Mi idemo na more!

Banija, autor Milan Keleuva, iz zbirke Kuća sa zelenim barkodom

Džaba vam sve proslave, koncerti, mise i parade; džaba vam sve govornice, novinari, televizijske kamere i mikrofoni; džaba vam hiljade eura mjesečno; džaba vam vaš život ako nemate tu vrstu radosti koju ima mlada žena i javno je iskazuje:

- MI IDEMO NA MORE! Od nedjelje do četvrtka. Četiri dana! Dosta!

Govori to poznaniku koji je slučajno naišao. Slušam sa strane.

Sve godine koje odlazim povremeno na vrelo po deset, petnaest litara vode, bez potrebe, samo iz zadovoljstva, nikada još nije tekao tako tanak, providan mlaz kao u subotu, osmog osmog 26. godine 21. vijeka. I nikada još kroz njega toliko radosti.

Ona je iz sela koje je u potresu potkraj 2020. godine bilo skoro sravnjeno sa zemljom. Pitam iz kog je plemena, poznato mi, starosjedioci.
Imaju bunar, ali voda nije za piće – cvrkuće.
Do ovoga vrela desetak kilometara.
(Neću imenovati ni selo ni pleme ni vrelo, zbog nje.)

A oni će na more, pa natače vodu da ostane svekrvi. Pedeset-šezdeset litara. Ne pitam dolazi li cisterna sa pitkom vodom u selo. Pa, ako svekrva ne može do cisterne, pa, ako možda nema kraj sebe dobrih ljudi koji bi joj donijeli vode, pa, ako možda vlast i oni koji u njoj učestvuju u ime stanovnika ovoga sela nisu ni osigurali cisternu … dobru snaju ta žena ima.

I što bismo drugo nego se smijale od radosti što oni IDU NA MORE ČETIRI DANA.

Danas su već drugi dan negdje na obali.
Možda su jedini iz sela koji će ovo ljeto na Jadran.

I Banija je Hrvatska!
Jest da opustjela i osiromašena kvari prosjek, ali tu je gdje je. I ima prirodnih vrelâ. Dok ih država ne proglasi „zatrovanima“ i onda proda.

Pa oni neće moći ni četiri dana na more, možda samo dva, morat će platiti vodu sa svoga vrela.

Jagoda Kljaić