Bogdan Miljević : Moja rodna i daleka Glino

Jedan od najstrašnijih događaja u historiji Gline odigrao se prije 85. godina. Nažalost to nije bio neki eksces ili izuzetak već uvod u seriju sličnih ili čak strašnijih zločina koji su zadesili ovaj grad, kotar, Baniju i gotovo cijeli teritorij novostorene NDH u vrijeme njene najveće moći (1941.- 1942.) ali i kasnije sve do konačnog sloma ovog zločinačkog režima. Historijska nauka je u proteklom periodu a naročito u proteklih tridesetak godina posvetila ovom događaju dobar dio svojih istraživanja sa ciljem utvrđivanja uzroka, povoda, činjenica, razmjera i posljedica ovog čina. Napisano je i više radova, studija, knjiga i zbornika koji su značajno pridonijeli sveobuhvatnijem, kvalitetnijem i objektivnijem prikazu ove tragične historije. Moglo bi se slobodno reći kruna ovim naporima je nedavna promocija knjige (doktorske disertacije) Glinjanina Igora Mrkalja Ustaški teror i genocid – primjer Gline i glinskog kotara 1941.-1942. godine. Ova obimna knjiga napisana je na osnovu dugogodišnjeg napornog autorovog istraživanja, potkrepljena brojnim novim i nepoznatim dokumentima dala je potpunu sliku šta se stvarno događalo u ovom gradu od maja 1941. do sredine 1942. godine. Mnogi će sa sjetom reći da je ova knjiga stigla prekasno, tj. da je ocijena i svijest o ovom događaju i njenom karakteru već davno opće prihvaćena, naravno sa već poznatim dijametralno različitim stanovištima. Međutim zaboravlja se da se historije ne piše samo za žive već uglavnom za buduća pokoljenja. Za nas ostaje da svi zajedno doživimo katarzu i izvučemo pouke kad to nismo učinili u ranija vremena i prilike.

Kako god je istraživačima naše prošlosti u vrijeme neposredno nakon rata pa čak i mnogo godina kasnije, bilo teško da rade svoj posao kako nalaže nauka i savjest, tako je isto, ako ne i teže o istoj prošlosti bilo teško pisati književnicima i pjesnicima. Slobodan umjetnički pristup na temu zločina u ratu bio je strogo ograničen nepisanim pravilima koja su prije svega zahtijevala pažljiv izbor riječi, izbjegavanje eksplicitnih opisa čina zločina, nespominjanja nacionalne pripadnosti žrtava i zločinaca, vjersku, nacionalnu pozadinu samog čina što je sve skupa trebalo podrazumijevati ispunjavanje uvriježene sintagme ,,politička korektnost“. Zbog ispunjavanja svih ovih uvjeta malo je književnika i pjesnika imalo volju, slobodu i hrabrost da piše na ovu temu, kako na prostoru Jugoslaviji tako i za ovaj mikro prostor tj. Glinu. U vrijeme teške političke krize u zemlji, porasta interesa za nacinalne i nacionalističke teme, otvara se prostor za razne obrade proteklog rata pa čak i masovnih zločina. Interes za događaje u Glini i njenoj okolici sve više dobija na ineresu i značaju. Otvara se bolna tema kolektivne traume Srba Banije izazvanom izvršenim ustaškim genocidom počinjenim 1941. godine i kasnije sve do oslobođenja. Tada se pojavljuju i prva opće poznata djela-poeme pjesnika Ivana V. Lalića: Opelo za 700 iz crkve u Glini i Milana Komnenića, sa gotovo istim naslovom, Sedam stotina poklanih u Glinskoj crkvi, inspirisana prije svega svjedočenjem jedinog preživjelog stradalnika Ljubana Jednaka. Ove dvije poeme, iako su u međuvremenu napisane i brojne druge pjesme na ovu temu, ne samo zbog ugleda njenih autora već zbog svog neosporno visokog umjetničkog dometa ostale su trajan spomen na jedan tragičan događaj iz historije jednog kraja i naroda.

Međutim savim ili gotovo je nepoznato da je davno prije njih jedan pjesnik rođeni Glinjanin, stotine kilometara od rodnog kraja napisao poemu Moja rodna i daleka Glino. Ova potresna poema otkriva kolika je pjesnikova lična bol izazvana činom počinjenih zločina u rodnom gradu i kraju, duboko potiskivana u vrijeme njegova sazrijevanja. Nije poznato kakav je umjetnički dojam ova pjesma ostavila na čitaoce u gradu i šire. Da li su njegovi sugrađani u Čačku u to vrijeme uopće znali gdje je Glina a kamo li da se tamo 1941. godine odigrao jedan strašan zločin nad Srbima. To je bilo vrijeme stvaranja novih vrijednosti i selektivne historije koja je svjesno izbjegavala problematične teme. Ako Čačani nisu shvatili značaj ove poeme i njene poruke sasvim sam siguran da Glinjani nisu za nju niti čuli a kamo li čitali ovu pjesmu.

