Više zvjeradi nego ljudi

Zrinka Klanac, Željko Sekulić i Milica Olujić | Foto: Vladimir Jurišić

Malo nas je, al’ nas ima’, poznata je navijačka uzrečica koja bi se mogla primijeniti na cjelokupnu obrovačku ekipu Crvenoga križa: samo dvije osobe – ravnateljica Zrinka Klanac i zaposlenica Milica Olujić – pokrivaju područje dviju općina, Obrovca i Jasenica.

U sklopu djelatnosti svoje humanitarne organizacije brinu o prosječno 250 korisnika cijele godine, od čega dvadesetak njih obilaze i više puta tjedno.

– Korisnicima koje redovito obilazimo dijelimo pomoć u hrani i higijenskim potrepštinama, a drugima nastojimo pomoći u skladu s potrebama, kroz program posudbe medicinskih i ortopedskih pomagala te poboljšanje trenutačnih životnih uvjeta. S Općinom imamo odlične odnose, zajedno brinemo o ljudima slabijeg imovinskog stanja koji su uglavnom raštrkani po selima i zaselcima. Dobro surađujemo i s Centrom za socijalnu skrb, što je posebno važno kad se zna da djelujemo na prilično velikom prostoru – kaže nam ravnateljica obrovačkog CK-a.

Unatoč nesmiljenom suncu koje ovog ljeta prži cijelu zemlju, krećemo sa Zrinkom i Milicom u obilazak korisnika koji su toga dana na rasporedu. Zapetljanom mrežom uglavnom zapuštenih putova i lokalnih cestica stižemo do Dramotića, pustog sela usred kamenjara. Ondje samuje 56-godišnji Željko Sekulić.

– Zapišite odmah što mi znače ove dvije cure iz Crvenoga križa: došao sam ovamo prije godinu dana, ali da njih nije bilo, ne bih u takvoj divljini mogao ni ostati ni opstati! U ovoj sam derutnoj kući, gdje je prije mene živio moj rođak, zatekao samo jedan klimavi krevet i isto takav stol i ništa više. Razmišljao sam isprva da odem iako nisam znao kamo, ali su Zrinka i Milica uporno i strpljivo, malo po malo, nabavljale i dopremale sve nužno potrebno za svakodnevnicu i evo me još tu, sad se dade živjeti! Frižider već imam, a kad uskoro vodu iz gušterne dovedem u kuću da je ne moram kantom vući, moći ću montirati vešmašinu koju sam od njih dobio – objašnjava nam povratnik koji je svoje selo bio napustio još za olujne 1995., zajedno s roditeljima i bratom Vinkom.

U neizvjesnost su Sekulići odlučili otići jer u Dramotiću, kaže naš sugovornik, nije bilo uvjeta ostanka, a paljba i tutnjava topova postajala je sve snažnija i bliža. Nakon duge i riskantne putešestvije dospjeli su do sela kraj Sombora, odakle je Željko ubrzo otišao na Kosovo, jer je preko jednog poznanika dobio posao u tamošnjem rudniku Trepča.

Radio je na transportu rude, no svega dvije godine kasnije vagon će mu slomiti nogu i teško oštetiti kralješnicu, iza čega dobiva otkaz i to bez ikakve naknade ili odštete za tešku ozljedu na radu.

Nije bilo druge nego vratiti se roditeljima u selo kraj Sombora: nasreću, Vinko je već imao posao, a Željko se za egzistenciju porodice počeo brinuti čim je kičma to dopustila, snalazeći se povremenim nadničarenjem.

Čim su okolnosti dopustile, otišao je do Dramotića vidjeti što je s rodnom kućom, pa je za povremenih posjeta započeo otklanjati ratne i poratne devastacije cijeloga imanja.

U međuvremenu, dok je pripremao povratak cijele porodice, roditelji su umrli, a brat je odlučio zasnovati novu obitelj u Somboru. Tako se Željko nakon duga tri desetljeća sam vratio u zavičaj.

– Kuću sam sređivao malo po malo za svakog svog dolaska najbolje što sam mogao. Prije punih 20 godina podnio sam zahtjev za obnovu, pa mi je na starom objektu koji sam popravljao dozidan kat na kojem sad živim već punu godinu. Ali da se stvarno skućim, sa svom nužnom opremom kućanstva, ne bih mogao, ponavljam opet, bez pomoći ovih mojih žena iz Crvenoga križa – govori naš domaćin, koji preživljava sa 170 eura socijalne pomoći mjesečno, što je toliki iznos da tridesetak dana mora ozbiljno vagati svaki cent.

Zna mu se potkraj mjeseca dogoditi da nema ni za novu turu nužnih lijekova. Doduše, da ne puši, preostalo bi mu možda deset eura uvrh glave, ali stara navika i neiskorjenjiva ovisnička strast jače su od svega.

– Kruha ne mora biti, ali bar malo duvana mora – brutalno je iskren naš sugovornik, koji u cilju uštede nabavlja isključivo rezani duhan, pa onako po starinski mota cigarete, svoje ‘voljene drugarice’.

Kako se zbog davne ozljede u trepčanskom rudniku teže kreće, ne smije se primati fizički zahtjevnijih poslova i dulje opterećivati stradalu nogu. Davno mu je jedan beogradski liječnik preporučio operaciju uda i kralješnice koja bi im vratila funkcionalnost, ali Željko za taj zahvat nije imao volje i novca ni onda ni sada.

Malo tko poznaje slabo pristupačan i krševiti teren Obrovca i Jasenica tako dobro kao Milica Olujić, pa valjda nema žitelja prilično velikog prostora kod kojeg nije barem navratila i na neki mu način pomogla.

– Uvijek se obradujem kad posjetim Željka. On je vrlo hrabar i vrlo skroman čovjek koji se energično nosi s brojnim nevoljama. Pomoći ćemo mu i oko te pumpe za vodu koja će upogoniti perilicu rublja, ali mi se čini da mu više od ikakve pomoći znači druženje s ljudima kojih je u ovoj divljini sve manje – iznosi Milica.

U Dramotiću je prije devedesetih bilo više od 120 žitelja, a danas ih je jedva troje-četvero.

– Umire moje selo, tu spasa nema: nestala djeca i nestali odrasli, zarasle kuće i imanja, zaredali tek sprovodi. Više je zvjeradi nego ljudi, iz Like se preko Velebita spuštaju medvjedi, vukovi, čagljevi i divlje svinje koje su najveća napast, sve živo pred sobom poždraše. Al’ izgleda da su zakonski zaštićeni baš svi, svi osim nas – pojadao nam se na kraju razgovora Željko Sekulić.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti