Tko bi rekao da im je 96 i 90 – Milorad i Evica Tomić | Foto: Vladimir Jurišić
Gorska ‘tromeđa’ Hrvatske, ona točka u kojoj se spajaju prirodne i administrativne granice Korduna, Like i Gorskoga kotara, donedavno je bila zatrpana snijegom. Za stanovnike tih regija to i nije neki problem, možda tek drag podsjetnik na vrijeme prije klimatskih promjena, kada su se sezone normalno i prirodno nadovezivale jedna na drugu u svim svojim različitostima.
Ogrjevno se drvo već s početkom jeseni sprema u šupe i pod nadstrešnice, baš kao što se prerađena i konzervirana hrana skladišti po tavanima i podrumima, pa Ličani, Kordunaši i Gorani vazda spremno očekuju prve proljetne dane. No za našeg nedavnog posjeta Drežnici kraj Ogulina snijeg se već otopio.
– Ma bit će njega još, potrajat će ova zima, ali nas neće iznenaditi na spavanju – kaže nam devedesetogodišnja Evica Tomić, koja za sebe s ponosom kaže da je prava Ličanka.
Rođena u nedalekim Seočanima, udala se za svog Milorada čim se zadjevojčila, pa došla ovamo, na njegovo drežničko imanje na kojem gnijezdo zajedno svijaju sad već više od sedam decenija.
Kći Ljubica i sin Stevo su u Rijeci sa svojim obiteljima, no roditelje redovito posjećuju, nastojeći im olakšati starost koliko god mogu. Ipak, najveća su radost našim domaćinima dvoje unučadi i jedno praunuče.
Vremešni par svakodnevno pomno brine kako od početka do kraja mjeseca razvući sedamstotinjak eura mirovine, zahvalni što su djeca u blizini da uskoče ako im kojim slučajem računica dođe do ruba pucanja.
– U ovim šumama među planinama ne možete opstati ako niste vrijedni, pa tako i nas dvoje stalno nešto radimo. Najvažnije, obrađujemo poveliku bašču koja nas hrani: većinu uroda uskladištimo ili preradimo za zimnicu, pa nema straha od gladi pred kacama, trapovima, gredama i policama punima krumpira, kupusa, graha, luka, masti i kobasica. Ipak, hrana je nama kao i većini ljudi iz ovih krajeva tek druga briga. Prva su nam odvajkada drva, koja valja u dovoljnoj količini pripremiti za zimu dok je još nema na vidiku – pojašnjava Evica uobičajene navike žitelja gorskih predjela.
Kako je naša domaćica u poznoj dobi, živa je svjedokinja valjda najveće društvene katastrofe prošlog stoljeća, Drugoga svjetskog rata. Iako je bila jedva šestogodišnjakinja kad je započeo, dobro pamti nevolje koje je donio njezinoj porodici i susjednima.
Čim bi se iz daljine začulo puškaranje, bježalo se u duboku šumu pred talijanskim i drugim fašistima koji bi pljačkali, ubijali i pustošili sve pred sobom. A kad bi partizani, makar privremeno, oslobodili neki teritorij, narod bi se vraćao svojim ognjištima i zgarištima. Sve je to Evica pregrmjela, iako uglavnom bosonoga, gladna i boležljiva.
– Nakon oslobođenja, završila sam neku školu, pa u Drežnici položila i nekadašnji domaćinski tečaj. I tako cijeli život provela kao domaćica. Moram reći da sukobi devedesetih ovdje kod nas ni izbliza nisu bili teški i opasni kao oni za Drugoga svjetskog rata: nitko nas nije tjerao s ognjišta ili maltretirao na druge načine i sve je dobro prošlo, najvjerojatnije zahvaljujući razumnim ljudima na svim sukobljenim stranama. Svi smo od početka znali da svaki rat jednom mora završiti i da ćemo kad-tad opet u slozi, miru i razumijevanju morati živjeti sa svojim susjedima i komšijama, pa se nismo jedni drugima zamjerali. Čekali smo da ludilo prođe. I dočekali: odem ponekad u svoje rodne Seočane, pet-šest kilometara odavde, da obiđem grobove, zasadim krumpir i zelje kraj kuće. I uvijek osjetim neku tugu i nostalgiju za starim lijepim vremenima – sažima nam svoje bogato iskustvo naša sugovornica.
Đorđe Tomić (Foto: Vladimir Jurišić)
Milorad je manje elokventan od svoje životne družice, ali pomno prati naš razgovor i ispravlja netočne navode ako štogod zapne – i to unatoč tome što je prevalio 96-u i što lijekovi koje koristi zauzimaju cijelu ladicu u njihovom starom kredencu. Ni on se, poput supruge, na ništa ne žali.
– Nije lako nositi ove godine, ali evo me, guram nekako. Davno sam rođen i još dobro pamtim, iako bih puno toga želio zaboraviti. Ponajprije onaj zlosretni Drugi svjetski rat, na čijem sam početku imao jedanaest godina: dok je jednog ratnog proljeća gonio krave s ispaše, mog tek godinu starijeg brata Predraga uhvatiše ustaše, pa odvedoše u logor, gdje mu se izgubio svaki trag. Da je ondje ubijen, saznadosmo puno kasnije. A pred samo oslobođenje drugi naš brat Nenad, tada dvadesetogodišnjak, pogiba negdje u Srijemu kao borac Šeste ličke divizije NOVJ-a. Ni njemu se za grob ne zna. Ali ovo je ustanički kraj, nije bilo kuće iz koje bar netko nije bio u partizanima. Radi toga su njihove obitelji svašta trpjele, zločini su se nizali sa svih strana, stradali su nevini ljudi, a nerijetko i djeca. Najokrutniji su ipak bili ustaše, oni nisu prezali od najgore svireposti – zločini su se redali jedan za drugim. Stradali su mnogi nevini ljudi pa i djeca – prisjeća se Milorad Tomić.
Miloradov je otac bio obućar, pa je i sin krenuo tatinim stopama: nakon oslobođenja, zaposlio se u jednom ogulinskom pogonu za popravak vojne obuće, a kasnije se okrenuo ugostiteljstvu. Za sveukupno 33 godine radnoga staža danas dobiva oko četiri stotine eura mjesečne penzije.
Glas da je Tomiće posjetio neki novinar brzo se proširio drežničkim krajem, pa nam se u kući domaćina pridružio i sam predsjednik tamošnjeg Mjesnog odbora Đorđe Tomić.
– Nađete li i za mene mjesta u Novostima, volio bih da još jednom spomenete kako se naše mjesto nekad nazivalo Partizanska Drežnica, jasno je valjda svima iz kojeg razloga. Naime, većina mještana i mještanki starijih od 17 godina odazvala se s početkom Drugog svjetskog rata pozivu Komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske, pa otišla u partizanske jedinice. Na tu smo činjenicu ovdje i danas jako ponosni, unatoč tome što nam je nova vlast prije 27 godina činovničkim rješenjem izbacila taj pridjev iz naziva. Ali ipak, kad na internetu posjetite onu norvešku stranicu za vremensku prognozu, lijepo će vam pisati da smo još uvijek Partizanska Drežnica. Barem za Norvežane – zaključuje Đorđe Tomić.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"