Bogdan Miljević je rođen 1927. u Glini. Zbog očeva posla (šumar) već sa deset godina odlazi iz rodnog grada i školuje se u Topuskom i po Slavoniji, gimnaziju uči u Bjelovaru, Osijeku i Beogradu (1947). Filozofski fakultet završava u Beogradu i stječe zvanje profesor srpskog jezika i književnosti. Po dostupnim podacima izgleda je prvo radno mjesto imao u Glini da bi već 3. marta 1952. godine stigao u Čačak i zaposlio se u Gimnaziji a potom u školi za KV radnike Branko Milošević Metalac. U sjećanju učenika ostao je kao vrstan i omiljen profesor naročito upamćen po svojim predavanjima i analizom djela srpskih pisac i tako im usadio ljubav prema književnosti i poeziji. Od samog dolaska u Čačak pisao je mnogo: poeziju, pripovjetke i eseje i objavljivao ih uglavnom u čačanskim listovima i časopisima (Čačanski glas, Gradac, Mladi maj, Povelja, Disov glasnik, Bagdala, Gradina i drugi). Pjevao je zamišljen pred sudbinom čovjeka ali se ogledao i u lirskoj poeziji. Objavljene su mu knjige pjesama: Koraci (1956), Pesme čoveka iz voza (sa Svetislavom Petkovićem, 1974), Zalazne pesme (posthumno, 1980), i Pesme čoveka iz voza (ljubavne pesme, posthumno, 1982). Nažalost za njim je ostao velik broj rukopisa među ostalima za štampu pripremljena zbirka pjesama i knjiga pripovjedaka. Umro je nenadano 3. marta 1978. u Beogradu. Bio je posebno cijenjen u cijelom Čačku a posebno u književnim i umjetničkim krugovima. Aktivno je radio u više društvenih organizacija. U novoosnovanom Domu kulture Čačak imenovan je za predsjednika Umetničkog saveta (1972) i značajno utjecao na kulturnu politiku grada. Zastupljen je u antologiji čačanskog pjesništva Čari zavičaja Miloša Uroševića (Čačak, 2000) i Leksikonu pisaca Jugoslavije (1997). Uz Vladislava Petkovića Disa, Branislava Petrovića i nedavno preminulog rokera i pjesnika Boru Đorđevića smatra se za jednog od pet najvećih savremenih pjesnika Čačka. Potvrda tome je vijest iz 1993. (petnaest godina od Bogdanove smrti) da je manifestacija tridesto Disovo proleće otpočelo čitanjem poezije Bogdana Miljevića. Nažalost ne nalazi se niti u jednoj od više antologija pjesnika Srba iz Hrvatske. Tek mojim Leksikonom Srba Banije (2019) vraćen je u zavičaj.

Odvojenost od zavičaja stvarala je kod njega potrebu da se gotovo svakim stihom i pripovjetkom ponovo vraća u njega. Noseći ličnu bol za izgubljenim zavičajem ali i tragičnom sudbinom njegovih stanovnika, pokušao je na umjetnički način prikazati i razotkriti tu potisnutu traumu. Uz pokazani talenat za pisanje ispoljio je i visoku moralnost a time i svoj humanistički stav prema svijetu i ljudima. Ontološki pristup svim temama koje ga zaokupljaju pokazuje da se ne radi samo o neosporno vrsnom pjesniku već i čovjeku duboko mislećem sasvim zaokupljenom sudbinom pojedinca i čovječanstva. Ovakav stav i pogled na svijet i čovjeka lijepo su posvijedočeni stihovima u pjesmi Spomenik.

S našima i Hari Gansen
Hari
U mernernom stubu
Crno uklesan
Rođen tridesete
Četrdeset i treće
Zaklan
Čemer nepovratnosti
Belim kamenom rije
Zar Hari
Nikad Stariji bio nije.

Tužna godišnjica koja će cijelu ovu godinu podsjećati Glinjane u gradu i okolici ali prije svega njihove potomke razasute diljem cijelog svijeta na jedan strašni i bezumni zločin, prilika je da se podsjetimo ili tek sad saznamo da je postojao jedan mlad umjetnik, tamo daleko, koji je uz svoj talent imao snagu i hrabrost da gotovo na jevanđeoski način progovori o onom što mu je bila duboko potisnuta rana. Uspio je kroz poeziju prikazati historiju jednog naroda na mikro prostoru. Prilika je ovo da se upoznamo sa ovom poemom i shvatimo kakav je spomenik za sobom ostavio Bogdan Miljević. Poema je objavljena u zbirci Koraci davne 1956. godine.

Branko Krnjaić

NAPOMENA

Zahvaljujem Goranu Davidoviću iz Međuopštinskog istorijskog arhiva u Čačku na prikupljenim podacima o Bogdanu Miljeviću koji se nalaze u Arhivu Čačak i Arhivu Gimnazije Čačak, kao i na kopiji više izdanja raznih listova i časopisa.
1.Bogdan Miljević: Koraci, Milovan Danojlić, Književne novine, Beograd, 6. januar 1957. str. 4
2. Bogdan Miljević, Ostala je pesma, Čačanski glas, Čačak, 13. mart 1978. str.5.
3. Na vest o smrti Bogdana Miljevića, Utihnula pesma, R.M.Marinković, Čačanski glas, 10, mart 1978. str. 8
4. Disovo proleće, Čačanski glas, 2. april 1993. br. 14
5. Feljton o Domu kulture (3. Deo), Čačanski glas, 4. januar 2017.