potrebama ove populacije postale su parametar u postupanju državnih organa. Istovremeno sa humanitarnim radom nastavio je borbu na uspostavi novog demokratskog poretka u Srbiji smatrajući postojeći suodgovornim za prošle ratove i tragediju koja je zadesila naš narod.

Četrdeset godina je prošlo od kako se mali Perica igrao u Štrosmajerovom šetalištu u Petrinji kada doživi da se pomalo ostvaruje njegova želja u povratku zemlje na demokratske staze. Nakon radikalnih političkih promjena postavljen je za savjetnika predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice za izbjeglička pitanja. Narednih osam godina baviti će se pitanjem izbjeglica a potom ljudskih i manjinskih prava. Djelujući na polju kojim upotpunosti vlada i kome pripada ispoljio je sve svoje sposobnosti. Otvaranjem brojnih skrajnutih tema pokrenuo je rješavanje postojećih problema i uvođenje novih propisa i zakona. Velika je njegova zasluga na ukupnom poboljšanju položaja nacionalnih manjina i drugih ugroženih grupa. Svojim radom stekao je brojne simpatije i trajno priznanje.

Nakon odlaska iz struktura vlasti bavio se izdavaštvom. Nastavio je i sa radom u više humanitarnih organizacija, kulturnim društvima prije svih u svojoj Prosvjeti, pisao recenzije, članke, osvrte, vodio razne manifestacije. Njgov stručni rad iz oblasti ljudskih i manjinskih prava kroz knjige, brošure, članke i intervjue zaslužuje posebnu pažnju i tek će biti predmet istraživanja. Taj njegov pisani trag jest istorija jednog društva potresnog sukobima, ratovima, autokratskom vlašću, žrtvama, humanitarnim katasrofama, obespravljenim pojedincima i grupama. Njegovo viđenje tih događaja trajno su obogatile našu istoriju i nauku.

Zbog njegovih čestih istupa koja nisu u skladu sa nečijim ličnim ili opće prihvaćenim mišljenjem bio je predmet napada, osude i podozrenja. Ponekad bi me pitali – Čiji je Petar ? Ja bih obično odgovori – Naš, pritom misleći da je pripadnik ljudskog roda, čovijek, kako je on sam za sebe govorio, ja Pero Lađević. Slobodan čovijek kao centar univerzuma, za njega je cijeli život bio predmet promišljanja.

U mladosti je u svom društvu djelovao kao ateista ali je privatno sa ponosom isticao da je kršten i da u kući slave sve crkvene praznike i slavu Sv Jovana. Lađevići su gradu bili jedna od rijetkih srpskih porodica koji su i nakon rata ostali vjerni Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Svešenik Branko Jakšić redono je zalazio u njihovu kuću. Petar je također često javno odlazio u parohijski dom kod prote ali još češće kod njegova sina Roćka a sa sobom je voddio i druge prijatelje bez obzira na nacinalnost i vjeru. U Srbiji je obišao mnoge manastir upoznao se sa monaštvom, pregledao njihove riznice,pomagao oko biblioteka. Uvažavao je velik ugled i značaj crkve za cjelokupni Srpski narod. Bio je odličan poznavaoc religije i znao brojna žitja sveštenih lica.

Posjedovao je veliko znanje iz mnogih oblasti. Spojeno sa njegovom inteligencijo omogućavalo mu je da radi briljantne analize postojećih odnosa u raznoj historijskoj epohi, sadašnjih događaja kao i značajnih ličnosti. Zadnjih godina upamćen je po čestim gostovanjima u TV emisiji OKO gdje su njegove intelektualne sposobnosti dolazile do potpunog izražaja uz nepodjelen dojam gledlaca da se radi o čovijeku dubokog razumijevanja i mirotvornog stava u svakom pogledu.

Sklonost ka osobenjačkom, slobodarskom i boemskom životu nije ga udaljavala i od želje za životom u porodici. Kada je stigao u Beograd obnovio je svoje staro poznanstvo sa Radmilom i sklopio brak. Ona je u brak unijela i svoje troje djece Đenku, Danka i Luku a on ih je prihvatio kao svoje. Ja sam pater familias ponosno je isticao svoj status. Kada je Đenka postala majka, nazvao me i veselo rekao – Javljam ti postao sam djed ! Odgajan u patrijahalnoj porodici on je svojoj namjenio jedan novi slobodarski duh pun uvažavanja, poštivanja ali i slobode izbora. Njihova ljubav sačuvana je do kraja njegova život a vjerujem da će se i nastaviti. Sve ovo govorio Petru kao čovijeku.

Bio je bezgranično privržen prijateljima, odan, saosjećajan, spreman da pomogne. Omiljen u društvu, uvijek spreman na šalu, bogatog i glasnog smijeha, ineresantnih priča, kritičkog osvrta na gluposti, neistine i neznanje. Bio je ironičan, pa i srkastičan sa sagovornicima koji su ispoljavali isključivost, netolerantnost i nepoštovanje drugih. Druženja su bila sadržajna, korisna, vesela ali nekad i naporna i dramatična. Život sa Petrom nije bio dosadan. Jedan prijatelj mi reče – Bila mi je čast sjediti sa Petrom Lađevićem.

Zadnjih desetak godina borio se sa raznim bolestima. Nije značajnije smanjivao aktivnosti nadajući se boljitku uz pomoć porodice koja mu je davala bezgraničnu snagu i podršku. Ipak nažalost bolest je bila jača. Njegovi zemni ostaci bit će shranjeni na groblju Sv Nikola u Petrinji gdje počivaju svi njegovi preci. Priključiti će se mnogim značajnim ličnostima koji su obilježili istoriju grada, kraja, Hrvatske, Jugoslavije a prije svega našeg naroda. Priključiti će se i svojim pajtašima Banti, Bobi, Pilcu, Vladi i drugima.

Dragi moj prijatelju neka ti je vječna slava i hvala za sve ono što si učinio.

BRANKO KRNjAIĆ