Srbi u Beloj krajini: Čuvari uskočke istorije, tradicije i običaja!

Miliči i Marindol. Mala pitoma sela u dolini rijeke Kupe. Bela krajina. To je taj neukrotivi, uskočki kraj, u kojem više od pet vijekova živi srpsko stanovništvo. Kaže nam to na početku priče Simo Selaković iz Marindola naglasivši da su uskoci oduvijek bili dobri borci i da su još od tadašnje Austro- ugarske uživali značajne privilegije. Eto veli otkud Srbi u Beloj krajini.

- Kad su uskoci došli ovamo svi su dobili po konja i pušku. To je bilo u ondašnjoj Vojnoj Krajini. Poznato je da su uskoci bili jako dobri borci, stoga su imali i znatne privilegije. Svi su mi živjeli ovdje, i predjed i djeda i otac. Svi su bili zemljoradnici. Svi su vrijedno radili na zemlji ovoj koja i nije pretjerano izdašna. Ja sam jedno vrijeme radio u inostranstvu, u Njemačkoj i Francuskoj, zbori čika Simo, podsjetivši nas da ima četvoro djece, osmoro unučadi i šestoro praunučadi.

Ovdje se danas lijepo živi, ponavlja naš domaćin - Simo Selaković. Kaže da se za njega i Belu krajinu čulo nadaleko, čak ga je i njegov prezimenjak, minisitar u Vladi Srbije posjetio. Ono što ga čini tužnim je to što nema više onoliko omladine kao što je nekad bilo, ispričavši nam priču o školi koju je onomad i sam pohađao, a koja je nastala obnovom nekadašnje karaule, sada već davne 1881 godine.

- Tada je bio moj pradjed Pavle bio odbornik. On se puno borio da dobijemo školu. Kada je dolazila komisija iz Karlovca koja je radila projekat, on im je preporučio ovu nekadašnju karaulu u Marindolu, i poslušali su ga. Tako je ovdje izgrađena škola. Ja sam bio dosta dobar učenik. Sada ovdje na žalost nema više škole, ovdje je sada dom izviđača, zbori sa sjetom čika Simo, razgledajući stare fotografije okačene po zidovima nekadašnje Marindolske osnovne škole.

Nedaleko odavde je uskočka kuća. Šokčev dom. Ona je smještena u Žuničima. Vjerni je prikaz toga vremena, kažu nam naši domaćini, pokazavši nam kako je jedna tadašnja kuća izgledala.

- Šokčev dom je stara uskočka kuća, stara je gotovo 200 godina i ona je kulturni spomenik. Mi smo tu da turistima i posjetiocima pokažemo kako su nekada izgledale uskočke kuće. Moram priznati da je ovo veliko iznenađenje ne samo turistima koji dolaze iz cijele regije, već i za Slovence koji žive ovdje. Inače, ovo je jedna bogatija kuća, jer ima 3 sobe, dok je klasična uskočka kuća imala samo jednu sobu. Nekad se ovdje živjelo teško, jer sama zemlja nije pretjerano izdašna, i ljudi su uglavnom imali ovce. Inače, uskoci su uglavnom bili srpsko stanovništvo koje se ovdje doselilo iz Bosne i Srbije jer nije željelo prihvatiti islamsku vjeru. I tu su i ostali do današnjeg dana, kaže Vesna Fabjan voditeljica Zaštićenog područja Kupa koja gazduje i uskočkom kućom.

Nedaleko odavde, u centru Miliča, u najljepšem dijelu sela, skrasila se pravoslavna crkva Svetih apostola Petra i Pavla. Prelijepa je. Dominira selom, i okuplja vjernike, zbori prota Jelenko Stojanović, paroh Marindolski.

- Ovaj hram je sagrađen 1912 godine. Osim ovog hrama, na području parohije Marindolske, postojali su nekada i Hram Svetog Stefana u Marindolu, to je bila crkva brvnara, te Hram Svetog Petra i Pavla u Paunovićima. To su prve pravoslavne Bogomolje na ovim prostorima koje su nikle po dolasku pravoslavnog stanovništva na ove prostore početkom 16 vijeka, neposredno nakon pada grada Klisa u turske ruke. Srbi tada naseljavaju Gomirje, Drežnicu, Gorski kotar, a jedan dio srpskog stanovništva se naselio ovdje u dolini rijeke Kupe. Ovdje danas imamo 35 domova autohtoni Srba sa ovih prostora, a sve više ih se doseljava, ponajviše iz Republike Srpske, što je nama na radost jer se poverćava broj pravoslavnih vjernika, a opet s druge strane, na žalost, jer oni odlaze sa svoje rodne grude i ostavljaju rodni kraj, zbori prota Jelenko Stojanović, koji ovog ljeta odlazi u penziju, naglasivši da su se Srbi na ovim prostorima dosta dobro adaptirali na uslove života i zajednički život sa Slovencima, dodavši da ogromne zasluge za to pripadaju Črnomeljskom županu Andreju Kavšeku.

Suživot je ovdje odavno postao život. Vidi se to na svakom koraku. Srbi, kao autohtoni stanovnici Bele krajine i ovoga dijela Slovenije, sasvim složno žive skupa sa Slovencima. Dijele iste izazove, raduju se istim stvarima, zbori Črnomeljski župan Andrej Kavšek

- Mi od davnina živimo u velikoj slozi. Tu nije bilo ratova. Tu nije bilo nikakvih problema. Mi ovdej stvarno živimo u slozi. Mi u opštini Črnomlje smo učiunili sve da se to zajedništvo Slovanaca i Srba ovdje u Beloj krajini održi i podigne na još veći nivo. Za to sam od države Srbije prije pet godina dobio veliku zlatnu medalju za zasluge, kaže Kavšek najavivši skori početak gradnje Uskočkog muzeja i daljnju podršku KUD- u „Bela krajina“.

Srpsko stanovništvo na ovom području osim srpske pravoslavne crkve okuplja i KUD „Bela krajina“. Danonoćno rade na očuvanju tradicije i običaja veli nam to Snježana Udovičić, naša domaćica i predsjednica KUD- a „Bela Krajina“

- Lijepo je vidjeti pun hram, prepun plato ispred Pravoslavne crkve svetih apostola Petra i Pavla. I ne samo danas na hramovnu slavu. Ali evo baš danas na Petrovdan okupimo se, da bismo proslavili slavu našeg hrama. I tu mi iz KUD- a dajemo svoj puni doprinos. Tu nam dolaze redovno predstavnici KUD- ova koji okupljaju Srbe iz cijele Slovenije. Radimo zaista sve što možemo da sačuvamo naše običaje i tradiciju. Evo upravo radimo na tome da zabilježimo i od zaborava otrgnemo Uskočke pjesme i igre, zbori na kraju Snježana Udovičić.

Vjerujemo da će biti sačuvano, jer Srbi su ovdje preko pet vjekova čuvali i sačuvali svoje običaje, vjeru, tradiciju, identitet. To u pojedinim godinama nije bilo nimalo lako, ali su ipak uspjeli, veli nam na kraju naša domaćica, uvjerivši nas da smo ovom pričom tek zagrebali po površini, i da smo u Beloj krajini, za sve nove priče, uvijek rado viđeni gosti.

Ljubinko Spasojević; TOK TV Banjaluka