BANIJAC U SLAVONIJI: Sjećanje na Jovana Vasiljevića - učitelja i dobrotvora (1880 – 1944)

Jovan Vasiljević je rođen 2. januara 1880. godine u Mačkovcu kod Nove Gradiške, gdje se njegov otac Đuro doselio iz sela Pedalj kod Dvora na Uni. S ponosom je isticao svoje banijsko porijeklo. Po završetku pakračke preparandije (1899.) raspoređen je za učitelja u Bijelu kod Daruvara, gdje mu je otac bio opštinski finans. U tom slavonskom selu Jovan je radio do penzionisanja 1936. godine, a tu je ostao da živi i kasnije. Početkom II svjetskog rata pristupio je narodnooslobodilačkom pokretu. Zbog godina, bolesti i stalne opasnosti se nešto kasnije sklonio u Ždalu (kod Koprivnice) kod ćerke Mare. Vlasti Nezavisne države Hrvatske su ga, sa grupom rodoljuba, uhapsile 18/19. oktobar 1944. godine zbog veza sa partizanima. Jovana su tog jutra ubili, a tijelo bacili u Dravu. Svojim dugogodišnjim predanim radom zadužio je narod Bijele i okolnih naselja, a svojim porijeklom i Banijaca, da čuvaju sjećanje na tog uglednog učitelja i velikog dobrotvora.

Preko trideset godina je bio pravi narodni učitelj. Osim školskih obaveza, prosvjećivao je narod, pripremao razne manifestacije i uticao na gotovo cjelokupni društveni život u selu. Značajno je osavremenjivao zemljoradnju, pčelarstvo, upućivao seljane u kalemljenje voća i dr. Bavio se i prepariranjem životinja, o čemu su svjedočili brojni eksponati koje je izradio za kabinete u pakračkoj učiteljskoj školi. Na violini je, osim narodnih, često svirao i Mokranjčeve kompozicije, sa narodnim, ali i crkvenim melodijama. Bio je aktivan u sokolskom pokretu (iako već u godinama, 1934. je bio starješina sokolskog društva u Bijeloj). Svakodnevno je iskazivao privrženost srpskoj pravoslavnoj crkvi i osim prisustvovanja liturgijama, godinama je bio aktivan u crkvenoj opštini Bijela (pripadala je manastiru Pakra). Veoma aktivno je učestvovao u gradnji nove crkve u Siraču (1935-1939. godine) kao sekretar Odbora za gradnju. Sirač je u Velikoj seobi bio određen za prvu službenu rezidenciju Patrijarha Arsenija III Čarnojevića!

Njegovo dobročinstvo se ogleda i kroz to što je, uz svoje troje djece, Mirka, Maru i Jelku, usvojio i othranio i dvoje siročića i pomogao im da postanu dobri ljudi. Po završetku I sv. rata usvojio je dječačića Nikolu Milčića, ratno siroče iz Bosne, koji je odrastao u učiteljevoj porodici sve do 2. sv. rata kada je otišao u partizane. Nikola je godinama nakon rata obilazio učiteljevu porodicu. Iako već u godinama, usvojio je 1932, godine djevojčicu Ljubu Glodić iz Bijele, staru tek nekoliko dana, kojoj je majka umrla treći dan nakon porođaja. O novorođenčetu se brinuo zajedno sa rođakom koja se starala o domaćinstvu, jer je ranije ostao udovac. Ljuba je kasnije završila učiteljsku školu u Pakracu i najzaslužnija je da istina o Jovanu Vasiljeviću bude zapisana.

Mnogo obaveza je bilo na plećima Jovana Vasiljevića, a on ih je hrabro preuzimao i veoma uspješno i stoički podnosio i rješavao. Ljuba Stjepanović r. Glodić je u svom porodičnom zapisu napisala da je plemeniti učitelj Jovo Vasiljević bio dobrodošao u svakoj prilici i neprilici u selu, osoba od povjerenja i poštovanja.

Ostao je u najljepšim sjećanjima svojim učenicima i svim stanovnicima Bijele i okoline i zaslužio vječitu zahvalnost Srba i Banije i Slavonije. Zbog svega toga se učitelja i dobrotvora Jovana Vasiljevića s ponosom i uvažavanjem sjećamo i nakon 80 godina od stradanja.

Literatura:

• Tomo Žalac (1955): Za slobodu – učitelji, nastavnici i profesori Hrvatske poginuli u narodnooslobodilačkom ratu. Zagreb.
• Ljuba Glodić-Stjepanović i Božo Jakovljević (2013): Bijela – selo u Slavoniji. Račice (kod Buzeta).
• Ljuba Stjepanović (2023): U zagrljaju slavonskih kola i bećaraca (narodne pjesme iz Pakrana i Bijele kod Daruvara). Beograd: porodični zapis.

Srpsko kolo