Jagoda Kljaić: Razgovor na Poglediću

- Nisi se ni ti uspio spasiti?
- Nisam. A ja sam žensko, pa mi se tako i obraćaj.
- Ne možeš biti žensko, kad ih u našem rodu nema.
- Star si ti, iz koje li si loze zaostao, gdje si se skrivao. Kolika je to morala biti naslaga trulog lišća, šušnja, blata, odakle su se te vode slile koje su tebe donijele i sve ove godine držale te u tami, mirisu vlage, okusu gorčine.
- Ne bih znao puno o tome, moja je kućica …
- Znam kakva je, ne moraš se truditi opisivati, i moja je slična: uska, tijesna, tijelo mi i najmanjim pokretom udara o zidove, potpuno mračna, uzaludni su pokušaji da je iznutra otvorim, nemam mjesta ni da pošteno zamahnem kako bih otvorila najmanji prozorčić.
- Ponekad sam osjetio jak udarac odozgo, nikad sa strane, mislio sam: sav ću popucati, rasprsnuti se kroz okovani dom, ali, srećom, kratko je trajalo, trenutak, dok sam se izvalio na jednu stranu već je nastao tajac, mirnoća, stabilnost. Do nekog sljedećeg, opet kratkotrajnog – tup.
- Zanimljivo, i meni se slično dogodilo, ali samo jednom, mislila sam – umirem, raspast ću se od bolova, udahnem li, pucam i letim, iako su mi to potpuno nepoznata stanja, nekako sam ih se trenutačno uplašila.
- Kako i ne bi, pametna smo mi sorta. Vidiš da se držimo jedni drugih.
- Odakle ti to znaš kad si godine i godine proveo zatočen?
- U dugom životu puno sam toga naučio. Možda ti nisi imala vremena primijetiti, ali iz naše kućice se dosta dobro čuju zvukovi izvana. To me i spašava, čim čujem da se nešto približava uprem o jedan zid i uspijemo se zajedno pomaknuti, ne znam da l' se prevrnemo, zakotrljamo, upadnemo niže, ispnemo li se na sljedeći breškić, ostajemo li sakriveni ili tek tada izloženi novom udarcu, ali znam kad sam spašen, to jako doro znam.
- A što si sve čuo, a da bi se nas ticalo?
- Najprije, dugo mi je trebalo da naučim shvaćati što je koji glas. Neki su samo nerazgovijetno rogobarno jednolično mumljali, drugi cijukali, piskutali ili šaputavo mrmorili, dok se nisu približila dva zvonka, raznolika, jasna glasa, toliko jasna da sam iz prve shvatio što govore. Nećeš vjerovati, ali sve najbolje, ne znam postoje li ljepše riječi i pohvale nama kao vrsti.
- Je l' ti to ozbiljno?
- Najozbiljnije. Te kako smo ove godine lijepi, svježi, krupni, čisti …
- Neće nas valjda u kakvu vojsku pokupiti? Sreća moja da sam žensko, pa manja, kržljava, k'o zaostala, mene će sigurno odbaciti čim me vide.
- Te kako smo sami uredno napustili kuće i poslagali se, sve par po par, u koloni, pravo na put …
- Blago meni što nemam para i ispadam iz kolone.
- Ne budi sigurna, čuo sam da govore: moramo se pobrinuti da ni jedan ne ostane, doći će oni sa drugog kraja, ne bi' im baš ostavlj'o, ovo je naš teren.
- Odoh ja potražiti svoju kućicu, možda se spasim.
- Ne možeš uspjeti, čim si iz nje izašla, kućica ti se raspala, najmanje na dva dijela, a možda i na više.
- A da se jadna kako umotam u ovaj veliki vlažni list?
- Probaj, nemam iskustva.
- Jesu li još što rekli ti tvoji glasovi? Šta kane s nama kad nas toliko hvale?
- Čekaj, polako, sve po redu, da nešto važno ne preskočim. Rekli su da smo savršeni, prva liga, bolji nego pet – šest zadnjih godina.
- Oh, to da sam savršena, znam i bez tih tvojih.
- Moraju, kažu, donijeti jutene vreće, plastične su preslabe, popucale bi, morali bi nas ponovo skupljati, pola bi nas pobjeglo.
- Gledat ću da budem prva među njima. Kakvo skupljanje, što ćemo mi na 'rpi, to nije dobar znak, uvijek ćeš prije nastradati kad si vezan uz druge.
- Dalje su rekli da ne znaju kako će nas odvući, ali nekako hoće, naći će pomagače, pa da ćemo pravo kako treba cvrčati i pucati, bit će to veselje za cijelo selo, samo da se vatra dobro razgori.
- Cijelo me tijelo boli, svaki komadić mesa, k'o da me crvi grickaju naživo, to je znak da će biti kiše, džaba im vatra.
- Vidi se da si mlada i žensko i da ništa ne znaš, imaju oni u selu nadstrešnica. Nego, da ti objasnim: nemoj biti uplašena ni tužna, jer mi, zapravo, više nismo živi, onda kad si tresnula sa visine i uvalila se u lišće, pogrešno si zaključila kako si se tek rodila. To je bila tvoja smrt i mi sada mrtvi razgovaramo, a na veselje svih onih koji nas vole. Ne brini, druge jeseni eto nas ponovo u životu.
- Obećaješ?
- Obećavam!
- Znači, rodila sam se i umrla da bih takva neživa druge uveseljavala?
- Pametna glavica, baš je tako. Zapamti:
Mi smo svjetska rijetkost. Delikatesa, a to ti je najfinije jelo. Jest da su neke
gljive, tartufi ih nazivaju, tobože bolji od nas, ali to je varka. Oni se mogu
pronaći na puno mjesta, ali mi, mi smo posebni, uokolo hiljade kilometara
ima nas samo u trokutu: Glina – Dvor na Uni – Hrvatska Kostajnica, a to ti je
samo šezdesetak kilometara uokrug. Valjda ti je sad jasno koliko vrijedimo.
- Ma šta to meni znači ako nisam živa?
- Jako je puno onih koji se tebi raduju, takvoj kakva jesi. Najviše djeca, ona te
naprosto obožavaju, ali i djevojke kad im dragani za dar prinesu tebe, mene,
rođake nam.
- Što ću ja jadna od njih dobiti kad oni uzmu mene?
- Ljubav i zahvalnost, što hoćeš više.
- Kako ti sve to znaš kad si mrtav k'o što sam i sama?
- Rekao sam ti da sam lani umro i ove se godine opet rodio. Tako ćeš i ti, budi sigurna, vjeruj mi.
- A kako je tebi ime, da te znam druge godine zovnuti?
- Kesten!
- Drago mi je, ja sam Kestenica!
- Pa, doviđenja nam!

Autor: Jagoda Kljaić