Ni konja ni ljudi

Sa svojim grlima – Nikola Cvijakić | Foto: Vladimir Jurišić

Velika Gradusa, selo skriveno u banijskim brdima zapadno od Kostajnice, imalo je prije rata više od sedamsto stanovnika, među njima i par stotina školaraca. Brojne autobusne linije svakodnevno su prevozile zaposlene na posao u Sunju, Petrinju, Sisak i Kostajnicu, a i đake u više razrede osnovnih i srednjih škola.

Danas vozi jedan jedini autobus, a njime se uglavnom služi tek jedna jedina učenica, sedmogodišnja prvašica Jovana, koja putuje do škole u Sunji i nazad kući. Doduše, to nije ni kombi ni minibus nego pravi veliki autobus s pedesetak sjedišta u kojem djevojčica uživa sama poput princeze.

S ovom sjetnom sličicom započinjemo razgovor s vrsnim poznavateljem prošlosti i sadašnjosti opustjelog sela: taj je naš sugovornik 64-godišnji Jovanin sumještanin Nikola Cvijakić.

– Za turskog zemana negdje u 15. stoljeću, iznad sela je podignuta kamena gradina nazvana Usa koja je osvajačima služila za obranu osvojenog područja; Turci i njihovi pohodi su kroz stoljeća nestali i jenjali, no ispod ostataka Use naseliše se i ostaše kršćani, pa svoje selo nazvaše Gradusa, po toj nekadašnjoj utvrdi – uvodi nas Nikola još dalje u povijest ovoga kraja.

Naš sugovornik u opustjelom selu živi sa suprugom Ljubicom i sinom Dušanom koji je u vrijeme našeg posjeta bio na putu, dočim kći Nikolina sa svojom porodicom obitava u Novom Sadu. Sin je po struci arhitekt, ali se sada u sklopu vlastitog OPG-a bavi uzgojem i prodajom konja.

 

Po mom mišljenju, sve je bilo dogovoreno da se razbije Jugoslavija. Zato su granate padale na sve strane. Nekoliko je eksplozija i našem imanju nanijelo štetu, ali mi srećom ostadosmo živi

 

Prije nemirnih i nasilnih 1990-ih, Nikola je u Gradusi držao dućan prehrambenih proizvoda. Danas u selu nema nijedne trgovine, iako svakog dana iz Siska dođe pokretni dućan s osnovnim živežnim namirnicama.

– Uvjete za mirovinu još nisam stekao, ali je već sad nastojim podebljati brinući o stablima oraha što sam ih prije šest godina posadio na devet hektara zemlje. Za sada još nema znatnijih prihoda od mladog nasada. Stručnjaci mi kažu da na puni urod i moguću zaradu mogu računati kroz kojih desetak godina, pa do tada cijela obitelj strpljivo živi od uzgoja konja, odnosno poznatog hrvatskog posavca. Nasreću, tržište smo osigurali, naša grla otkupljuju talijanski trgovci, što znači da je posao pristojno uhodan. Nekad u cijelom kraju nije bilo kuće bez bar para tih plemenitih životinja, no sad nema ni konja ni ljudi uopće. Trenutačno nas troje brine o krdu s tridesetak jedinki; posljednjih su godina zaredale suše, pa je ispaša sve oskudnija, a i dodatno napajanje je problem – objašnjava Cvijakić.

Zahvaljujući državnim poticajima za konjogojstvo i sadnju oraha, Cvijakići se nekako provlače u osiguranju vlastite egzistencije, no silno ih boli što selo odumire i što je sve više kuća zauvijek zaključano i prepušteno propadanju, posebice nakon očitog kraja povratka.

Ali vrijeme kad se masovno i zajedno živjelo, radovalo, tugovalo i u kolonama odlazilo na posao u sisačkoj Željezari, Rafineriji, petrinjskom Gavriloviću i sličnim kombinatima ostalo je zauvijek u prošlosti, poput onih turskih osvajača koji su selo nadzirali s kamene Use.

– Nikad više lijepih vremena kad se nije gledalo ni na vjeru ni na nacionalnost i kad su jedini aršini bili jesi li dobar čovjek ili nisi; tad su se ljudi međusobno ženili i udavali, a takve u osnovi nebitne razlike nitko spominjao nije. Prokleti rat nas je sve rastjerao i razbucao posvuda, nakon njega ništa nije isto i malo dobrog je preostalo. Po mom mišljenju, sve je to bilo dogovoreno samo da se razbije Jugoslavija. Zato su granate tukle i padale na sve strane, gdje treba i gdje ne treba. Nekoliko je eksplozija i našem imanju nanijelo štetu, ali mi srećom ostadosmo živi. S početkom Oluje smo se ponadali da je rat gotov, pa smo ostali gotovo sami još par dana u Gradusi, ali kad je zapucalo u neposrednoj blizini, i mi se uputismo u bježaniju te na kraju neželjene putešestvije završismo u Jaloviku, romskom naselju između Šapca i Obrenovca – prisjeća se Nikola, koji je vrlo brzo po dolasku u Srbiju nastavio raditi ono što mu je do tada dobro išlo.

U Lušcima kraj Mačve otvorio je dućan koji je prehranjivao porodicu, a par godina kasnije još jedan, u Majuru nadomak Šapca. Ondje je i obiteljsku kuću sagradio, ali je par puta godišnje redovito obilazio i svoju rodnu, u Gradusi, koja je u poraću temeljito opljačkana i oštećena, pa ga je dočekivala bez krova, struje i vode.

On bi je za svakog posjeta brižno uređivao, obnavljao i popravljao, znajući da će joj se kad-tad vratiti. Konačna odluka o povratku pala je promišljeno, no tek deset godina nakon bijega, kad su prikupljeni svi potrebni papiri i brojni zahtjevi.

Dok se Nikola i Dušan bave mladim orasima i rasnim konjima, Ljubica brine ne o tri, nego o sva četiri ‘ćoška’ kuće, a usput obrađuje i poveliku bašču u kojoj nema čega nema. Većinu ovogodišnjeg uroda vrijedna je domaćica već spremila u vreće, boce i teglice.

– Ništa mi nije teško uraditi, teško mi pada tek to što sam usamljena jer je selo em izolirano, em prazno. Nemam u blizini prijateljica s kojima bih kafenisala, razmjenivala savjete, recepte i mišljenja o svim onim temama i poslovima koji su muškarcima uglavnom nebitni i dosadni. Ali što se tu može, glavno mi je da smo svi mi živi i zdravi – kazala nam je na kraju našeg boravka u Velikoj Gradusi Ljubica Cvijakić.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti