PERNA - “Prošlo je od rata mnogo godina, prežalio sam mnogo toga, moje sretno djetinjstvo, mladenaštvo i kasniji sretan i bezbrižan život, neke drage ljude i prijatelje kojih više nema, pjesme po prelima i seoske zabave, ali nisam prežalio i nikada neću — svoje konje”, s puno mirnoće i sigurnosti u ono što govori kaže devedesetogodišnji Milan Kovačević iz Perne na Kordunu, čovjek na čijem zidu spavaće sobe ne vise slike djedova i baba, djece i kumova, već njega i njegovih konja.“Znam da je to mnogima teško shvatiti, ali, sinko moj, to su bili konji! Ko čeljad. Sve su razumjeli i sve su znali. A znao sam, bogme, i ja s njima. Pazio sam ih i mazio, a oni su to znali vratiti. Uvijek su me slušali, radili najteže poslove i bili važni članovi obitelji. Pratili su me od mog rođenja. Već kao trogodišnjaka otac i djed stavljali su me u sedlo, pa u krug po dvorištu. Kasnije sam jurio po banijskim poljima, sve do Petrove gore, natjecao se s vršnjacima i prikrajkom oka pogledavao okreću li se djevojke za mnom. Ako se koja ne okrene, ja nazad oko nje u punom galopu zaspem je prašinom. Vidiš, ostali su u ovim krajevima ljudi, ostale su kuće, njive, staze i proplanci. Nestali su konji. Jedini par konja u mom selu ovog trenutka je ovaj što visi na zidu moje sobe. Zato ih čuvam i svaki dan pogledavam. Dok su obavljali teške radove, orali, vukli balvane iz šume i zaprege, bili su dobri. Danas rade motorne pile, traktori, ljudi se voze u automobilima i konji su odbačeni ko stari opanak. Nepošteno”, s puno žara govori vremešni Milan.
Milan Kovačević nije povratnik poput većine svojih sunarodnjaka, i to zato što nikada nije napustio svoj dom. Jednostavno je početkom
svibnja 1995. s onemoćalom majkom ostao na pragu svoje kuće, pa što bude. “Svi su govorili:’Bježi Milane, ubit će te.‘ Nisam ih htio poslušati.
Nek‘ me ubiju, ali bolesnu majku neću potucati od nemila do nedraga. Kuda? Pa ovo je sve što imam, a ako trebamo umrijeti, hoću da to bude ovdje, a ne u nekom jarku. A tu su i konji”, objašnjava Milan. A tada, drugoga dana Oluje, kada su hrvatski vojnici prolazili kroz selo, dogodilo se nešto što se događa samo u filmovima i što je ostavilo duboki trag u kasnijem Milanovu životu.
“Vojska je ušla u pusto selo. Prolazili su cestom, ulazili su u dvorišta, pregledavali ima li koga, a kad su došli do moje kuće, u čudu su zastali. Majka i ja na pragu stojimo ko dva kipa. Priđe nam zapovjednik, ne stariji od 25 godina, odmjeri nas od glave do pete. Ja ga pozovem u kuću. Sjednemo za stol, izvadim flašu rakije, natočim njemu i sebi i podignem čašu. On prihvati. Upita me za zdravlje, a ja polako ispričam ukratko svoj život i svoje nedaće, objasnim kako nisam pobjegao jer imam staru majku, a i konje. Najednom, čovjek se rasplaka. Suza suzu stiže. Brzo zatvorim vrata da ne vide njegovi vojnici, a on plače li plače. Potekoše
suze i meni, zagrlim ga da olakšam obojici, nekako mi došlo žao, ali ništa mi nije bilo jasno i sve je ličilo na san. Kad se malo smirio, on reče da isto ima majku kod kuće, da često razmišlja o njoj, i kada je vidio moju ljubav prema majci, da je srce jednostavno popustilo. Ratnik u uniformi, naoružan do zuba, sve vise oko pojasa bombe i pištolji, poput Nikoletine Bursaća sjedi snužden i plače, a ja ga grlim i sakrivam da ne vide njegovi. Smiri se on nekako, obrisa suze, potegne one moje rakijetine dobar gutljaj, izvadi odnekud 200 dinara ili kuna, ne znam što je već bilo, prozbori samo: ‘Ostaj sa srećom!’ I on i njegova vojska nestadoše.
Mati i ja ostadosmo dugo gledati niz cestu. Nismo ubijeni, novac u ruci, ništa nije zapaljeno, ništa pokradeno, pa smo tako zurili ćutke niz cestu više od pola sata. Te večeri sam dugo razmišljao što bi onim mojim komšijama da onako pobjegoše glavom bez obzira, ja jedini ostao, a ni dlaka s glave mi ne fali. Ni meni ni majci ni konjima. Vidiš, sinko, od toga dana poštujem ovu svoju državu”, govori Milan Kovačević i dodaje kako je zbog geste mladog zapovjednika Hrvatske vojske odlučio da ništa više ne traži od države, jer se s onim suzama i s onih 200 dinara ništa ne može mjeriti.
Nedugo zatim Milanu je umrla majka pa je naslijedio njenih 1200 kuna mirovine. Imao je on prije toga boračku mirovinu jer je kao šesnaestogodišnjak otišao u partizane. Prije desetak godina ukinuta mu je partizanska mirovina jer je uvjet da je nastavi primati bio da svu zemlju i kući prepiše državi.
“Mislim da to nije bilo u redu”, kaže Milan i pojašnjava: “Borio sam se u Drugom svjetskom ratu kao antifašista protiv okupatora. Tu mirovinu sam pošteno zaslužio, pa mi nije jasno zašto bih se sada trebao odreći kuće i zemlje, pogotovo kada je antifašizam u temeljima i današnje Hrvatske. No, što je, tu je! Valjda su takvi propisi, ali kuće i zemlje na dam. To je jedino što imam, otac je umro dok sam bio dijete, majka je isto otišla, konji su davno prodani. Neću živjeti još dugo, ali i to malo što je ostalo, želim da bude u mojoj kući. E, da onaj moj Nikoletina Bursać što mi ostavi 200 dinara i naplaka se sa mnom, nekako sazna da su mi ukinuli mirovinu, on bi to već nekako sredio. Ali, tko zna gdje je i da li me je zaboravio. Ja njega neću nikada.“
Objavljeno u biltenu broj 8. - "Slike povratka: Banija i Kordun" koji izdaje Srpsko narodno vijeće.
Podijelite vijest
Kontakt telefon Udruženja Banijaca
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"